Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3865/21 (M. B., Š. M. i E. A.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3865/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-3865/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Mujo Bundić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mujo Bundić i Emsija Arnaut protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 36 0 P 015392 21 Rev 2 od 24. kolovoza 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Šahida Murtić protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 36 0 P 015392 21 Gž 3 od 15. siječnja 2021. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mujo Bundić, Šahida Murtić i Emsija Arnaut (u daljnjemu tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelantica i/ili apelanti), svi iz Kaknja, koje zastupa Zahid Hadžić, odvjetnik iz Visokoga, podnijeli su 11. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 015392 21 Rev 2 od 24. kolovoza 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Kaknju broj 36 0 P 015392 20 P 2 od 22. rujna 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se obveže tuženik (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – ZD Rudnik mrkog uglja „Kakanj“ d.o.o. Kakanj) da isplati apelantima određeni iznos na ime naknade štete, i to prvoapelantu iznos od 41.686,35 KM, drugoapelantici iznos od 29.773,31 KM i trećeapelantici iznos od 58.217,76 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Presudom Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 015392 21 Gž 3 od 15. siječnja 2021. godine priziv apelanata je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 24. kolovoza 2021. godine revizija prvoapelanta i trećeapelantice je odbijena (stavak I izreke). Revizija drugoapelantice je odbačena (stavak II izreke).
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da revizija drugoapelantice nije dopuštena. Istakao je da je čl. 237. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u gospodarskim sporovima iznos od 50.000,00 KM. Nadalje, da su apelanti u ovome sporu formalni suparničari sukladno čl. 362. st. 1. toč. 2. ZPP, te se stoga u materijalno pravnome smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužitelja. Stoga za ocjenu dopuštenosti revizije uzima se u obzir pojedinačna vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude svakoga od pojedinih suparničara, a ne prema njihovome zbiru. Imajući u vidu da visina odbijajućega dijela iz tužbenoga zahtjeva drugoapelantice ne prelazi imovinski cenzus od 30.000,00 KM, kao kriterij uvjeta dopuštenosti iz čl. 237. st. 2. ZPP, revizija u tomu dijelu je nedopuštena. Nadalje, da je revizija prvoapelanta i trećeapelantice neutemeljena. Naime, da iz činjeničnih utvrđenja za koja je vezan taj sud, sukladno čl. 240. st. 2. ZPP, proistječe da su apelanti vlasnici objekata koji se nalaze u Kaknju, da se objekti nalaze na području ispod vještački formirane akumulacije koja je nastala odlaganjem jalovine od strane tuženika, da je tuženik povremeno vršio miniranja terena zbog ispuštanja viška vode iz akumulacije, te da se u blizini objekata pojavilo klizište. Istakao je da su nižestupanjski sudovi utvrdili, što je utemeljeno na nalazima i mišljenjima vještaka geološke i rudarske struke, da oštećenja na objektima apelanata nisu u svezi sa izvršenim miniranjima niti sa pražnjenjem vještačke akumulacije. Naime, da su nižestupanjski sudovi utvrdili na temelju nalaza i mišljenja vještaka da su glavni uzroci štete na objektima apelanata utjecaj prirodnih faktora (obilne padavine, topljenje snijega, nestručna gradnja). Stoga je u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostupanjski sud donio presudu kojom je u cijelosti odbio tužbene zahtjeve apelanata, obrazlažući to činjenicom da nije dokazano da je nastala šteta u svezi s opasnom djelatnošću kojom se bavi tuženik, odnosno da djelatnost tuženika nije prouzročila pojavu klizišta i time štetu na predmetnim objektima. Također, da je drugostupanjski sud prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja, zaključke, pravna shvaćanja i obrazloženje odluke prvostupanjskoga suda, pa je priziv odbio i prvostupanjsku presudu u cijelosti potvrdio. Istakao je da su po ocjeni toga suda, naprotiv revizionim prigovorima, ovakve odluke nižestupanjskih sudova pravilne i zakonite, te revizionim prigovorima pogrešne primjene materijalnoga prava nisu dovedene u sumnju. Naveo je da su nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kada su u cijelosti odbili zahtjeve apelanata temeljem relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), uz primjenu čl. 7. st. 1. , 123. i 126. ZPP, pravilno zaključivši da apelanti nisu dokazali navode iz tužbe, tj. da je šteta na njihovih objektima u svezi sa opasnom djelatnošću kojom se bavi tuženik. Istakao je da je za postojanje odgovornosti za štetu od opasne stvari odnosno djelatnosti u smislu čl. 173. ZOO nužno utvrđenje da je nastala šteta u svezi sa opasnom stvari odnosno djelatnosti. Da neutemeljeno apelanti u reviziji ukazuju da samim time što je tuženik vršio miniranje u blizini predmetnih objekata i ispuštao vodu iz vještačke akumulacije, da je samim time i na predmetnim objektima nastala šteta. Naime, da su zaključci i utvrđenja nižestupanjskih sudova, koji su utemeljeni na nalazim i mišljenjima vještaka odgovarajućih struka, potpuno drukčija, odnosno da navedeni rudarski radovi odnosno djelatnost tuženika nisu prouzročili nastanak klizišta niti štetu na predmetnim objektima. Naveo je i da je o svim pitanjima koja su predmetom ovoga spora u jednom ranije okončanome postupku, gdje su činjenice gotovo identične kao u konkretnome slučaju, Vrhovni sud donio odluku od 5. listopada 2017. godine na način da je reviziju tužitelja u tome predmetu odbio, te da je i Ustavni sud apelaciju u tome predmetu odbio kao neutemeljenu svojom odlukom AP-47/18 od 19. rujna 2019. godine.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelanti, između ostaloga, navode da revizija u odnosu na drugoapelanticu nije mogla biti odbačena jer se radi o jedinstvenome postupku u kojemu su apelanti bili u svojstvu tri tužitelja, te da se trebao primijeniti raniji ZPP, prema kojemu je uvjet za dopuštenost revizije bio imovinski cenzus od 10.000,00 KM. Nadalje, apelanti navode kako je „u presudama izostala ocjena propusta i nezakonitosti koje je učinio tuženik u postupku miniranja i formiranja akumulacionoga jezera“. Istakli su i da Vrhovni sud samo preuzima zaključke nižestupanjskih sudova, da nije dao odgovore na navode revizije, te da je pogrešno shvaćanje Vrhovnoga suda da apelanti nisu dokazali da je šteta na objektima u svezi sa opasnom djelatnošću tuženika. Ističu i kako je Vrhovni sud donio zaključke u cijelosti protivne svojemu rješenju od 19. prosinca 2017. godine (kojim je revizija apelanata usvojena, drugostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen drugostupanjskome sudu na ponovno suđenje).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Dopustivost u odnosu na drugoapelanticu
8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku, kako u činjeničnome tako i u pravnome pogledu. U konkretnome slučaju, drugoapelantica je protiv presude Kantonalnoga suda od 15. siječnja 2021. godine izjavila reviziju, ali je ona presudom Vrhovnoga suda od 24. kolovoza 2021. godine odbačena kao nedopuštena (stavak II izreke). Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju neučinkovit pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u odnosu na drugoapelanticu presuda Kantonalnoga suda od 15. siječnja 2021. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske presude, jer se podrazumijeva da je drugoapelantica drugostupanjsku presudu primila prije nadnevka kada je donesena odluka o reviziji. Pošto je apelacija Ustavnome sudu podnesena 11. studenoga 2021. godine, proistječe da je, u odnosu na drugoapelanticu, podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. Sukladno navedenome, Ustavni sud je zaključio da je apelacija drugoapelantice podnesena nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je drugoapelantica zaprimila osporenu presuda Kantonalnog suda kao konačnu odluku. II.Dopustivost u odnosu na prvoapelanta i trećeapelanticu
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se prvoapelant i trećeapelantica pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao da apelanti nisu tijekom postupka dokazali da je šteta na njihovim objektima nastala radnjama tuženika. Pri tomu, i Ustavni sud također podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-47/18 od 19. rujna 2019. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanta i trećeapelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić