Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-107/22 (D. G.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-107/22
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 107/22, rješavajući apelaciju Dušana Glišića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Glišića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030536 21 Kž od 30. decembra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 030536 21 Kv od 22.
decembra 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Glišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 030536 21 Kž od 30. decembra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 030536 21 Kv od 22. decembra 2021. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 13. januara 2022. godine apelant je 19. januara 2022. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Vrhovnog suda zatraženo je 20. i 25. januara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su u periodu od 28. do 31. januara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.
3. Odgovori na apelaciju su 31. januara 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja. Apelantov punomoćnik je 4. februara 2022. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 030536 21 Kv od 22. decembra 2021. godine apelantu (i osumnjičenim M.G. i D.P.) je produžen pritvor, koji je određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 030536 21 Kpp 14 od 28. novembra 2021. godine. Apelantu je pritvor produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207 stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i posebnog razloga za pritvor iz člana 197 stav (1) tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Određeno je da pritvor, po ovom rješenju, može trajati jedan mjesec, tj. najduže do 26. januara 2022. godine. Istim rješenjem je odbijen, kao neosnovan, prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora zbog pritvorskih razloga iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS.
6. U obrazloženju rješenjp Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i osumnjičenim M.G. i D.P. broj T13 0 KT 0059023 21 od 20. decembra 2021. godine zbog pritvorskih razloga iz člana 197 stav (1) tač. b) i g) ZKPRS za još jedan mjesec. Tužilaštvo je u prijedlogu navelo koje svjedoke je saslušalo, zatim je navelo da je potrebno izvršiti vještačenje oduzete bijele praškaste materije koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu kokain, da je potrebno pribaviti listinge obavljenih telefonskih razgovora između osumnjičenih, te saslušati 11 imenovanih svjedoka, kao i druga lica za koja postoje informacije da su od osumnjičenih kupovali opojnu drogu kokain. Tužilaštvo je pojasnilo da smatra da bi boravkom na slobodi osumnjičeni uticali na navedene svjedoke i na taj način ometali istragu zbog čega predlaže da se pritvor produži zbog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.
7. Okružni sud je, povodom prijedloga Tužilaštva, održao ročište za izjašnjenje stranaka i branilaca osumnjičenih o prijedlogu. Okružni sud je poslije ispitivanja osnovanosti prijedloga Tužilaštva, te prikupljenih dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora, a nakon datih izjašnjenja stranaka i branilaca osumnjičenih o tom prijedlogu, zaključio da je prijedlog djelimično osnovan. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je osnovanu sumnju kao opšti uslov za produženje pritvora, tj. da su osumnjičeni u ovoj fazi istrage osnovano sumnjivi da su počinili krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207 stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) KZRS utvrdio na osnovu dokaza prikupljenih u dosadašnjem toku istrage. Potom je Okružni sud naveo dokaze iz kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje, među koji su: naredba o sprovođenju istrage Tužilaštva broj T13 0 KT 0059023 21 od 27. novembra 2021. godine, zapisnici o ispitivanju osumnjičenih M.G., D.P. i apelanta od 27. novembra 2021. godine, potvrde o predaji lica lišenih slobode za apelanta i osumnjičene M.G., D.P., izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Policijske uprava Gradiška broj KU-256/21 od 27. novembra 2021. godine, dvije službene zabilješke navedenih brojeva, potvrda o lišavanju slobode i potvrda o pravima lica lišenog slobode, zapisnici o saslušanju osam imenovanih svjedoka, izvještaj o pretresu kuće osumnjičenog M.G., usmena naredba za pretres kuće osumnjičenog M.G. broj 20-02-58/21, zapisnik o pretresu broj 20-02-58/21, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i potvrdi o predaji predmeta u Osnovni sud Gradiška broj KU-256/21 i potvrda o prijemu dokumenta (detaljno opisano na strani 4. rješenja).
8. Okružni sud je utvrdio da opisani dokazi nesumnjivo potvrđuju osnovanu sumnju da su se osumnjičeni zajedno i po prethodnom dogovoru neovlašćeno bavili nabavkom radi prodaje, držanjem i prodajom opojne droge kokain, tako što je osumnjičeni M.G. nabavljao opojnu drogu kokain od lica S.R. iz Gradiške u navedenim količinama i po navedenoj cijeni. Te radnje, kako proizilazi iz rješenja, prilikom saslušanja pred ovlašćenim službenim licima na zapisniku broj 20-02-1475 /21 od 26. novembra 2021 godine osumnjičeni M.G. je priznao, kao i to da je drogu dalje preprodavao osumnjičenom D.P. u navedenim količinama i po navedenoj cijeni, nakon čega je osumnjičeni D.P. drogu vagao i prepakivao u manje količine i vršio distribuciju krajnjim korisnicima na području Gradiške. Navedeno je da je osumnjičeni D.P., takođe prilikom saslušanja pred ovlašćenim službenim licima na zapisniku broj 20-02-1476/21 od 26. novembra 2021. godine, potpuno priznao sve radnje kako je to pobliže opisano u naredbi o sprovođenju istrage, kao i da je apelant od osumnjičenog M.G. kupovao opojnu drogu kokain u manjim količinama i vršio dalju distribuciju krajnjim korisnicima, kako je to pobliže opisano u naredbi za sprovođenje istrage. Dalje je navedeno da je prilikom pretresa kuće u kojoj stanuje osumnjičeni D.P. pronađena bijela praškasta materija u količini od 28,83 grama, koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu kokain, digitalna vaga sive boje, kao i sedam manjih PVC vrećica za pakovanje, što nesporno ukazuje na činjenicu da je on nabavljeni kokain, vagao, pakovao u vrećice i prodavao konzumentima. Tokom pretresa kuće osumnjičenog M.G. je pronađen i oduzet novac u navedenom iznosu „koji vjerovatno potiče od prodaje opojne droge kokain“. Osim toga, Okružni sud je istakao da iz iskaza do sada saslušanih svjedoka M.M., D.P., B.R., Đ.N., kao i drugih saslušanih svjedoka nesporno proizilazi da je osumnjičeni M.G. opojnu drogu kokain prodavao apelantu i osumnjičenom D.P. s namjerom da je oni dalje prodaju uživaocima ove opojne droge. Dovodeći u vezu priznanje osumnjičenih sa dostavljenim materijalnim dokazima, te tvrdnjama do sada saslušanih svjedoka, Okružni sud je utvrdio postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora.
9. Osim postojanja osnovane sumnje, kao opšteg razloga za pritvor, po ocjeni Okružnog suda, u ovoj fazi istrage postoje i posebni razlozi iz člana 197 stav (1) tačka b) ZKPRS zbog kojih je osumnjičenim neophodno produžiti pritvor. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli da utiču na 11 imenovanih svjedoka, te da bi vršili uticaj i na druge svjedoke koji nisu saslušani a postoje saznanja da su od osumnjičenih kupovali opojnu drogu i na taj način ometali uspješno vođenje krivičnog postupka. Okružni sud je naveo da je opštepoznato da su konzumenti opojnih droga uglavnom mlađa lica, da prodavci opojnih droga radnje preduzimaju sa povećanom opreznošću i da su konzumenti opojnih droga, zbog potrebe za drogom, skloni da sarađuju sa prodavcima i po njihovim zahtjevima postupaju, pa se osnovano zaključuje, posebno imajući u vidu brojnost još uvijek nesaslušanih svjedoka, da bi boravkom na slobodi osumnjičeni vršili uticaj na navedene svjedoke, sve radi umanjenja sopstvene odgovornosti. Okružni sud nije prihvatio prigovore odbrane da u prijedlogu za produženje pritvora nisu konkretizovane naročite okolnosti iz razloga što se radi o većem broju svjedoka koji još uvijek nisu saslušani. Pored toga, istaknuto je da se i dalje pribavljaju listinzi razgovora između osumnjičenih iz kojih razgovora se pribavljaju dokazi o zajednički poduzetim radnjama koje se odnose na nabavku i prodaju opojne droge.
10. Okružni sud je naveo da je ocjenom navoda iz prijedloga za produženje pritvora, kao i prigovora odbrane zaključio da nisu dostavljeni dokazi u pogledu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, pa je stoga odbio prijedlog za produženje pritvora po tom osnovu.
11. Konačno, Okružni sud je ocijenio da se ovakvom odlukom neće dovesti u pitanje poštovanje odredaba člana 204 stav 4 ZKPRS i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje propisuju da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i kada se isti cilj ne može ostvariti blažim sredstvima.
12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 030536 21 Kž od 30. decembra 2021. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu (i žalbu osumnjičenog M.G.) izjavljenu protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 030536 21 Kv od 22. decembra 2021. godine.
13. U obrazloženju su navedeni žalbeni razlozi apelanta i osumnjičenog M.G. pojedinačno, te je u pogledu žalbe koju je izjavila apelantova odbrana navedeno da se žalbom ukazuje na bitne povrede odredaba ZKPRS. Vrhovni sud je naveo da je ispitao osporeno rješenje u granicama žalbenih navoda, u smislu odredaba člana 320 ZKPRS, te da je pažljivom analizom pobijanog zaključio da nisu osnovani prigovori koji, kroz tvrdnju o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, upućuju na odsustvo osnovane sumnje i postojanja pritvorskih osnova iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.
14. Vrhovni sud je ukazao da je postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se terete određena činjenično i pravno u mjeri koju zahtijeva ovakva odluka, koja je utvrđena prilikom određivanja pritvora, da je Okružni sud obrazložio u pobijanom rješenju detaljno iznoseći dokaze, sa njihovom dovoljno jasnom i određenom analizom i ocjenom koja je u potpunosti potkrepljuje. Vrhovni sud je naveo da kod postojanja priznanja osumnjičenih, na koje se sud poziva, iznosi i analizira, povezujući ih sa iskazima određenih svjedoka koje sadržinski dovoljno izlaže, sve to ocjenjujući u sklopu ostalih materijalnih dokaza, postoji dovoljan kvantum uvjerljivih i čvrstih dokaza o toj sumnji. Vrhovni sud je ocijenio da se priznanja osumnjičenih pred ovlašćenim službenim licima, koja su data uz prethodnu propisanu pouku bez branilaca, uz poštovanje zakonom propisanog postupka njihovog ispitivanja, kao takva, u ovoj fazi postupka mogu koristiti za zasnivanje odluke o pritvoru kako u vezi osnovane sumnje, tako i u pogledu posebnog pritvorskog osnova. Razloge koje je o osnovanoj sumnji dao Okružni sud prihvatio je i Vrhovni sud kao valjane.
15. Vrhovni sud je ocijenio da je Okružni sud pravilno ocijenio okolnost da nisu saslušani poimenično navedeni svjedoci, koje osumnjičeni dugo i dobro poznaju jer su sa njima u određenom odnosu prodavca i kupca opojne droge, kao koluzionu opasnost i razlog za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud ovu okolnost ocijenio pravilno i izveo zaključak koji slijedi i dao dovoljno jasno i određeno obrazloženje, pa je drugačije stanovište žalbi neosnovano.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije, te člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su osporena rješenja proizvoljna kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo povodom kojeg se vodi istraga, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga. Apelant navodi da postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Apelant smatra da se pobijano rješenje o pritvoru, u kojem je iznesen zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora, da je apelant učinio predmetno krivično djelo zasniva, prije svega, na materijalima koji se, u smislu dokaznih standarda krivičnog postupka, ne smatraju dokazima ili su nezakoniti dokazi, te se na osnovu njih ne može donijeti bilo koja odluka u krivičnom postupku, a naročito ne rješenje kojim se određeno lice lišava slobode. Tako je, kao dokaz osnovane sumnje, Okružno tužilaštvo predložilo, a sud rješenjem prihvatio kao materijalne dokaze službene zabilješke MUP-a RS, te usmene naredbe o pretresu koje ne zadovoljavaju standarde zakonitosti. Apelant naglašava da zasnivanje rješenja na nezakonitim dokazima i materijalima koji uopšte nisu dokaz (službene zabilješke) predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS u vezi sa članom 338 ZKPRS. Apelant navodi da je Okružni sud zasnovao svoje rješenje i zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora isključivo na sadržaju službenih zabilješki policijskih organa i navodnog priznanja osumnjičenog u izjavama koje su date bez prisustva branioca, pa kao takve ne mogu predstavljati dokaz u krivičnom postupku. U drugostepenom rješenju je istaknuto da je krivično vijeće, donoseći rješenje o produženju pritvora, analiziralo prikupljene dokaze zbog čega u postupku donošenja pobijanog rješenja nisu počinjene povrede odredaba ZKPRS na koje ukazuje žalba. Vrhovni sud se, međutim, nijednom riječju ne osvrće na žalbene navode kojima se ukazuje na to da su predmetni dokazi nezakoniti. Na ovaj način je Vrhovni sud potvrdio nezakonito rješenje krivičnog vijeća Okružnog suda, a da pri tome nije dao nijedan razlog zbog čega smatra da navedeni dokazi nisu nezakoniti, već se zadržao na konstataciji da je krivično vijeće analiziralo dokaze, zbog čega smatra da su ti dokazi, pa i pobijano rješenje koje je doneseno na osnovu njih - automatski zakoniti. Apelant smatra da Okružni sud nije pravilno primijenio ni odredbe o posebnim uslovima za određivanje pritvora, čime je ovo rješenje zahvaćeno bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 ZKPRS. Naime, iako se u prijedlogu Tužilaštva, te u obrazloženju pobijanog sudskog rješenja navode imena većeg broja svjedoka koje je potrebno saslušati u daljem toku istrage i materijalnih dokaza, za koje postoji opasnost od uništenja, nijednim konkretnim dokazom nije potkrijepljena tvrdnja da postoje naročite okolnosti da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i uništenjem materijalnih dokaza. Apelant smatra da je Vrhovni sud u drugostepenom rješenju u potpunosti zanemario prigovore istaknute u žalbi, pri čemu se u obrazloženju ograničio na doslovno ponavljanje razloga istaknutih u prvostepenom rješenju, ne izjašnjavajući se uopšte o apelantovim žalbenim navodima, te da je na taj način dodatno prekršeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost iz člana 5 Evropske konvencije. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek i pravo na žalbu u krivičnim stvarima (član 13 Evropske konvencije i član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju) apelant obrazlaže time što je u žalbi protiv rješenja o produženju pritvora istakao više prigovora kojima je ukazao na nezakonitost dokaza na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i postojanju pritvorskih razloga iz člana 197 stav (1) tačka b) ZKPRS. Apelant smatra da se načinom na koji je Vrhovni sud obrazložio svoje rješenje flagrantno krši njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer u pogledu suštinskih žalbenih prigovora, sud ne samo da ne daje detaljno i argumentovano obrazloženje nego uopšte ne daje obrazloženje.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da smatra da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava apelanta koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja prava apelanta pobrojanih u apelaciji.
18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da se sasvim određeno izjasnio o žalbenim prigovorima koji se odnose na odlučne činjenice i da nije dužan da odgovara na sve druge prigovore koje žalilac neopravdano prema svom shvatanju pravilnosti vođenja postupka i zakonitosti dokaza očekuje i na njima insistira. Postojanje povreda iznesenih u žalbi na prvostepeno rješenje nije nađeno i Vrhovni sud je u drugostepenom rješenju o tome dao odgovarajuće obrazloženje u obimu koji to stanje stvari u spisu i argumentacija same žalbe zahtijeva.
19. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je, između ostalog, istaklo da u cijelosti osporava navode apelanta vezane za navodnu nezakonitost pribavljenih dokaza tokom istrage, a koji su dostavljeni Okružnom sudu. Smatra da je prilikom određivanja pritvora Okružni sud donio ispravnu i na zakonu zasnovanu odluku, te da je pravilno izveo zaključak da postoji dovoljno dokaza koji potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet opojne droge iz člana 207 st. (2) i (3) u vezi sa stavom (1) KZRS, što je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda. Tužilaštvo je navelo da nisu osnovani navodi apelanta da je Okružni sud zasnovao svoje rješenje i zaključak o postojanju osnova sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora isključivo na pojedinim dokazima koji su dostavljeni kao prilog uz optužnicu (službene zabilješke PU Gradiška), te navodnog „priznanja“ osumnjičenog datog tokom istrage pred policijskim službenicima PU Gradiška, jer takvi zapisnici o ispitivanju osumnjičenog nisu ni dostavljeni sudu kao dokaz „uz optužnicu“, niti uz prijedlog za određivanje pritvora. Naročito ne stoje navodi apelanta da im nije bilo omogućeno da izvrše uvid u spis i kopiranje, shodno odredbama člana 55 stav 1 ZKP.
20. Apelant je u izjašnjenju na apelaciju istakao da ni u jednom od odgovora nisu navedene relevantne činjenice i dokazi kojima bi se osporili navodi iz apelacije. Apelant smatra da je posebno indikativan odgovor Vrhovnog suda, koji iako je paušalan, ipak, pokazuje da najviša sudska instanca u Republici Srpskoj zauzima stav da Vrhovni sud nije dužan da odgovara na sve žalbene prigovore apelanta, što predstavlja grubo kršenje ZKPRS i Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 030536 21 Kž od 30. decembra 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 31. decembra 2021. godine, apelacija je podnesena 11. januara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 Evropske konvencije, te člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu da je apelant osporenim rješenjima o produženju pritvora lišen slobode proizilazi da se suština njegovog zahtjeva odnosi na zaštitu prava na slobodu i bezbjednost ličnosti i člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacije i osporenih rješenja, te okolnost da Ustavni sud, shodno praviluiura novit curia nije ograničen niti vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, u konkretnom slučaju ispitati da li je lišavanje slobode bilo u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
28. Član 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u sladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. […].
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitost njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
29. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizilazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je, na način opisan u osporenim rješenjima, počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207 stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) KZRS. Stoga, lišavanje apelanta slobode potpada pod član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Apelant, u suštini, tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnivali zaključak o postojanju osnovane sumnje i posebnog razloga za određivanje pritvora. Budući da pritvor produžen osporenim rješenjem može trajati najduže do 26. januara 2022. godine, proizilazi da je pritvor, koji je osporen ovom apelacijom, istekao.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da se određivanje i produžavanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga ZKPRS za određivanje i produžavanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav (1) tač. a), b), v) i g) ZKPRS.
31. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5 stav 1 Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite člana 5 stav 1 Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu s članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštivanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije, te je iznio stav da je razdoblje pritvora u načelu „zakonito“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju “tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na sopstvenu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi, Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. jun 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opšte načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu sa formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji elemenat mala fide na strani vlasti, ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.
33. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, tačka 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
34. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža, da je apelant svoje prigovore usmjerio prije svega na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 197 stav (1) ZKPRS, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila krivično djelo. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, odlučujući na dvije instance, zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207 stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) KZRS za koje se sprovodi predmetna istraga zasnovali na brojnim dokazima koje su ocijenili i analizirali.
35. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja Okružnog suda donesenog prilikom produženja pritvora proizilazi da su sudovi imali u vidu dokaznu građu (vidi, III. Činjenično stanje ove odluke) pobrojanu na strani 4. rješenja o produžavanju pritvora) koja daje dovoljno osnova za zaključak o postojanju osnovane sumnje za apelantovo nezakonito djelovanje. Naime, Okružni sud je, obrazlažući postojanje osnovane sumnje da su apelant (i ostali osumnjičeni) počinili krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetna istraga, utvrdio da opisani dokazi nesumnjivo potvrđuju osnovanu sumnju da su se osumnjičeni zajedno i po prethodnom dogovoru neovlašćeno bavili nabavkom radi prodaje opojne droge kokain. Okružni sud je ukazao na iskaze osumnjičenih M.G. i D.P. koji su priznali da su počinili radnje, kako je to pobliže opisano u naredbi o sprovođenju istrage, kao i da je apelant od osumnjičenog M.G. kupovao opojnu drogu kokain u manjim količinama i vršio dalju distribuciju krajnjim korisnicima, kako je to pobliže opisano u naredbi za sprovođenje istrage. Osim toga, Okružni sud je ukazao da iz iskaza do sada saslušanih svjedoka M.M., D.P., B.R., Đ.N., kao i drugih saslušanih svjedoka nesporno proizilazi da je osumnjičeni M.G. opojnu drogu kokain prodavao apelantu i osumnjičenom D.P. s namjerom da je oni dalje prodaju uživaocima ove opojne droge. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud doveo u vezu priznanje osumnjičenih sa dostavljenim materijalnim dokazima, te tvrdnjama do sada saslušanih svjedoka, na osnovu čega je utvrdio postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora. Osim toga, iz rješenja proizilazi da je Okružni sud pri produženju pritvora imao u vidu iznesene prigovore odbrane, pri čemu je u pogledu postojanja osnovane sumnje u konkretnom slučaju iznesen jasan stav. Naime, Okružni sud je istakao da je osnovana sumnja za apelanta i ostale osumnjičene u konkretnom predmetu utemeljena na velikom broju dokaza (pobrojani na strani 4. rješenja) iz kojih proizilazi zaključak o počinjenju krivičnog djela, ukazujući na konkretnu fazu (faza istrage) predmetnog krivičnog postupka. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora, naveo da je ispitao osporeno rješenje u granicama žalbenih navoda, u smislu odredaba člana 320 ZKPRS, te da je pažljivom analizom zaključio da nisu osnovani prigovori koji kroz tvrdnju o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka upućuju na odsustvo osnovane sumnje i postojanja pritvorskih osnova iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.
36. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela zbog kojih se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentovani. Da li će ova sumnja biti i potvrđena, predmet je daljnjeg postupka.
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za određivanje i produženje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski uslov iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. Apelant ukazuje na nepostojanje razloga, odnosno da sud nije dao dovoljne razloge u vezi sa postojanjem posebnih pritvorskih osnova iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.
38. Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, navedena osnova može primijeniti kad postoji osnovana bojazan da bi osumnjičena ili optužena osoba mogla uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
39. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Rizik od pritiska na svjedoke može se prihvatiti u početnim fazama postupka (Jarzyński protiv Poljske, tačka 43). Međutim, on se ne može temeljiti samo na vjerovatnosti teške kazne, već mora biti povezan s određenim činjenicama (Merabishvili protiv Gruzije [VV], tačka 224). Takođe, Ustavni sud podsjeća da opasnost od uticaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem vremenskom periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari, protekom vremena, rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i sprovođenjem provjera (vidi, Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 43).
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti za apelanta, što je u osporenom rješenju Okružnog suda objašnjeno (strana 5), koje obrazloženje je i Vrhovni sud prihvatio kao valjano. U rješenju Okružnog suda je navedeno 11 imenovanih svjedoka koje treba saslušati u daljem toku istrage, kao i da bi osumnjičeni mogli vršiti uticaj i na druge svjedoke koji nisu saslušani, a postoje saznanja da su od osumnjičenih kupovali opojnu drogu i na taj način ometali uspješno vođenje krivičnog postupka. Takođe, Okružni sud je imao u vidu da su konzumenti opojnih droga uglavnom mlađa lica, da prodavci opojnih droga radnje preduzimaju sa povećanom opreznošću i da su konzumenti opojnih droga zbog potrebe za drogom skloni da sarađuju sa prodavcima i po njihovim zahtjevima postupaju, pa se osnovano zaključuje, posebno imajući u vidu brojnost još uvijek nesaslušanih svjedoka, da bi boravkom na slobodi osumnjičeni vršili uticaj na navedene svjedoke radi umanjenja sopstvene odgovornosti. Okružni sud je istakao da se i dalje pribavljaju listinzi razgovora između osumnjičenih iz kojih se pribavljaju dokazi o zajednički preduzetim radnjama koje se odnose na nabavku i prodaju opojne droge
41. Vrhovni sud je prihvatio stav Okružnog suda, zaključivši da je taj sud pravilno ocijenio okolnost da nisu saslušani poimenično navedeni svjedoci, koje osumnjičeni dugo i dobro poznaje jer je sa njima u određenom odnosu prodavca i kupca opojne droge, kao koluzionu opasnost i razlog za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na osnovu za produžavanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, Ustavni sud smatra da je redovni sud, u svjetlu specifičnih okolnosti ovog predmeta, dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti određivanja pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, pri čemu u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
42. Nadalje, Ustavni sud smatra da su apelant i njegov branilac, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju i produženju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima su te odluke zasnovane, budući da iz stanja spisa proizilazi da su apelant i njegov branilac osporavali sadržaj dokaza Tužilaštva koji su dostavljeni uz prijedlog. U tom smislu uspostavljena je ravnoteža između cilja istrage i obavještavanja o dokazima bitnim za ocjenu zakonitosti pritvora.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
Član 5 stav 4 Evropske konvencije
44. Apelant tvrdi da redovni sudovi nisu odgovorili na njegove prigovore i žalbene navode.
45. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen/produžen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5 stav 4 garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argumenat naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za “zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC).
46. U konkretnom slučaju, a kako proizilazi iz obrazloženja osporenih rješenja, nesporno je da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbi na rješenje o određivanju/produženju pritvora, inkorporirao razloge i obrazloženje iz prvostepenog rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora, što, slijedom navedenog, samo po sebi ne dovodi u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za “zakonitost” pritvora. Pri tome u obrazloženjima osporenih drugostepenih rješenja su dati razlozi i obrazloženje za ovakav pristup, te su, suprotno apelantovim tvrdnjama, dati razlozi i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, zbog čega se zakonitost pritvora ne dovodi u pitanje apelantovim navodima o nezakonitom dokazu.
47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije neosnovane.
48. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, između ostalog i apelantove veoma opširne navode apelacije, koji u ukupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti i nepravičnost postupka protiv apelanta. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer je Okružni sud, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na pitanja koja su u konkretnom slučaju bila od značaja za donošenje konkretne odluke a to su postojanje osnovane sumnje i koluzione opasnosti (iz člana 197 stav (1) tačka b) ZKPRS) zbog kojih je apelantu produžen pritvor.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje, tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav (1) tačka b) ZKPRS zbog kojih je apelantu produžen pritvor, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i bezbjednost ličnosti.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić