Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2957/20 (M. A.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Invalid
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2957/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-2957/20, rješavajući apelaciju Mate Anđelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Anđelića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006586 18 U od 9. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mato Anđelić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prozora-Rame, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 14. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006586 18 U od 9. aprila 2020. godine.

2. Rješenjem Uprave za pitanja branilaca Mostar, Sektor za pitanja branilaca (u daljnjem tekstu: Uprava za pitanja branilaca) broj 14-43-1-1403/06 od 7. decembra 2006. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% tjelesnog oštećenja, trajno, po osnovu povrede i bolesti počev od 1. aprila 2006. godine pa dok postoje Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) propisani uslovi za korištenje prava i pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.

3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-661/16 od 5. marta 2018. godine, ukinuto je konačno rješenje Uprave za pitanja branilaca od 7. decembra 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta, po osnovu povrede i oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme vojne dužnosti u Oružanim snagama HVO-a, te kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu i ostala prava propisana Zakonom o pravima branilaca. Istim rješenjem određeno je da apelantu priznata prava pripadaju od 5. marta 2018. godine i traju dok postoje Zakonom o pravima branilaca propisani uslovi za korištenje priznatih prava.

4. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja uputilo predmet lične invalidnine ljekarskoj komisiji kantonalnog odjela Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru radi revizije nalaza i mišljenja ljekarskih komisija izdatih u postupku priznavanja statusa ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branilaca, koja je nalazom i mišljenjem od 12. septembra 2017. godine utvrdila da postotak apelantovog invaliditeta iznosi 40% - trajno. Dalje, navedeno je da je apelant, u skladu sa članom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija, izjavio prigovor na nalaz i mišljenje liječničke komisije od 12. septembra 2017. godine. Zatim, navedeno je da je ljekarska komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) po prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 9. oktobra 2017. godine kojim je utvrđen postotak apelantovog invaliditeta u visini od 60%, te da je na nalaz stavljena klauzula da je konačan. S tim u vezi, istaknuto je da su nalaz i mišljenje dati na osnovu postojeće medicinske dokumentacije o liječenju, kao i na osnovu neposrednog pregleda apelanta koji se odazvao na poziv ljekarske komisije za pregled, te je na taj način učestvovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta.

5. Federalno ministarstvo je ukazalo na odredbe člana 3. Zakona o pravima branilaca kojima je propisano da je ratni vojni invalid lice koje je, vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uslovima i okolnostima iz člana 2. stav 1. Zakona, zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je navelo da je nadležna ljekarska komisija dala ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta sa Listom postotaka, kao i na osnovu medicinske dokumentacije, te pregleda apelanta (koji je na taj način učestvovao u postupku) i utvrdila da je invaliditet 60% VI grupe – trajno. Federalno ministarstvo je ukazalo da su ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca za dalje priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Također, navedeno je da je nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 9. oktobra 2017. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 006586 18 U od 9. aprila 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva od 5. marta 2018. godine.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je osporeno rješenje doneseno na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti. Zatim je istakao da kako je nadležna ljekarska komisija, po blagovremeno izjavljenom prigovoru, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda donijela nalaz i mišljenje od 9. oktobra 2017. godine koji je potpun, jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu da članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca, a dat je na osnovu neposrednog pregleda apelanta, to se ukazuju neosnovanim navodi iz tužbe da su povrijeđena pravila postupka i da su apelantu uskraćena prava koja mu po zakonu pripadaju. Također je naveo da je i ostale prigovore iz tužbe ocijenio neosnovanim, jer nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari.

8. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istom osnovu kao i apelantu, a u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Dalje je naveo da se Federalno ministarstvo u uvodu osporenog rješenja pozvalo na odredbe člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) utvrdio da navedena zakonska odredba nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, navedeno je da je u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom i upravnom sporu pred Vrhovnim sudom proizvoljno primijenjeno procesno pravo odnosno odredbe člana 8. Zakona o upravnom postupku (načelo saslušanja stranke).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je nalaz i mišljenje dat na osnovu neposrednog pregleda apelanta, tako da apelant neosnovano ukazuje da su povrijeđena pravila postupka i da su apelantu uskraćena prava koja mu po zakonu pripadaju.

13. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao da se Federalno ministarstvo u uvodu osporenog rješenja pozvalo na odredbe člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) utvrdio da navedena zakonska odredba nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 17/12 od 7. februara 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe člana 7. stav 3. koji glasi "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2957/20 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio