Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-688/21 (I. P.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-688/21

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 688/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivan Pervan, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Ivan Pervan.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011844 18 Uvp od 17. prosinca 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Ivanu Pervanu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Ivan Pervan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011844 18 Uvp od 17. prosinca 2020.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011844 15 U od 15. veljače 2018. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje broj FZ3/2/2-35-1-10173-2/14 od 29. siječnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivan Pervan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 1. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011844 18 Uvp od 17. prosinca 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnje tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011844 15 U od 15. veljače 2018. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu FZMIO) broj FZ3/2/2-35-1-10173-2/14 od 29. siječnja 2015. godine, te zbog duljine trajanja predmetnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 23. prosinca 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od FZMIO zatraženo je 27. prosinca 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. prosinca 2021. godine, Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. siječnja 2022. godine, dok je FZMIO dostavio odgovor na apelaciju 7. siječnja 2022. godine.

4. Ustavni sud je 11. siječnja 2022. godine zastupniku apelanta dostavio navedene odgovore radi eventualnog izjašnjenja. Zastupnik apelanta nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Rješenjem Kantonalne administrativne službe Hercegovačko-neretvanskog kantona FZMIO (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) od 28. travnja 2008. godine, shodno odredbama Uredbe o stjecanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: Uredba) apelantu je priznato pravo na starosnu mirovinu u mjesečnom iznosu od 554,91 KM, počev od 20. lipnja 2007. godine.

7. Privremenim rješenjem Kantonalne administrativne službe od 26. srpnja 2013. godine, donesenim na temelju Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja obrambeno-oslobodilačkog rata, apelantu je određen iznos prijevremene povoljnije starosne mirovine u akontativnom iznosu od 638,02 KM mjesečno, počev od 1. kolovoza 2013. godine, te je određeno da se predmetnim rješenjem zamjenjuje rješenje Kantonalne administrativne službe od 28. travnja 2008. godine.

Predmetni postupak (revizije ostvarenog prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu)

8. Rješenjem Kantonalne administrativne službe od 19. rujna 2014. godine, u postupku revizije ostvarenog prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu pokrenutom po službenoj dužnosti, ukinuto je privremeno rješenje navedene službe od 26. srpnja 2013. godine i odlučeno je da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne mirovine počev od 1. rujna 2014. godine.

9. Odlučujući o prizivu apelanta izjavljenom protiv rješenja Kantonalne administrativne službe od 19. rujna 2014. godine, FZMIO je rješenjem od 29. siječnja 2015. godine predmetni priziv odbio kao neutemeljen.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 011844 15 U od 15. veljače 2018. godine odbijena je kao neutemeljena tužba apelanta (podnesena 20. veljače 2015. godine) protiv rješenja FZMIO od 29. siječnja 2015. godine.

11. Odlučujući o zahtjevu apelanta za izvanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 15. veljače 2018. godine (podnesenom 9. ožujka 2018. godine), Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 011844 18 Uvp od 17. prosinca 2020. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.

12. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je rješenje prvostupanjskog organa uprave od 19. rujna 2014. godine doneseno nakon što je taj organ utvrdio da je Skupina za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Čitluk (u daljnjem tekstu: Skupina za pitanja evidencija) izdala uvjerenje na FMB-2 obrascu od 21. siječnja 2013. godine u kojem je navedeno da je „utvrđeno da apelant nije obnašao dužnost zapovjednika u postrojbama razine bojne iste ili više razine, načelnika stožera i zamjenika zapovjednika u postrojbama razine pukovnije iste ili više razine najmanje 12 mjeseci u ratu“. U svezi s tim, Vrhovni sud je, citirajući odredbe čl. 2., 3. i 6. Zakona o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon), ukazao da je navedenim odredbama propisano da se pod revizijom uvjerenja podrazumijeva preispitivanje svih uvjerenja o svojstvu (pripadnosti) oružanim snagama na temelju kojih su priznata određena prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite. Dalje, navedeno je da je navedenim odredbama propisan način provjere i sravnjivanja podataka iz vojnih evidencija koje su izdavale vojne postrojbe sa podacima kojima raspolaže Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), kao i način postupanja kada se utvrde razlike u podacima, posebno kada se utvrdi nedostatak izvornih uvjerenja. Konačno, navedeno je da je navedenim odredbama Zakona propisana i nadležnost timova koji vrše reviziju, kao i postupanje revizorskih timova sa izvješćima u kojima se konstatira da uvjerenja o pripadnosti nisu izdana u skladu sa službenim evidencijama. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je navedenim odredbama Zakona, u odnosu na odredbe Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), propisan poseban postupak revizije uvjerenja i izdavanje novog uvjerenja na obrascu FMB-2 (koji je u konkretnom slučaju i proveden shodno relevantnim odredbama Zakona). Naime, Vrhovni sud je ukazao da je uvjerenje Skupine za pitanja evidencija (na FMB-2 obrascu) od 21. siječnja 2013. godine (koje je ocijenjeno kao dokaz u postupku donošenja rješenja prvostupanjskog organa uprave od 19. rujna 2014. godine) izdano u skladu sa navedenim odredbama Zakona, pa da u odnosu na apelanta ima svojstvo javne isprave jer je rezultat provedenog posebnog postupka propisanog Zakonom i sadrži podatke iz službenih vojnih evidencija, te da je kao takvo bilo valjan dokaz za rješavanje o pravu apelanta, shodno odredbama članka 6. stavak (8) Zakona.

13. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je prvostupanjski organ uprave 5. rujna 2014. godine poslao poziv apelantu da 16. rujna 2014. godine dođe u prostorije navedene službe radi provedbe postupka po zaprimljenom uvjerenju Skupine za pitanja evidencija (na FMB-2 obrascu) od 21. siječnja 2013. godine, izdanog u postupku revizije shodno relevantnim odredbama Zakona. Također, ukazao je da se prema dostavnici koja se nalazi u spisu predmeta može utvrditi da je apelant potpisao predmetnu dostavnicu 8. rujna 2014. godine, ali da nije iskoristio svoje pravo sudjelovanja u postupku (nije se, iako je uredno pozvan, odazvao na predmetni poziv). Konačno, ukazao je da apelant svoje pravo sudjelovanja u postupku nije iskoristio ni u upravnom sporu imajući u vidu da je prvostupanjski sud, po zahtjevu apelanta, zakazao javnu raspravu za 15. veljaču 2018. godine (na koju se apelantov punomoćnik, iako je uredno pozvan, nije odazvao). Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da je apelantu dana mogućnost aktivnog sudjelovanja u predmetnom upravnom postupku i upravnom sporu zbog čega je prigovor apelanta istaknut u tom pravcu odbijen kao neutemeljen.

14. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je neutemeljeno pozivanje apelanta na Presudu Ustavnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U 7/12 od 20. studenog 2012. godine (kojom je utvrđeno da članak 9. Zakona nije u suglasnosti sa Ustavom). Naime, navedenom presudom utvrđeno je da nije u sukglasnosti sa Ustavom odredba člana 9. Zakona u dijelu koji glasi: „ili su izdana u upravnom postupku samo na temelju izjava svjedoka, potvrde boračke udruge ili na temelju medicinske dokumentacije, a u suprotnosti su sa evidencijama o neisplaćenim vojničkim plaćama.“ Vrhovni sud je ukazao da je donošenjem navedene presude Ustavni sud FBiH zauzeo stav da se isključivanjem dokazivanja činjenica putem svjedoka dovode u nejednakopravan položaj osobe koje nisu u mogućnosti da pribave pisanu dokumentaciju, što je i bio razlog za donošenje navedene odluke Ustavnog suda FBiH. Međutim, Vrhovni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju nije radilo o takvoj situaciji (u kojoj se svjedocima, kao zakonskim dokaznim sredstvima, dokazuju određene činjenice zbog nemogućnosti pribavljanja pisane dokumentacije) jer je u konkretnom slučaju postojala pisana dokumentacija na temelju koje su u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite utvrđene relevantne činjenice i na temelju kojih je donesena odluka, a apelant je izjavama svjedoka pokušavao dokazati suprotno. Stoga, Vrhovni sud je naveo da je, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, u predmetnom upravnom postupku ocijenjeno da izjave svjedoka u konkretnom slučaju nisu dovele u pitanje činjenice utvrđene izvođenjem materijalnih dokaza koji su postojali u spisu predmeta. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku, kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je rješenje od 28. travnja 2008. godine doneseno na temelju Uredbe, dok je rješenje od 26. srpnja 2013. godine (ukinuto rješenjem Kantonalne administrativne službe FZMIO od 19. rujna 2014. godine) doneseno na temelju drugog propisa, pa u tom smislu ističe da je svoje pravo ostvario „po Uredbi koja nije ni ukinuta, ni poništena“, te da se, stoga, na njega nije mogao „retroaktivno primijeniti Zakon o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja obrambeno-oslobodilačkog rata“. Apelant dalje ističe da je predmetni upravni postupak vođen suprotno odredbama ZUP- i da mu nije data mnogućnost da sudjeluje u tom postupku. Također, navodi da u predmetnom upravnom postupku nisu prihvaćene izjave svjedoka, što je u suprotnosti sa Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 7/12 od 20. studenog 2012. godine. Zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku (zbog duljine trajanja predmetnog postupka), apelant traži naknadu nematerijalne štete. II.Odgovor na apelaciju

16. FZMIO je, između ostalog, detaljno naveo tijek predmetnog upravnog postupka i upravnog spora kako je on predočen u činjenicama odluke, te je ukazao da je apelant od prvostupanjskog organa pozivan (kako bi mu se omogućilo sudjelovanje u predmetnom postupku), ali da se nije odazvao na navedeni poziv. Također je ukazao da je prilikom odlučivanja o apelaciji potrebno uzeti u obzir konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda prema kojoj se razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, naročito složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta. U svezi s tim, FZMIO je naveo da je ispoštovao razumne rokove za postupanje, te nastojao na pravilan i zakonit način osigurati provođenje cjelokupnog postupka za koji je nadležan, kako u prvom, tako i u drugom stupnju.

17. Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku, u upravnoj stvari revizije ostvarenog prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, presudom od 15. veljače 2018. godine odbio kao neutemeljenu tužbu apelanta, te da, suprotno navodima apelanta, u tom postupku nisu povrijeđena njegova prava na koja apelacijom ukazuje. Dalje je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u svojoj odluci i predložio je da se predmetna apelacija odbije ili odbaci.

18. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude od 17. prosinca 2020. godine iznio razloge za donesenu odluku, te da, po mišljenju tog suda, u postupku po zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, niti njegovo pravo na imovinu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

21. Zakon o proedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“, br. 82/09, 11/10 - ispravka, 4/13 - OUS FBiH, 24/13 - OUS FBiH i 103/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 2.

(Što revizija podrazumijeva) (1) Pod revizijom, u smislu ovog Zakona, podrazumijeva se preispitivanje svih uvjerenja o svojstvu (pripadnosti) i okolnostima pod kojima je osoba ranjena, povrijeđena, oboljela ili je došlo do pogoršanja bolesti, poginula, umrla ili nestala, na temelju kojih su priznata određena prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i dokumentacije na temelju koje su izdana ta uvjerenja.

(2) Revizija podrazumijeva provjeru i sravnjivanje podataka iz vojnih evidencija koje su izdavale vojne postrojbe, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) sa podacima koji se nalaze u Arhivu Armije RBiH, Arhivu Hrvatskog vijeća obrane i Arhivu Ministarstva unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: arhiva) i uvjerenjima o neisplaćenim vojničkim plaćama. Ukoliko se utvrdi razlika između podataka kojima raspolaže Federalno ministarstvo sa podacima arhiva, autentičnost podataka utvrdit će revizorski tim u svakoj konkretnoj situaciji.

(3) Kada se prilikom provjere i sravnjivanja podataka iz vojnih evidencija (posebno pri nepostojanju uvjerenja o neisplaćenim vojničkim plaćama) utvrdi nedostatak izvornih uvjerenja u roku od 30 dana provest će se dodatna provjera načina utvrđivanja prava.

[…] Članak 3.

(Revizija uvjerenja) Revizija uvjerenja, u smislu ovog Zakona, obuhvaća provjeru izdanih uvjerenja korisnika prava oružanih snaga BiH (Armija RBiH, HVO i MUP).

Članak 6.

(Revizorski timovi) (1) Reviziju uvjerenja prema ovom Zakonu vršit će revizorski timovi za kontrolu i Revizorski tim za koordinaciju.

[…] (4) Ukoliko se utvrdi da uvjerenja o svojstvu (pripadnosti) i okolnostima stradanja nisu izdana u skladu sa službenim evidencijama, revizorski tim će u svom pismenom izvješću (na propisanom obrascu) dati nalog nadležnim skupinama ili samostalnim izvršiteljima da najdalje u roku od osam dana od dana izvršene revizije izdaju novo uvjerenje koje će biti u skladu sa evidencijama vojnih postrojbi.

(5) Za korisnike prava iz stavka 4. ovog članka nadležne skupine ili samostalni izvršitelji dužni su na temelju zapisnika revizorskog tima izdati nova uvjerenja na obrascu FMB-2 najkasnije u roku od osam dana od dana primitka zapisnika i dostaviti ih Federalnom ministarstvu radi obustavljanja isplate i daljnjeg postupanja.

[…] (8) Za korisnike prava na mirovine ostvarene prema propisima iz članka 1.

ovog Zakona izvješća u kojima se konstatiraju povrede propisa Revizorski tim će dostaviti Federalnom ministarstvu koje će izdati nova uvjerenja na obrascu FMB2 i dostaviti ih Federalnom zavodu mirovinsko-invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Federalni zavod MIO/PIO) radi obustavljanja isplate i poduzimanja mjera iz njihove nadležnosti u cilju vršenja revizije prema ovom Zakonu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su duljina trajanja predmetnog postupka, kao i odluke donesene u tom postupku. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je konačna odluka, donesena u predmetnom postupku, presuda Vrhovnog suda od 17. prosinca 2020. godine. Obzirom da je apelant osporenu presudu Vrhovnog suda od 17. prosinca 2020. godine primio 5. veljače 2021. godine, a da je apelaciju podnio 1. ožujka 2021. godine, proizlazi da je predmetna apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, te zbog duljine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju odlučivalo o pravu apelanta na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obveza, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

U odnosu na osporene odluke

30. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje koje je zasnovao na relevantnim odredbama Zakona. U svezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno ukazao da je u konkretnom slučaju način provjere i sravnjivanja podataka iz vojnih evidencija sa podacima kojima raspolaže Federalno ministarstvo, postupanje prvostupanjskog organa uprave i postupanje timova koji vrše reviziju bilo provedeno shodno relevantnim odredbama Zakona. Nadalje, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud dao detaljne razloge za svoj zaključak da je u konkretnom slučaju, suprotno navodima apelanta, apelantu dana mogućnost sudjelovanja u upravnom postupku i u upravnom sporu, pri čemu je ukazao na to da apelant to svoje pravo nije iskoristio. Naime, naveo je da se u upravnom postupku nije odazvao na uredno zaprimljen poziv prvostupanjskog organa, te da se u upravnom sporu punomoćnik apelanta, iako uredno pozvan, nije odazvao na javnu raspravu zakazanu po zahtjevu apelanta. Konačno, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud dao jasne razloge u pogledu neutemeljenosti apelantovog pozivanja na presudu Ustavnog suda FBiH od 20. studenog 2012. godine imajući u vidu da se u konkretnom postupku nije radilo o situaciji u kojoj se svjedocima, kao zakonskim dokaznim sredstvima, dokazuju određene činjenice zbog nemogućnosti pribavljanja pisane dokumentacije, jer je u predmetnom slučaju postojala pisana dokumentacija na temelju koje su u tom postupku utvrđene relevantne činjenice (i na temelju kojih je donesena odluka), a da je apelant izjavama svjedoka pokušavao dokazati suprotno. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je za utvrđivanje činjenica i primjenu pozitivnopravnih propisa Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

33. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona na kojima je zasnovana osporena odluka, Ustavni sud u njenom obrazloženju, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Dakle, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

35. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, Serija A broj 228-B, stavak 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51).

Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti, rješenjem Kantonalne administrativne službe od 19. rujna 2014. godine, odlučeno da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene povoljnije starosne penzije, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 17. prosinca 2020. godine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 663/20 od 5. listopada 2021. godine, točka 36., dostupna na Internetstranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka je šest godina i tri mjeseca. Analiza razumnosti duljine trajanja postupka

37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku revizije ostvarenog prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu apelanta, pa obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak naročito značajan za apelanta, jer je o ishodu tog postupka ovisilo eventualno ostvarivanje njegovog prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu.

38. Ocjenjujući ponašanje apelanta, Ustavni sud ne nalazi da je apelant svojim ponašanjem utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka. Nadalje, analizirajući ponašanje organa uprave i redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je drugostupanjski organ uprave o apelantovom prizivu izjavljenom protiv prvostupanjskog rješenja (donesenog u postupku provedenom po službenoj dužnosti) odlučio u periodu od nešto više od četiri mjeseca, dakle, u relativno kratkom roku. Međutim, Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja drugostupanjskog organa uprave odlučio tek nakon tri godine, što u konkretnom slučaju predstavlja nerazumno dug period odlučivanja o predmetnoj tužbi. Također, navodi da su i Vrhovnom sudu trebale čak dvije godine i nešto manje od devet mjeseci da odluči o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Ustavni sud dalje primjećuje da redovni sudovi u odgovoru na apelaciju nisu ponudili opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudovima, odnosno da se zapravo nisu posebno ni očitovali na navode u pogledu duljine trajanja predmetnog upravnog spora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da duljina predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je postupak koji je naročito značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao šest godina i tri mjeseca, pri čemu je ipak najdulje trajao pred Kantonalnim sudom koji je na taj način, dakle, u pretežnoj mjeri doprinio duljini trajanja predmetnog postupka.

39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

40. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

41. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

42. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona (imajući u vidu da je duljini trajanja predmetnog postupka u pretežnoj mjeri doprinijelo trajanje postupka pred Kantonalnim sudom) u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

43. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

44. Apelant navodi da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na to da povredu ovih prava apelant zasniva na identičnim navodima koje je Ustavni sud već detaljno ispitao u ovoj odluci u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda od 17. prosinca 2020. godine (i pri tome zaključio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na navedenu presudu neutemeljeni), Ustavni sud smatra da su, također, neutemeljeni i navodi apelanta o kršenju prava na imovinu.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak, koji je naročito značajan za apelanta, a koji nije složen, trajao šest godina i tri mjeseca, pri čemu je predmetni postupak najdulje trajao pred Kantonalnim sudom, koji pri tome nije ponudio opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom.

46. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ostalim aspektima tog prava, jer je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, koji suprotno apelantovim navodima, nisu rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa.

47. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obzirom da se tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.

48. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-688/21 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio