Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-120/22 (V.M.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Djelotvoran pravni lijek
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-120/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-120/22, rješavajući apelaciju koju je podnio V. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. M.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 352799 20 Rev od 7. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 13. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 352799 20 Rev od 7. septembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 352799 17 Rs 2 od 13. marta 2018. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, pa je kao nezakonito poništeno rješenje tuženog („Dnevni list“ d.o.o. Mostar) o prestanku govora o radu od 16. oktobra 2012. godine, te je tuženom naloženo da apelantu isplati neisplaćene plaće za maj, juni i oktobar 2010. godine, za februar, april i juli 2011. godine u ukupnom iznosu od 2.404,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Također je naloženo tuženom da na dosuđene iznose neisplaćenih plata iz 2010. godine na transakcijski račun Federalnog zavoda PIO uplati iznos od 451,45 KM na ime neuplaćenih doprinosa za PIO, dok je u odnosu na dosuđene neisplaćene plate iz 2011. godine tuženi dužan sam da ih obračuna i uplati Federalnom zavodu PIO u korist apelanta. Konačno, naloženo je tuženom da apelantu isplati neisplaćene naknade za prijevoz za period od maja 2010. zaključno sa julom 2011. godine u ukupnom iznosu od 795,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom je tužbeni zahtjev apelanta odbijen u dijelu u kojem je tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na rad, na radno mjesto fotoreportera u podružnici Sarajevo, u skladu sa ugovorom o radu od 1. juna 2007. godine, te da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa u obimu kakva su bila prije donošenja rješenja o prestanku ugovora o radu od 16. oktobra 2012. godine. S tim u vezi je odbijen i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi za period od 17. oktobra 2012. do 16. oktobra 2016. godine isplati naknade plata u ukupnom iznosu od 22.620,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev da mu se na iznos naknada plata na transakcijski račun Federalnog zavoda PIO izvrši uplata doprinosa za PIO u iznosu od 7.540,00 KM. Također je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu po kojem je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu na ime neisplaćenog regresa za 2010., 2011. i 2012. godine isplati iznos od 683,71 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Konačno, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen i u dijelu za iznos preko dosuđenih plata, što uključuje i zahtjev koji obuhvata iznose plata koje su tražene da se isplate plate za avgust-decembar 2011. i januar-oktobar 2012. godine za zakonskim zateznim kamatama, a s tim u vezi i zahtjev koji se odnosi na uplatu doprinosa za PIO za iste mjesece u odnosu na 2011. i 2012. godinu. Konačno, tužbeni zahtjev apelanta je odbijen i za iznos preko dosuđenih naknada za prijevoz na posao i sa posla, a koji uključuje tražene naknade od 1. avgusta 2011. zaključno sa oktobrom 2012. godine sa zakonskim zateznim kamatama. Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 13. marta 2018. godine, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 65 0 Rs 352799 18 Rsž 2 od 17. septembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 17. septembra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 352799 20 Rev od 7. septembra 2021. godine. odbio predmetnu reviziju.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant bio radnik tuženog po osnovu zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. juna 2007. godine na radnom mjestu fotografa i da je ove poslove obavljao u podružnici tuženog u Sarajevu. Također, da je tuženi 16. oktobra 2012. godine donio rješenje da mu prestaje ugovor o radu sa tim istim danom. Dalje, da je prema zapisniku inspekcije od 11. oktobra 2012. godine, apelant zahtijevao inspekcijski nadzor i u zahtjevu naveo da je dao usmeni otkaz 31. jula 2011. godine, jer je bio nezadovoljan neredovnim primanjima i da mu se do obraćanja inspekciji nisu uručile obračunske liste plata, ugovor o radu i radna knjižica i pored insistiranja da mu se ista zaključi. Nadalje, da se apelant Službi za zapošljavanje javljao počevši od 22. novembra 2012. do 20. maja 2013. godine. Konačno, da su svjedoci tuženog potvrdili da je apelantu prestao radni odnos njegovom voljom kada je dao usmeni otkaz i da nije dolazio na posao, ali i da apelantu nije evidentirana odjava osiguranja, odnosno da mu tuženi nije vratio radnu knjižicu sa upisom prestanka radnog odnosa od momenta kada je prestao da radi. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da prihvata ocjenu i zaključak nižestepenih sudova da je apelant usmeno dao otkaz o radu tuženom, jer u smislu člana 86. stav (1) tačka 5) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) otkaz radnika ima za posljedicu prestanak ugovora o radu zaključen između radnika i poslodavca. Kako je apelant dao usmeni otkaz 31. jula 2011. godine, od kada nije više dolazio na posao, niti se odazivao na pozive tuženog – poslodavca, te je tražio inspekcijski nadzor u smislu odjave sa osiguranja i vraćanje radne knjižice, navodeći da je tuženom otkazao ugovor o radu, to je i po ocjeni Vrhovnog suda takav otkaz odraz apelantove volje koja nije uslovljena pristankom poslodavca, pa pismena odluka o prestanku ugovora o radu ne bi imala konstitutivni, već samo deklarativni karakter. Dalje je Vrhovni sud ukazao da poništavanje rješenja o prestanku radnog odnosa od 16. oktobra 2012. godine, koje je apelant donio nakon inspekcijskog nadzora, ne dovodi u pitanje pravnu valjanost apelantove jednostrane izjave volje o otkazu ugovora o radu od 31. jula 2011. godine. Nižestepeni su sudovi pravilno poništili rješenje tuženog, jer povredu radne dužnosti radnik može uraditi samo ako je u radnom odnosu, a apelantu je isti prestao 31. jula 2011. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je zahtjev apelanta za povratak na rad neosnovan, kao i zahtjevi za isplatu naknada plata od 17. oktobra 2012. do 16. oktobra 2016. godine sa doprinosima PIO, odnosno zahtjevi za isplatu regresa za 2010., 2011. i 2012. godinu, jer je utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao 31. jula 2011. godine, a apelant nije dokazao da li je i u kom periodu 2010. i 2011. godine koristio godišnji odmor.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da su redovni sudovi dopustili da se na glavnoj raspravi izvede dokaz koji nije bio predložen na pripremnom ročištu, tj. apelantovog zahtjev za vršenje inspekcijskog nadzora. Također, da redovni sudovi nisu primijenili odredbu člana 88a. stav (2) ZOR-a kojom je propisano da u slučaju otkazivanja ugovora o radu od strane zaposlenika radi kršenja njegovih prava od strane poslodavca, zaposlenik ima sva prava kao da mu je poslodavac nezakonito otkazao ugovor o radu. Konačno, ističe da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“.. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić