Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2941/21 ("Sarajevska pivara" d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stambeni odnosi
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2941/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2941/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Sarajevska pivara“ d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Sarajevska pivara“ d.d. Sarajevo protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 432797 15 Gž od 19. studenog 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Sarajevska pivara“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Eterović d.o.o. Sarajevo iz Sarajeva, podnio je 13. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 432797 15 Gž od 19. studenog 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4740/20 (u odnosu na predmet AP-4758/20) od 3. veljače 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 19. studenog 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH broj 65 0 P 432797 15 Gž od 24. svibnja 2021. godine odbačena apelantova revizija kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 432797 14 P od 9. lipnja 2015. godine utvrđeno je da je tužitelj (H.Č.) prije 6. prosinca 2000. godine stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na određenom stanu, kao i zajedničkih dijelova i uređaja zgrade i zemljišta ispod zgrade, što je apelant dužan priznati te trpjeti da tužitelju po tom osnovu pripadaju sva prava i obaveze kao i drugim nositeljima stanarskog prava koja su ta prava i obaveze stekli do 6. prosinca 2000. godine.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 19. studenog 2020. godine apelantov priziv je djelomično uvažen, prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu kojim je tužitelju utvrđeno svojstvo nositelja stanarskog prava na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i zemljišta ispod zgrade, na način da je tužitelj odbijen s ovim dijelom tužbenog zahtjeva, dok je u preostalom dijelu priziv odbijen i prvostupanjska presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj sa svojom porodicom u predmetni stan uselio 1997. godine na osnovu odluke pravnog prednika apelanta (Preduzeća za proizvodnju piva i slada „Sarajevska pivara“ d.d. u mješovitom vlasništvu) od 15. travnja 1997. godine i rješenja od 22. travnja 1997. godine kojim je predmetni stan dodijeljen na korištenje tužitelju da ga sa svojom obitelji neometano posjeduje sa pažnjom dobrog domaćina. Dalje je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije zaključio ugovor o korištenju stana, jer se isti ne nalazi u evidenciji Stambenog fonda grada Sarajevo, te da je apelant pasivno legitimiran, jer je privatiziran 2003. godine. Kantonalni sud je istakao da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključio da su se stekli uvjeti iz članka 11. Zakona o stambenim odnosima te je udovoljio tužbenom zahtjevu. Kantonalni sud je istakao da u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj nije podnio tužbu za utvrđenje da su se stekli uvjeti za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo, u kojoj pravnoj situaciji bi apelant eventualno mogao osnovano isticati prigovor nedostatka pasivne legitimacije tvrdnjom da predmetni stan nije njegovo vlasništvo, pozivajući se na Zakon o privatizaciji poduzeća i Zakon o početnom bilansu preduzeća i banaka. Naime, Kantonalni sud je istakao da je tužitelj pasivnu legitimaciju apelanta dokazao rješenjima iz 1997. godine donesenim od strane prednika apelanta, kao pravne osobe koja mu je dodijelila stan na korištenje i koja je samim time u materijalno pravnom odnosu tj. stvarnoj legitimaciji s apelantom kod isticanja tužbenog zahtjeva za utvrđenje nositelja stanarskog prava prije 6. prosinca 2000. godine. Stoga, istakao je da je u ovakvoj pravnoj situaciji irelevantno je li predmetni stan vlasništvo apelanta tj. je li iskazan u pasivnom bilansu apelanta. Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da on nije pravni slijednik, zbog čega stan nije niti mogao biti njegovo vlasništvo. U prilog tome, apelant ukazuje da prilikom privatizacije prednika apelanta 2003. godine u aktivnom i pasivnom bilansu poduzeća nije navedeno da je prednik apelanta bio u posjedu predmetnog stana. U svezi s tim, ukazao je da sukladno članku 20. Zakona o početnom bilansu stvari i prava za koje se naknadno utvrdi da su trebale biti iskazane u početnom bilansu poduzeća postaju vlasništvo Federacije BiH/Kantona.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnosi na način na koji je sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, naime, ukazao na to da je tužitelj pasivnu legitimaciju apelanta dokazao rješenjima iz 1997. godine, te je samim time tužitelj u materijalno pravnom odnosu tj. stvarnoj legitimaciji s apelantom kod isticanja tužbenog zahtjeva za utvrđenje nositelja stanarskog prava prije 6. prosinca 2000. godine, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić