Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4001/21 ("TWIN" d.o.o. Drvar)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4001/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-4001/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "TWIN" d.o.o. Drvar, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "TWIN" d.o.o. Drvar protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 Ps 084414 21 Pž od 8. rujna 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću broj 17 0 Ps 084414 17 Ps od 4. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. "TWIN" d.o.o. Drvar (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Predrag Milaković, odvjetnik iz Drvara, podnio je 26. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 084414 21 Pž od 8. rujna 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 084414 17 Ps od 4. ožujka 2021. godine.

2. Presudom Općinskoga suda od 4. ožujka 2021. godine obvezan je apelant da tužitelju (Grad Bihać) isplati dug u iznosu od 21.446,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu duga u iznosu od 4.983,30 KM (stavak II izreke).

3. U obrazloženju osporene odluke Općinski je sud, između ostaloga, istakao da su na glavnoj raspravi izvedene čitanjem isprave apelanta i to između ostaloga fotografije u boji (10 komada). Također, naveo je da je apelant nakon zaključenoga ugovora o zakupu poslovnoga objekta, predmetni objekt bliže označen u obrazloženju odluke, ušao u posjed navedenog objekta i na istome poduzeo određene radove, kako bi predmetni objekt prilagodio svojim poslovima s obzirom da iznajmljeni prostor nema vodovodne i elektroinstalacije. Naime, istakao je da je apelant u odgovoru na tužbu i na pripremnome ročištu izjavio da je ušao u posjed predmetnog objekta i započeo sa radovima da objekt prilagodi uporabi radi koje je ugovor o zakupu zaključio (ograda, krov, struja i sl.), pa su prema mišljenju toga suda neutemeljeni prigovori apelanta mu stvar tužitelj nije predao u ispravnom stanju. Naime, apelant je ušao u posjed i prihvatio onakvu stvar kako je i određeno ugovor, što mu je odgovaralo jer je sam započeo radove na objektu u svrhu svojega poslovanja.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 8. rujna 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena u stavku I izreke, dok je priziv u odnosu na stavak II izreke odbačen kao nedopušten.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da je prvostupanjski sud utvrdio da su pravni prednik tužitelja i apelant 24. veljače 2014. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnoga prostora, da je ugovorom utvrđena visina mjesečne zakupnine u određenome iznosu koju je apelant bio dužan plaćati tužitelju do petog u mjesecu za tekući mjesec. Nadalje, da je zakupni odnos ugovoren od 1. ožujka 2014. godine do 1. ožujka 2015. godine, da je apelant nakon zaključenja ugovora ušao u posjed poslovnoga prostora, da nije tužitelju uplaćivao mjesečne iznose zakupnine, da je tužitelj apelantu u više navrata slao pismene opomene za plaćanje. Istakao je da je prvostupanjski sud usvojio kao djelomično utemeljen prigovor zastare potraživanja istaknut od strane apelanta, nalazeći da su zakupnine za ožujak i travanj 2014. godine dospjele na naplatu 5. ožujka 2014. godine, odnosno 5. travnja 2014. godine, a da je tužba tužitelja kojom se prekida zastara potraživanja podnesena 16. svibnja 2017. godine. Naime, istakao je da je u tome dijelu protekao zakonski rok zastare potraživanja od tri godine, koji se primjenjuje na temelju čl. 375. Zakona o obligacionim odnosima u ovoj vrsti potraživanja. Nadalje, istakao je da je za ostala utužena potraživanja za plaćanje zakupnine za razdoblje od 1. svibnja 2014. godine do 1. ožujka 2015. godine istaknuti prigovor zastare odbijen, jer od dana dospijeća plaćanja do dana podnošenja tužbe nije protekao rok za naplatu potraživanja propisan navedenom odredbom. Kantonalni je sud naveo da nije utemeljen navod apelanta kojim samo uopćeno i paušalno ukazuje na povredu odredaba parničnoga postupka iz čl. 8., 123. i 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), jer je prvostupanjski sud izvedene dokaze savjesno i brižljivo cijenio, i to svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Nadalje, naveo je da nije učinjena niti povreda odredbe čl. 123. ZPP, jer je apelantu omogućeno da iznese sve prigovore kojim osporava navode iz tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev, te je o istima prvostupanjski sud pravilno odlučio. U konačnici, istakao je da je priziv apelanta u odnosu na stavak II izreke prvostupanjske presude odbačen na temelju čl. 224. st. 1. toč. 1. ZPP, jer apelant nema pravnoga interesa za pobijanje presude u tomu dijelu. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, navodi da kako je ugovor o zakupu zaključen 24. veljače 2014. godine, a tužba podnesena 16. svibnja 2017. godine, te smatra da je stoga u cijelosti protekao trogodišnji rok zastare (računajući od dana zaključenja predmetnoga ugovora). Također, navodi kako je prvostupanjski sud „obrisao iz raspravnoga zapisnika navode punomoćnika koji su bili upravljeni na navode o uništenju stvari“, te da je trebao biti oslobođen plaćanja zakupnine, jer je uništenje stvari „nastupilo 7. ožujka 2014. godine, neposredno nakon zaključenja ugovora, o čemu je dostavio fotografije u predmetni spis“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da je prvostupanjski sud cijenio prigovor zastare istaknut od apelanta, kojega je u jednom djelu našao utemeljenim, dok je u ostalome dijelu našao da je isti neutemeljen. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4001/21 ("TWIN" d.o.o. Drvar) | Sudska praksa | Aktio