Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2956/21 (R. H.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zastara
- Izvršni postupak
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2956/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2956/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Rašid Hasović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rašid Hasović protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 I 731880 19 Gži od 27. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Rašid Hasović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 23. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 731880 19 Gži od 27. svibnja 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 731880 18 I od 30. travnja 2019. godine odbijen je kao neutemeljen prigovor ovršenika (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike) i rješenje o ovrsi od 11. veljače 2019. godine u cijelosti je održano na snazi.
3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 27. svibnja 2021. godine uvažen je priziv ovršenika, rješenje od 30. travnja 2019. godine je preinačeno tako što je usvojen prigovor ovršenika, rješenje o ovrsi od 11. veljače 2019. godine je stavljeno van snage i ukinute su sve provedene radnje i ovršni postupak je obustavljen.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud rješenjem od 11. veljače 2019. godine odredio ovrhu na temelju ovršne isprave - rješenja JU „Kantonalni centar za socijalni rad" Sarajevo, Služba socijalne zaštite Općina Stari Grad od 23. studenog 2009. godine, a kojim je apelantu (kao tražitelju ovrhe) utvrđeno pravo na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od druge osobe i ortopedski dodatak u određenim mjesečnim iznosima. Dalje je naveo da je predmetni izvršni prijedlog podnesen radi namirenja duga koji je nastao za razdoblje od 1. studenog 2009. godine do 10. kolovoza 2012. godine, jer je ovršenik isplaćivao potraživanja utvrđena izvršnom ispravom u umanjenom iznosu. Kantonalni sud je ukazao da je člankom 379. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon predviđa kraći rok zastarjelosti, s iznimkom navedenom u stavku 2. ovog članka, koji predviđa da sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja, koja u skladu sa odredbom članka 372. stavak 1. ZOO-a, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kantonalni sud je istakao da osobna invalidnina, dodatak za njegu i pomoć od druge osobe i ortopedski dodatak predstavljaju novčano primanje koje se utvrđuje u skladu sa Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, koji člankom 71. propisuje da se novčana primanja utvrđena na osnovu tog Zakona isplaćuju u mjesečnim iznosima, i to unazad, iz čega proizlazi da navedene naknade predstavljaju povremeno potraživanje, pa samim tim zastarijevaju prema članku 379. stavak 2. ZOO. Kako je prijedlog za ovrhu podnesen 2. studenog 2018. godine, Kantonalni sud je istakao da je protekao rok od tri godine propisan odredbom članka 372. stavak 1. ZOO, odnosno došlo je do zastare predmetnog potraživanja, što ovršenik osnovano ukazuje prizivom.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je sud proizvoljno primijenio odredbu članka 372. ZOO, jer pravo na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od strane druge osobe i ortopedski dodatak, ne predstavljaju povremena potraživanja. Apelant, također, ističe da sukladno članku 373. stavak 3. (Zastarjelost samog prava) ZOO, apelantova prava su istovrsna pravu na izdržavanje i ne mogu zastarjeti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić