Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3682/20 (I. K.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3682/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3682/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ivica Klarić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnijela Ivica Klarić protiv Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 094338 20 Gž 2 od 4. kolovoza 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivica Klarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Milenko Marjanović, odvjetnik iz Brčkog, podnijela je 16. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacijskog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj 96 0 P 094338 20 Gž 2 od 4. kolovoza 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Brčko distrikta BiH, zatraženo je 25. kolovoza 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore u razdoblju od 2. do 8. rujna 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 10. siječnja 2022. godine dostavljeni apelantičinom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantičin zastupnik je dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 16. prosinca 2015. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi utvrđenja.

7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 094338 15 P od 6. listopada 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na zemljišnim parcelama preciziranim u izreci presude, što je tuženi dužan priznati i apelantici izdati ispravu na temelju koje će se u javnim knjigama uknjižiti kao vlasnik nekretnina sa 1/1 ili će apelantici presuda biti osnova da se uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 na nekretninama u roku od 30 dana.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da su tijekom postupka provedeni dokazi – uvid i čitanje materijalne dokumentacije (detaljno navedeno na stranici 2. presude), vještačenje po vještaku geodetske struke B. S. i uvid i čitanje nalaza i mišljenja vještaka.

9. Rješenjem Apelacijskog suda broj 96 0 P 094338 17 Gž od 2. listopada 2017. godine usvojena je apelantičina žalba, ukinuta je presuda Osnovnog suda od 6. listopada 2016. godine i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 094338 17 P 2 od 17. listopada 2018. godine utvrđeno je da apelantica ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na zemljišnim parcelama sa oznakama detaljno preciziranim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), što je tuženi dužan priznati i apelantici izdati ispravu na temelju koje će se u javnim knjigama uknjižiti kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1 ili će apelantici presuda biti osnova da se uknjiži sa pravom vlasništva u dijelu 1/1 na nekretninama u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

11. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, istaknuo da je u tužbi navedeno da je apelantičin pravni prednik F. K. (u daljnjem tekstu: apelantičin prednik) predmetne nekretnine stekao zamjenom nekretnina sa pravnim prednikom tuženog, da je zamjena nekretnina provedena u katastru zemljišta, ali da nije provedena u zemljišnim knjigama, zbog čega apelantica nije upisana kao vlasnik. Osnovni sud je naveo da su tijekom postupka provedeni dokazi – uvid i čitanje materijalne dokumentacije (detaljno navedeno na stranici 3. presude), vještačenje po vještaku geodetske struke B. S., uvid i čitanje nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja vještaka B. S.

12. U svezi s tim, Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je kao vlasnik predmetnih nekretnina u razdoblju od 1950. do 1959. godine bio upisan M. S., dok je na temelju rješenja Narodnog odbora Općine Brčko iz 1959. godine vlasništvo preneseno u korist općenarodne imovine sa dijelom 1/1, a „trenutno je vlasništvo utvrđeno u korist tuženog“. U odnosu na pravo posjeda na predmetnim nekretninama, Osnovni sud je naveo da je kao posjednik prvobitno upisano Poljoprivredno dobro „Posavina“ i Zemljoradnička zadruga, nakon čega je od 1949. godine kao posjednik upisan M. S., dok je apelantičin prednik upisan kao posjednik predmetnih nekretnina od 1954. godine, a trenutno je apelantica upisana kao posjednik predmetnih nekretnina.

13. S druge strane, u odnosu na zemljišnu parcelu za koju se tužbom tvrdi da je bila predmet zamjene (u daljnjem tekstu: zemljišna parcela), Osnovni sud je utvrdio da je do 1947. godine kao vlasnik bio upisan J. H., dok apelantičin prednik nije bio upisan kao vlasnik, ali je od 1942. godine bio upisan kao posjednik. Osnovni sud je također utvrdio da je zemljišna parcela 1947. godine izuzeta od J. H. (ranijeg vlasnika) i pravo vlasništva je preneseno na FNRJ sa dijelom 1/1.

14. Imajući u vidu izneseno, Osnovni sud je naveo da je došlo do zamjene predmetnih nekretnina i zemljišne parcele. Osnovni sud je naveo da takav zaključak proizlazi iz rješenja Narodnog odbora Općine Brčko iz 1959. godine, u kojem je u obrazloženju navedeno da molitelj M. S. „nikada nije ulazio u posjed dobivenih nekretnina dobivenog zemljišta, već da ga je držalo u svom posjedu Poljoprivredno dobro Posavina Brčko i Zemljoradnička zadruga u Goricama, te je za to zemljište obavljena zamjena sa F. K. (apelantičinim prednikom), M. M. i L. G.“ Osnovni sud je naveo da analizom popisnog lista na ime apelantičinog prednika proizlazi da su apelantičinom predniku dane predmetne nekretnine, dok je on u zadrugu dao njegovu zemljišnu parcelu, u odnosu na koju je utvrđeno vlasništvo u korist tuženog. Nadalje, Osnovni sud je naveo da nije mogao utvrditi pravnu osnovu upisa posjeda na apelantičinog prednika od 1954. godine (u odnosu na predmetne nekretnine). Međutim, Osnovni sud je naveo da iz iznesenog jasno proizlazi da je predmetne nekretnine apelantičin prednik stekao na pravno valjan i zakonit način od pravnog prednika tuženog zamjenom nekretnina, te da je zamjena nekretnina provedena u katastru zemljišta, ali da nije provedena kroz zemljišne knjige i da je to jedini razlog zašto su predmetne nekretnine ostale uknjižene kao državno vlasništvo, odnosno kao vlasništvo tuženog. Imajući u vidu da je apelantica dokazala da ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, Osnovni sud je naveo da je pozivom na odredbu članka 18. Zakona o prometu zemljišta i zgrada usvojio apelantičin tužbeni zahtjev.

15. Presudom Apelacijskog suda broj 96 0 P 094338 20 Gž 2 od 4. kolovoza 2020. godine usvojena je žalba tuženog i presuda Osnovnog suda od 17. listopada 2018. godine je preinačena tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev.

16. U obrazloženju presude Apelacijski sud je naveo da je predmet spora apelantičin zahtjev za utvrđenje da ima valjanu pravnu osnovu za stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama, koji temelji na činjenicama da je apelantičin prednik predmetne nekretnine stekao na temelju ugovora o zamjeni nekretnina zaključenim sa prednikom tuženog. Apelantica navodi da je zamjena nekretnina evidentirana u katastarskim evidencijama budući da je apelantičin prednik od 1954. godine upisan kao posjednik predmetnih nekretnina. U svezi s tim, Apelacijski sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, te je istaknuo da je apelantičin prednik upisan kao posjednik predmetnih nekretnina, dok je na temelju rješenja iz 1959. godine pravo vlasništva upisano u korist općenarodne imovine. Apelacijski sud je također istaknuo da je apelantičin prednik bio upisan kao posjednik zemljišne parcele koja je po navodima tužbe bila predmet zamjene, dok je vlasništvo bilo upisano u korist FNRJ.

17. Međutim, Apelacijski sud je naveo da je prvostupanjski sud kod tako utvrđenih činjenica izveo zaključak da se, iako se iz podataka katastarske evidencije ne može utvrditi osnova upisa i promjena, logičnim ima uzeti da je apelantičin prednik sa prednikom tuženog zamijenio zemljišnu parcelu za predmetne nekretnine. Prvostupanjski sud je takav zaključak izveo na temelju nalaza i mišljenja vještaka, odnosno promjena evidentiranih u katastarskom operatu i činjenice koja nije sporna – da su apelantičin prednik, a potom i apelantica upisani kao posjednici predmetnih nekretnina najkasnije od 1954. godine. Nadalje, Apelacijski sud je naveo da i pored toga što u katastarskim evidencijama kao osnova upisa nije evidentiran ugovor o zamjeni, prvostupanjski sud je zaključio da je zamjena nekretnina zaista i izvršena i na temelju obrazloženja rješenja Narodnog odbora Općine Brčko – Srez Brčko iz 1959. godine, a na temelju kojeg su, između ostalog, predmetne nekretnine bivšeg vlasnika M. S. upisane kao općenarodna imovina.

18. Apelacijski sud je naveo da žalba tuženog utemeljeno ukazuje da je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje pogrešan činjenični zaključak prvostupanjskog suda, odnosno da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naime, Apelacijski sud je naveo da je tuženi u žalbi ukazao da je nesporan upis prava vlasništva prednika tuženog na predmetnim nekretninama – odluka nadležnog organa (rješenje Narodnog odbora Općine Brčko iz 1959. godine), a da apelantičin prednik nije bio vlasnik „nekretnina“, niti je apelantica dokazala valjan pravni posao – postojanje ugovora o zamjeni, koje činjenice je i utvrdio prvostupanjski sud.

19. U svezi s tim, Apelacijski sud je naveo da su temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla, do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980. godine, da je zaključen pravni posao – npr. ugovor o zamjeni i po osnovi pravnog posla stupanje u posjed novih stjecatelja, s tim što se pod određenim uvjetima priznavala i pravna valjanost usmenog ugovora ukoliko je realiziran u cijelosti, do stupanja na snagu Zakona o prometu nekretnina iz 1978. godine. Međutim, da bi ugovorne strane stekle pravo vlasništva, odnosno da je valjana pravna osnova za stjecanje vlasništva, Apelacijski sud je naveo da su stranke, u pravilu, morale biti vlasnici nekretnina koje daju u zamjenu. U svezi s tim, Apelacijski sud je naveo da je apelantičin prednik bio upisan samo kao posjednik zemljišne parcele, koju je navodno dao u zamjenu, pa na temelju eventualno zaključenog ugovora o zamjeni nekretnina sa pravnim prednikom tuženog nije mogao steći pravo vlasništva, već samo pravo posjeda. Također, Apelacijski sud je naveo da apelantica nije dokazivala ni kada je ugovor o zamjeni zaključen i s kojom pravnom osobom, te se zbog nepostojanja ugovora nije moglo utvrditi pod kojim uvjetima je ugovor zaključen. Dakle, Apelacijski sud je istaknuo da pravo vlasništva na nekretninama na temelju pravnog posla – zamjene nekretnina, može preći na stjecatelje samo ako su vlasnici nekretnina, tj. da su s tim pravom u vrijeme izvršene zamjene upisani u zemljišnim knjigama budući da predaja posjeda i upis posjeda u katastarskim evidencijama nije pretpostavka prijenosa vlasništva, bez ispunjenja ostalih pretpostavki, ovisno o tome kada je ugovor zaključen.

20. Imajući u vidu izneseno, Apelacijski sud je naveo da apelantica nije dokazala pravo vlasništva apelantičinog prednika na zemljišnim parcelama, koje su bile predmet eventualne zamjene, niti bliže podatke kada je ugovor zaključen, niti tko su prednici tuženog sa kojim je eventualno zaključen ugovor o zamjeni. Imajući to u vidu, Apelacijski sud je naveo da apelantica zapravo nije dokazala činjenice za stjecanje vlasništva na kojima temelji tužbeni zahtjev. Osim toga, Apelacijski sud je napomenuo da su predmetne nekretnine u zemljišnim evidencijama upisane kao općenarodna imovina na temelju rješenja nadležnog organa iz 1959. godine, a iz kojeg rješenja je prvostupanjski sud utvrđivao sporne činjenice, i to u vrijeme kada je apelantičin prednik upisan kao posjednik predmetnih nekretnina, što je i utvrđeno u prvostupanjskom postupku. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da je tužbenim zahtjevom tražila da sud utvrdi da ona ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnom zemljištu, a da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužbenim zahtjevom tražila stjecanje prava vlasništva. Apelantica smatra da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog zakona, odnosno da nije vidljivo koji je konkretno materijalni propis primijenio drugostupanjski sud. Apelantica smatra da drugostupanjski sud pogrešno zaključuje da je u predmetu relevantna činjenica je li apelantičin pravni prednik u vrijeme zamjene bio uknjižen kao vlasnik zemljišne parcele koju je dao u zamjenu za predmetne nekretnine. Osim toga, apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog duljine trajanja predmetnog postupka.

II.Odgovor na apelaciju

22. Apelacijski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri stavu iznesenom u osporenoj presudi, te je ukazao da apelantica svoj „vlasnički“ zahtjev temelji isključivo na ugovoru o zamjeni nekretnina zaključenim između prednika stranaka, ali bez bližeg određivanja i dokazivanja kada je ugovor zaključen. Apelantica svoj zahtjev temelji na činjenici da je njezin prednik upisan kao posjednik predmetnih nekretnina, ali bez oznake osnove upisa, odnosno pisanog dokumenta o izvršenoj zamjeni ili eventualnoj dodjeli zemljišta. Apelacijski sud je, dalje, naveo da apelantičin prednik nije upisan kao vlasnik, nego su predmetne nekretnine odlukom nadležnog organa iz 1959. godine upisane kao vlasništvo općenarodne imovine i upis je nepromijenjen. Apelacijski sud je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo – Zakon o prometu zemljišta i zgrada i da nisu ispunjene pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva, te da u postupku nisu povrijeđena apelantičina prava jer se na temelju izvedenih dokaza ne može izvesti zaključak o postojanju pravnih poslova (ugovor ili eventualno sporazum o zamjeni nekretnina) na koje se apelantica poziva.

23. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri navodima u prvostupanjskoj presudi.

24. Tuženi je naveo da apelacija nije s dovoljnom jasnoćom ukazala da postoje povrede navedenih prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbaci kao prima facie neutemeljena.

25. Apelantičin zastupnik je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilo primijenio materijalno pravo, dok je Apelacijski sud paušalno ocijenio provedene dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantičin zastupnik je naveo da je apelantičin prednik predmetne nekretnine stekao po osnovi zamjene sa Poljoprivrednim dobrom „Posavina“ u Brčkom ili ZZ Gorice, a što je potvrđeno navodima iz rješenja Narodnog odbora Općine Brčko iz 1959. godine, te da je u postupku dokazana pravna osnova upisa posjeda na strani apelantičinog prednika. V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 10 Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 236 (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacijskog suda broj 96 0 P 094338 20 Gž 2 od 4. kolovoza 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. kolovoza 2020. godine, a apelacija je podnesena 16. listopada 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u postupku odlučivalo o utvrđivanju pravne osnove za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, odnosno da se radilo o pitanju apelantičinih građanskih prava i obveza, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na osporenu odluku

35. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je njezin prednik predmetne nekretnine stekao na zakonit način od prednika tuženog, zamjenom nekretnina, te da je zamjena nekretnina provedena u katastru zemljišta, ali da nikada nije provedena u zemljišnim knjigama. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Osnovni sud usvojio apelantičin tužbeni zahtjev, dok je Apelacijski sud u cijelosti odbio njezin tužbeni zahtjev. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog supstrata predmeta proizlazi da je u odnosu na predmetne nekretnine apelantičin prednik bio upisan kao posjednik, dok je pravo vlasništva bilo upisano u korist općenarodne imovine. Zatim, navedeno je i da je trenutno u katastru zemljišta apelantica upisana kao posjednik, dok je vlasništvo upisano u korist tuženog. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u odnosu na zemljišnu parcelu, koja je po apelantičinoj tvrdnji bila predmet zamjene, u postupku utvrđeno da je apelantičin prednik bio upisan kao posjednik i da nikada nije bio upisan kao vlasnik, a da je pravo vlasništva upisano u korist FNRJ. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je Apelacijski sud u obrazloženju osporene odluke jasno i detaljno obrazložio da apelantica nije dokazala pravo vlasništva svog prednika na zemljišnim parcelama, koje su bile predmet eventualne zamjene, niti je dokazala bliže podatke o tome kada je ugovor zaključen, niti tko su prednici tuženog sa kojim je eventualno zaključen ugovor o zamjeni. Apelantičin prednik bio je upisan samo kao posjednik zemljišne parcele (koja je po apelantičinoj tvrdnji bila predmet zamjene) i da na temelju eventualno zaključenog ugovora o zamjeni nekretnina s pravnim prednikom tuženog apelantičin prednik nije mogao steći pravo vlasništva, već samo pravo posjeda. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da je Apelacijski sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Apelacijskog suda.

37. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 16. prosinca 2015. godine, a da je Apelacijski sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 4. kolovoza 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao četiri godine i oko osam mjeseci, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.

Analiza duljine trajanja postupka

40. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, te imajući u vidu provedene dokaze (uvid i čitanje materijalne dokumentacije i vještačenje i dopunsko vještačenje po vještaku geodetske struke), Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud nalazi da se radi o postupku koji po zakonu nije hitne prirode. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela duljini trajanja postupka.

41. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, uočava da su u okviru analiziranog razdoblja redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, jednu procesnu i da je postupak okončan. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 16. prosinca 2015. godine, a da je prvostupanjska presuda donesena nakon 10 mjeseci. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je predmetni spis dostavljen Apelacijskom sudu na postupanje po žalbi, te da je taj sud nakon godinu dana (računajući od datuma donošenja prvostupanjske presude) rješenjem ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio novu prvostupanjsku presudu u roku od godinu dana (računajući od datuma donošenja rješenja o ukidanju presude), dok je Apelacijski sud osporenu odluku donio nakon jedne godine i devet mjeseci.

42. Ustavni sud naglašava da duljinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je postupak pred Apelacijskim sudom trajao nešto dulje, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je predmet okončan prije podnošenja apelacije, kao i da su u okviru analiziranog razdoblja (četiri godine i oko osam mjeseci) redovni sudovi donijeli tri meritorne i jednu procesnu odluku, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

44. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na to da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje), koje je Ustavni sud ocijenio kao neutemeljene u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi iz apelacije u svezi s povredom prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući da je Apelacijski sud jasno i argumentirano obrazložio zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da apelantica ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i oko osam mjeseci, u okviru kojeg razdoblja su donesene tri meritorne i jedna procesna odluka, prešla granice „razumnog roka“.

46. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3682/20 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio