Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4305/21 (B. M.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kazna
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4305/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4305/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Boro Markelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Boro Markelić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 079524 21 Kž od 6. oktobra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 K 079524 19 K od 26. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boro Markelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnio je 17. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 079524 21 Kž od 6. oktobra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 K 079524 19 K od 26. februara 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 K 079524 19 K od 26. februara 2021. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 402. stav (3) u vezi sa stavom (1) istog člana Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 700,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da među stankama nije sporno da se 16. septembra 2018. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali apelant i oštećena P.K., te da je tom prilikom oštećena zadobila teške tjelesne povrede. Osnovni sud je naveo da je, utvrđujući relevantne činjenice, pošao od nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Ž.B. koji je po ocjeni tog suda stručno i objektivno dat, te je isti precizan i u dovoljnoj mjeri obrazložen. Naime, Osnovni sud je ukazao da je navedeni vještak u nalazu i mišljenju, između ostalog, naveo da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila na raskrsnici lokalnih puteva Brestovo-Osinja i lokalnog puta koji vodi u zaseok Radići. Dalje, da je u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi vozač mopeda (oštećena), u raskrsnici lokalnih puteva koja nije regulisana vertikalnom saobraćajnom signalizacijom, izvršila uključenje na lokalni put kojim se kretao automobil marke „Mercedes-Benz“ (kojim je upravljao apelant), pri čemu je moped dolazio sa desne strane vozilu „Mercedes-Benz“. Nadalje, da je navedeni vještak mišljenja da je apelant, neustupanjem prava prvenstva vozilu moped koje mu je dolazilo sa desne strane, na raskrsnici puteva iste važnosti, počinio propust koji je u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom predmetne saobraćajne nezgode. Takođe, da je navedeni vještak, na pitanje odbrane „da li isti karakter prvenstva imaju lokalni kategorisani i nekategorisani put“ odgovorio da je svaka površina na kojoj se odvija saobraćaj javni put, jer se saobraćaj odvija isključivo na javnim površinama, te da kategorizacija puteva nije relevantna za analizu predmetne nezgode. Naime, da se radi o putevima koji su javni i raskrsnici koja nije regulisana saobraćajnom signalizacijom, a da su učesnici u saobraćaju, kada dođu na raskrsnicu, dužni da postupaju u skladu sa saobraćajnom signalizacijom, a ako iste nema da primjenjuju pravilo „desne strane“. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je nalaz vještaka Ž.B. potvrđen i materijalnim dokazima (zapisnikom o uviđaju, fotodokumentacijom, skicom lica mjesta, te zapisnikom o saslušanju oštećene kao svjedoka), te da je navedeni vještak na glavnom pretresu dao odgovore na sva postavljena pitanja. Nadalje, Osnovni sud je istakao da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S.S. (koji je u svom nalazu i mišljenju, pozivajući se na odluku Opštine Stanari kojom je, između ostalog, uređeno razvrstavanje lokalnih i nekategorisanih puteva, naveo da se u konkretnoj raskrsnici ukrštaju putevi različitog prioriteta, pa da ne bi važilo pravilo „desne strane“) jer je isti u suprotnosti sa materijalnim dokazima. Naime, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 49. stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH propisano da „na raskrsnici ili u susretu s drugim vozilom vozač je dužan da propusti vozilo koje dolazi s njegove desne strane, osim ako saobraćajnim znakom na putu nije drugačije određeno”. Prema tome, Osnovni sud je ukazao da, kako iz navedenih materijalnih (i drugih) dokaza proizlazi da je vozilo moped na raskrsnici puteva dolazilo sa desne strane vozilu „Mercedes- Benz“, da na predmetnoj raskrsnici ne postoji ni vertikalna, ni horizontalna saobraćajna signalizacija, da su oba puta sa asfaltnim zastorom, nije mogao prihvatiti zaključak vještaka S.S. (da su se u konkretnoj raskrsnici ukrštali putevi različitog prioriteta, odnosno lokalni put sa nekategorisanim putem). Dakle, Osnovni sud je naveo da je u konkretnoj saobraćajnoj situaciji, s obzirom da nije bilo ni vertikalne, ni horizontalne saobraćajne signalizacije, na putevima kojima su se kretali učesnici i koji su se ukrštali, važilo opšte pravilo prava prvenstva prolaza za vozila koja dolaze sa desne strane, te da pozivanje vještaka S.S. (u pogledu određivanja prioritetnog puta) na odluku Opštine Stanari nije osnovano, jer se istom odlukom uređuje razvrstavanje, upravljanje, održavanje, zaštita i finansiranje lokalnih i nekategorisanih puteva, ali ne i favoriziovanje pojedinih puteva u pogledu prvenstva prolaza.

4. Odlučujući o žalbi branioca apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 26. februara 2021. godine, Okružni sud je Presudom 85 0 K 079524 21 Kž od 6. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud za svoje utvrđenje imao uporište u nizu provedenih dokaza na glavnom pretresu (nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Ž.B. i drugi provedeni materijalni dokazi na glavnom pretresu, navedeni u obrazloženju prvostepene presude). Nadalje, da je prvostepeni sud svestrano i savjesno cijenio sve provedene dokaze, pojedinačno, a i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izveo zaključak u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti na strani apelanta. Takođe, Okružni sud je ukazao da se suštinski argumenti žalbe svode na ponovnu analizu izvedenih dokaza i drugačije zaključivanje usmjereno da podrži liniju odbrane apelanta (da sud prihvati nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S.S., pa da apelanta oslobodi od odgovornosti), što je neosnovano. Konačno, Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor da je prvostepeni sud bez sudske ocjene prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ž.B. pa je u pogledu tog prigovora Okružni sud uputio na relevantni dio obrazloženja prvostepene presude i predmetni prigovor je odbio kao neosnovan.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu jer je „bez valjanog obrazloženja prihvaćen samo nalaz i mišljenje vještaka tužilaštva, u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka angažovanog od strane odbrane“. Ističe da su, naime, redovni sudovi prihvatili nalaz i mišljenje vještaka Ž.B. prema kojem kategorizacija puteva u saobraćaju nije bitna u smislu prioriteta u saobraćaju, što je neprihvatljivo jer je nekategorisani put puno manjeg značaja u odnosu na kategorisani put, a time se bavio vještak S.S. (čiji nalaz i mišljenje redovni sudovi nisu prihvatili). Navodi da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Takođe, ističe da je u konkretnom slučaju povrijeđen i princip in dubio pro reo, ali, osim što se poziva na odluke drugih sudova (uključujući i Evropski sud za ljudska prava) u kojima je razmatrano ovo pitanje, svoje navode o povredi tog principa ne konkretizuje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi, kroz ocjenu dokaza, utvrdili činjenično stanje, te smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav (2) ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Ž.B., kao i zbog čega nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S.S., tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je Okružni sud dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih presuda, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4305/21 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio