Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-20/22 (M. V.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Mjera obezbjeđenja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-20/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-20/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Milenka Vorih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milenka Vorih protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 029233 21 Mož od 27. septembra 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 029233 19 Mo od 5. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenka Vorih (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Rade Savić advokat iz Doboja, podnijela je 30. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 029233 21 Mož od 27. septembra 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 029233 19 Mo od 5. marta 2021. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda od 5. marta 2021. godine, u pravnoj stvari tužilaca – predlagača obezbjeđenja (ZU „Apoteka Vidić“ Prnjavor, B. B., Ž. K. i K. B.), radi obezbjeđenja njihovih novčanih potraživanja, određena je mjera zabrane apelantici da otuđi ili optereti nekretnine pobliže navedene u izreci, uz zabilježbu ove mjere u Zemljišnoj knjizi. Istim rješenjem je odlučeno da će navedena mjera obezbjeđenja trajati do pravosnažnog okončanja parničnog postupka, kao i da će se o troškovima postupka odlučiti prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.

3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv rješenja Osnovnog suda od 5. marta 2021. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 87 0 P 029233 21 Mož od 27. septembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da su predlagači obezbjeđenja 8. aprila 2019. godine Osnovnom sudu u Prnjavoru podnijeli tužbu protiv M. K., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, te da su istog dana tom sudu podnijeli prijedlog za donošenje privremene mjere obezbjeđenja (zabrana otuđenja i opterećenja predmetnih nekretnina apelantice), koja je usvojena 10. aprila 2019. godine. Nadalje, da je Osnovni sud u Prnjavoru 15. jula 2019. godine donio rješenje kojim se oglasio mjesno nenadležnim za postupanje, te je odredio da navedene mjera obezbjeđenja ostaje na snazi do naredne odluke mjesno nadležnog suda o tome. Također, da je nakon pravosnažnosti rješenja od 15. jula 2019. godine predmet upućen Osnovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, koji je nakon prijema spisa prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja zajedno sa prilozima dostavio apelantici, te održao ročište povodom istog. Okružni sud je dalje naveo da je iz stanja spisa vidno, a kako je to prvostepeni sud i naveo u obrazloženju pobijanog rješenja, da predlagači mjere obezbjeđenja imaju potraživanja prema M. K., koja se temelje na pravosnažnim presudama, i to u iznosima koji su pobliže navedeni u izreci rješenja, kao i da je apelantica upisana sa dijelom suvlasništva od 48/120 na predmetnim nekretninama. Također, da je apelantica suvlasništvo na predmetnim nekretninama stekla po osnovu notarski obrađenog ugovora o poklonu od 1. februara 2019. godine, između apelantičine sestre M. K. kao poklonodavca i nje, kao poklonoprimca. Također, da je u B listu zemljišnoknjižnog uloška u kojem su upisane predmetne nekretnine, unijeta zabilježba zabrane njihovog otuđenja i opterećenja na dijelu od 48/120 bez saglasnosti poklonodavca, kao i da je u C listu uknjiženo pravo doživotnog stanovanja, korištenja i plodouživanja na 48/120 dijela predmetnih nekretnina u korist poklonodavca. Nadalje, da je po prijedlogu za izvršenje predlagača mjere obezbjeđenja kao tražitelja izvršenja, Osnovni sud u Prnjavoru 1. februara 2019. godine donio rješenje o izvršenju protiv izvršenika M. K., te je određena zabilježba izvršenja u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama. S tim u vezi je Okružni sud ukazao da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju naveo da je odlučujući o predloženoj mjeri obezbjeđenja imao u vidu odredbe člana 269. stav (1) i (2) ZPP-a i gore navedene činjenice, a naročito da je došlo do zaključenja ugovora o poklonu između sestara, apelantice i M. K. na nekretninama na kojim je predloženo i određeno izvršenje. Također, da je predmetni ugovor zaključen nakon dozvoljenog izvršenja na nekretnini izvršenika M. K. koja je predmet poklona, zbog čega je prvostepeni sud zaključio da je M. K. nekretnine dobročinim pravnim poslom otuđila trećem licu prema kojem tražioci izvršenja (predlagači mjere obezbjeđena) nemaju potraživanje utvrđeno izvršnim naslovom i koje nije označeno u izvršnoj ispravi kao izvršenik, te da se shodno odredbi člana 281. stav (2) i (3) ZOO ne zahtijeva da je to poklonprimcu bilo poznato, ili moglo biti poznato. Konačno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud iz navedenog zaključio da su predlagači obezbjeđenja učinili vjerovatnim postojanje svog potraživanja, kao i drugi kumulativni uslov, da postoji opasnost da bi bez takve mjere apelantica uz naknadnu saglasnost M. K. mogla otuđiti ili opteretiti predmetne nekretnine i osujetiti naplatu potraživanja, te da ista nije na štetu apelantice. Okružni sud je u vezi sa navedenim naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja dao u svemu jasne činjenične razloge i pravni zaključak koji proizilazi u izreci, te da se paušalno ukazuje žalbom da nema mjesta takvoj odluci. Također, da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio postojanje opasnosti, jer M. K. ima i druge imovine, s obzirom da apelantica nije pružila njezinu procjenu, odnosno dokazala srazmjernost između njezine vrijednosti i potraživanja predlagača obezbjeđenja. Pored toga, da su neosnovani i navodi da je se ista svrha mogla postići sa efikasnijim pravnim sredstvom, zabilježbom spora (tužba za pobijanje dužnikovih radnji), jer ista ne spriječava otuđenje ili opterećenje nekretnina, već samo predstavlja informaciju da se povodom njih vodi spor. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili procesno pravo, jer se efikasniji učinak mogao postići zabilježbom spora u javnim evidencijama, kao i zbog toga što nije dokazana opasnost jer tužena M. K. ima još imovine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima (koje ponavlja u apelaciji), dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-20/22 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio