Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2344/20 (R. A.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kamata
- Naknada štete
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2344/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP 2344/20, rješavajući apelaciju Rose Alilović, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rose Alilović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 103331 19 Rev od 5. svibnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Rosa Alilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Zdenko Milas, odvjetnik iz odvjetničkog društva „Milas, Martinović & Partneri“ d.o.o. Ljubuški, podnijela je 10. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 103331 19 Rev od 5. svibnja 2020. godine.
Uvodne napomene
2. Pravomoćnom i ovršnom presudom Osnovnog suda u Ljubuškom broj P 235/88 od 19. ožujka 1992. godine obvezan je tuženi ZOIL Sarajevo, Poslovna jedinica Mostar, da apelantici na ime izgubljene zarade iz poljoprivredne djelatnosti za određena razdoblja isplati iznose detaljnije navedene u izreci, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog obroka do konačne isplate, za svaki mjesec ubuduće sve dok se ne izmijene okolnosti koje utječu na visinu mjesečnog obroka.
3. Na temelju navedene presude apelantica je 21. travnja 2005. godine Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela prijedlog za ovrhu protiv „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo. Općinski sud je rješenjem od 5. travnja 2011. godine usvojio predloženu ovrhu, te je nakon provedenog postupka apelantici 28. lipnja 2011. godine putem tužene UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) isplaćen iznos od 2.869,06 KM, koji iznos je obračunat primjenom kamatne stope prostog kamatnog računa u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (u daljnjem tekstu: Zakon o visini kamate).
Postupak u kojemu je donesena osporena odluka
4. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tužene radi naknade štete za koju je smatrala da je nastala uslijed nepravilnog obračuna zakonskih zateznih kamata koju je provela tužena provodeći rješenje o ovrsi.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 103331 12 P od 16. lipnja 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da joj tužena na ime naknade štete isplati iznos od 84.522,02 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 28. lipnja 2011. godine do konačne isplate.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je pred tim sudom vođen ovršni postupak kojeg je apelantica kao tražiteljica ovrhe pokrenula protiv ovršenika „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo, koji je u konkretnom postupku umješač na strani tužene (u daljnjem tekstu: umješač). Taj postupak je okončan isplatom novčanih sredstava umješača u iznosu od 2.869,06 KM. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da je tužena kao financijska organizacija u ovome slučaju izvršila svoju obvezu po navedenom rješenju o ovrsi tako što je uplatila na račun apelantice navedeni iznos koji je obračunat primjenom kamatne stope prostog kamatnog računa u skladu sa Zakonom o visini kamate koji je bio na snazi u vrijeme provođenja ovrhe. Prema nalazu i mišljenju vještaka visina potraživanja apelantice na ime zatezne kamate obračunata primjenom konformnog metoda iznosila bi 73.282,87 KM. U konkretnom slučaju sporno je da li je tužena pravilno postupila prilikom provođenja rješenja o ovrsi, ili je pri tome uzrokovala štetu apelantici.
7. U svezi sa time, Općinski sud je citirao sadržaj čl. 166. i 175. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP), te je istakao da je tužena bila u obvezi postupiti sukladno rješenju o ovrsi, i to na način da obračuna zakonske zatezne kamate za naznačeni period, sa računa umješača zaplijeni novčana sredstva u iznosu obračunatih kamata, glavnice, te troškova postupka i taj iznos prebaci na račun punomoćnika apelantice. U svezi sa spornim pitanjem je li tužena imala pravo obračunati zakonsku zateznu kamatu na temelju Zakona o visini kamate koji je bio na snazi u vrijeme obračuna, Općinski sud je istakao da je člankom 3. Zakona o visini kamate („Službene novine FBiH“ broj 56/04, 29/05, 48/11) propisano da se obračun zateznih kamata iz članka 1. Zakona o visini kamate vrši primjenom metoda prostog kamatnog računa za godišnje periode, a konformnog kamatnog računa za ispod godišnje periode. Osnovica za obračun kamate je iznos osnovnog duga za prvu godinu dugovanja, a za naredne godine iznos osnovnog duga uvećan za obračunatu neplaćenu kamatu iz prethodne godine. Obračun zatezne kamate po pravomoćnim sudskim rješenjima vrše komercijalne banke kod kojih dužnik ima otvorene transakcijske račune uz naplatu provizije. Člankom 4. Zakona o visini kamate određeno je da će se postupci koji nisu okončani, ili su okončani a nisu izvršeni, okončati po odredbi tog zakona kojom je propisana kamatna stopa od 12% godišnje. Dakle, na taj način citiranim zakonom određena je njegova retroaktivna primjena, tj. određeno je da će se sve ovrhe koje nisu okončane do stupanja na snagu Zakona o visini kamate okončati po odredbama toga zakona. Iz dopisa Federalnog ministarstva financija od 30. prosinca 2004. godine (koji je predlagač spomenutog zakona), proizlazi da je na taj način izvršeno ujednačavanje kamatne stope na neizmirena dugovanja. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je tužena izvršila obračun kamate u skladu sa važećim zakonom.
8. U svezi sa odlukom Ustavnog suda broj U-50/01, Općinski sud je naveo da je tom odlukom utvrđeno da nije ustavna odredba Zakona o visini kamate kojom je bilo propisano da se kamate neće obračunavati za vrijeme ratnog stanja od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine. U konkretnom slučaju obračun kamate izvršen je u skladu sa tada važećim propisom, tj. Zakonom o visini kamate, u iznosu od 12% godišnje, jednostavnom metodom obračuna za cijeli period za koji je tužiteljici utvrđeno pravo na zakonske zatezne kamate, što proizlazi iz spisa ovršnog predmeta. Tužena je obavijestila sud da je obračun zatezne kamate izvršila prema Zakonu o visini kamate i to za ratni period. Nadalje, Općinski sud je u pogledu druge varijante nalaza i mišljenja vještaka kojom je obračunat veći iznos, naveo da je vještak uz primjenu konformnog metoda obračuna kamate do 15. srpnja 1994. godine i primjenom prostog metoda obračuna od 16. srpnja 1994. godine do 28. lipnja 2011. godine, pri tome uvećavajući glavnicu za iznose dospjele naknade, prema rješenju Općinskog suda u Ljubuškom broj P 235/88 od 19. veljače 1992. godine, utvrdio ukupan iznos od 73.282,87 KM, koji je umanjen za uplatu izvršenu u iznosu od 2.869,06 KM. Vještak je visinu stope zakonske zatezne kamate za pojedine periode utvrdio na temelju podataka u stručnoj financijskoj literaturi, a u kojoj su objedinjeni podaci o kamatnim stopama utvrđenim za sporni period u službenim glasilima ranije BiH, HZ HB, i potom FBiH. U tom smislu, Općinski sud je ponovno ukazao na odredbe čl. 3. i 4. Zakona o visini kamate, te je naveo da niti jedna od tih zakonskih odredbi nije utvrđena neustavnom, niti je tretirana kasnijim izmjenama zakona pa je samim tim još uvijek na snazi. Slijedom toga, Općinski sud je naveo da je cijeneći dopunski nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, zaključio da je tužena pravilno postupila prilikom provođenja rješenja o ovrsi, te da je ovrhu provela u potpunosti u skladu sa važećom zakonskom regulativom i nalozima suda, te da ne postoji odgovornost tužene shodno članku 175. ZIP, a svezi sa člankom
154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
9. Općinski sud je dalje naveo da na navedeni stav nije od utjecaja pitanje može li ukupno isplaćeni iznos apelantici predstavljati adekvatnu naknadu štete, s obzirom da predmet ovog spora nije naknada štete na ime izgubljene zarade iz poljoprivredne djelatnosti, nego naknada štete po osnovu eventualne odgovornosti tužene prilikom provođenja rješenja kojim je određeno izvršenje pravomoćne presude. Na odluku također nije od utjecaja je li Zakon o visini kamate mogao i trebao biti donesen na način koji će retroaktivno mijenjati visinu stope zatezne kamate. U konkretnom slučaju činjenica je da je taj zakon na snazi, pa ga se samim tim tužena bila dužna pridržavati prilikom provođenja ovrhe, jednako kao i Općinski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelantice. Također, Općinski sud je naveo dao ova odluka ne zadire u apelantičino pravo na zakonske zatezne kamate koje su joj dosuđene pravomoćnom presudom, budući da je tom presudom tužena obvezana apelantici nadoknaditi zakonske kamate za određeni period, a što je i učinjeno provođenjem ovrhe bez upuštanja u samo pravo apelantice na te kamate, nego je samo visina kamata utvrđena po kamatnoj stopi koja je utvrđena na temelju Zakona o visini kamate koji je važio u vrijeme provođenja ovrhe i to jednostavnom metodom obračuna budući da se radi o višegodišnjim periodima.
10. Naposljetku, Općinski sud je naveo da nije stvarno nadležan za upuštanje u ocjenu ustavnosti Zakona o visini kamate, na što je indirektno usmjeren tužbeni zahtjev apelantice, niti ima osnova zanemariti navedeni propis, te utvrđivati njeno pravo na kamatu po propisima koji su važili do donošenja navedenog zakona, tj. u vrijeme utvrđivanja prava tužiteljice na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete, nego samo cijeniti je li tužena postupila u skladu sa rješenjem o ovrsi i drugim sudskim nalozima, jer jedino za slučaj da je ona postupila protivno rješenju i drugim nalozima suda može odgovarati za štetu prouzrokovanu apelantici po općim pravilima o naknadi štete, pa kako nije utvrđeno postojanje osnova za odgovornost tužene prema članku 175. ZOP, to je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neutemeljen.
11. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 103331 15 Gž od 18. rujna 2019. godine žalbe apelantice i umješača na strani tužene su odbijene i prvostupanjska presuda je potvrđena.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je tuženi prilikom obračuna i isplate zatezne kamate postupio po tada važećem Zakonu o visini kamate prema kojem je tužena kao banka bila dužna postupati, a sudovi su bili dužni primijeniti taj zakonski propis prilikom odluke o utemeljenosti tužbenog zahtjeva. U tom pogledu, Kantonalni sud je naveo sadržaj čl. 1, 3. i 4.. Zakona o visini kamate, te je ukazao da niti jedna od tih zakonskih odredbi nije utvrđena neustavnom (ni odlukom Ustavnog suda broj U-50/01), niti je tretirana kasnijim izmjenama predmetnog Zakona o visini kamate, pa se ima primijeniti kao važeći propis što je tužena i učinila provodeći ovrhu. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da taj sud nije nadležan za upuštanje u ocjenu ustavnosti toga zakona.. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno cijenio da u radnjama tužene nema elemenata protupravnosti, kao uvjeta postojanja odgovornosti štetnika, odnosno uvjeta za krivicu tužene, jer je u cijelosti postupila u skladu sa svojom zakonskom obvezom propisanom ZOP.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 58 OP 103331 19 Rev od 5. svibnja 2020. godine odbijena je apelantičina revizija.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, te je ukazao da na sadržaj odredbi čl. 3. i 4. Zakona o visini kamate. Zatim je istakao da navedene odredbe nisu utvrđene neustavnim niti su bile predmetom kasnijih izmjena predmetnog zakona, pa se imaju primijeniti kao propis koji je važeći, kako je pravilno cijenio drugostupanjski sud, te izveo pravilan zaključak da je tuženi u cijelosti postupio u skladu sa svojom obvezom iz ZOP postupajući prema uputama Općinskog suda kao ovršnog suda, te izvršio i obračun zakonskih zateznih kamata i za vrijeme ratnog perioda. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice za naknadu štete jer ne postoji odgovornost tužene u smislu članka 175. ZOP. Apelacijski navodi
15. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prva i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
16. Apelantica je u obrazloženju apelacije navela da su redoviti sudovi pogrešno zauzeli stav da je tužena pravilno primijenila odredbe Zakona o visini kamate i da je to relevantan propis primjenom kojeg se treba riješiti sporni odnos između parničnih stranaka. U svezi sa time, apelantica ističe da je navedeni stav suda u potpunosti nezakonit i neustavan, kao i da je u suprotnosti sa temeljnim načelima Europske konvencije, a naročito sa pravom na imovinu, i to iz potpuno „istih razloga kao i ,,čuveni“ članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba“, zbog čega je proglašen neustavnim odlukom Ustavnog suda u predmetu broj U-50/01. Također, apelantica je ukazala i na odluke Ustavnog suda (AP 2312/06, AP 1311/06, AP 986/07 i AP 407/08), te ističe da ih je predočila redovitim sudovima, kao i određene odluke Kantonalnog suda i Vrhovnog suda u kojima je odbijena primjena Zakona o visini kamate. U svezi sa time, apelantica smatra da ne postoji bitna razlika između potpunog otpisivanja zakonskih zateznih kamata za period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti i retroaktivnog uvođenja kamatne stope na neizmirena dugovanja u visini od 12,00%. Prema tome, apelantica smatra da se primjena odredbi zakona može odrediti samo unaprijed i nakon objave u službenim novinama, a nikako unazad (retroaktivno) kao što je to učinjeno u konkretnom slučaju kada su odredbama Zakona o visini kamate retroaktivno mijenjani zakonski propisi o zateznim kamatama koji su doneseni još prije 25 i više godina, jer je Zakonom o visini kamate iz 2004. godine i kasnije retroaktivno mijenjane stope zateznih kamata određenih zakonima koji su doneseni i primjenjuju se u ovom predmetu počevši od 5. srpnja 1988. godine. Naposljetku, apelantica ističe da je putem nalaza i mišljenja vještaka dokazala kakav je obračun obveze tužena trebala obračunati i na teret izvršenika isplatiti, te da tužena to nije učinila i time je za apelanta nastala šteta za koju je odgovorna na osnovu članka 175. ZOP.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redoviti sudovi odlučivali od njezinom tužbenom zahtjevu za naknadom štete zbog pogrešnog obračuna zakonskih zateznih kamata u ovršnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, u načelu, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
22. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijen apelantičin tužbeni zahtjev radi naknade štete koju joj tužena navodno prouzrokovala prilikom obračuna i isplate zakonske zatezne kamate u ovršnom postupku. U svezi sa time, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud ukazao da je tužena izvršila pravilan obračun kamata prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme provođenja ovrhe, pa shodno tome, u smislu odredbe članka 175. ZOP, ne postoji njena odgovornost za štetu po općim pravilima o naknadi štete za koju apelantica tvrdi da joj je prouzrokovana. Dovodeći navedeno obrazloženje u svezu sa relevantnim odredbama ZOP, ZOO i Zakona o visini kamate, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmete sličnog činjeničnog i pravnog stanja u vezi sa primjenom Zakona o visini kamate i zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 96/20 od 5. listopada 2021. godine, AP 6160/18 od 4. lipnja 2020. godine i AP 5497/18 od 9. rujna 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
23. U vezi sa spornim pitanjem primjene Zakona o visini kamate i njegove navodne neustavnosti, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine razmatrao pitanje usklađenosti pojedinih odredbi ovog Zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, te da u navedenoj Odluci nije utvrdio neustavnost odredaba zakona koji su primijenjeni u konkretnom slučaju, odnosno odredbi čl. 3. i 4. Zakona o visini kamate (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 73/19 od 1. studenog 2019. godine, toč. 52. i 53.). Osim toga, Ustavni sud smatra da se konkretna pravna situacija, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava u svezi s obračunom stope zatezne kamate ne mogu dovesti u svezu s Odlukama Ustavnog suda na koje se apelant pozvao u apelaciji, jer za razliku od navedenih predmeta, u konkretnom predmetu, prema navodima iz prvostupanjske odluke, nesporno da je tužena obračunala i isplatila apelantici određeni novčani iznos na ime zakonskih zateznih kamata i za ratno razdoblje.
24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.
25. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić