Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-149/22 (S. B.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-149/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-149/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Salem Bahuna, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Salem Bahuna protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 479188 17 Rsž od 27. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salem Bahuna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 17. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 479188 17 Rsž od 27. oktobra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 479188 14 Rs od 8. decembra 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog (KJP „ZOI 84“ Sarajevo) o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme radi implementacije programa zbrinjavanja tehnološkog viška zaposlenika preduzeća od 9. decembra 2014. godine, te da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radno-pravni status na poslovima električara na održavanju OJ Zetra – Služba održavanja počevši od 24. decembra 2014. godine. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se tuženi obaveže da mu isplati naknade plata za period od 24. decembra 2014. do 30. aprila 2015. godine u iznosu od 4.229,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da u korist apelanta uplati Federalnom zavodu PIO doprinose za PIO za period od 1. decembra 2011. do 23. decembra 2014. godine iznos od 5.567,70 KM, te da mu na ime plate i razlike plate sa naknadom za minuli rad za period od 1. decembra 2011. do 23. decembra 2014. godine isplati iznos od 12.484,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Konačno, određeno je da je apelant dužan tuženom naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.948,40 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 8. decembra 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 479188 17 Rsž od 27. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme i da mu je radni odnos prestao dana 23. decembra 2014. godine na osnovu odluke o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih razloga. Dalje, da je tuženi u decembru 2013. godine donio program sanacije, koji je odobrila skupština društva, kao i Skupština Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: KS), a koji je dostavljen predsjedniku sindikata tuženog. Također, da je tuženi donio i program zbrinjavanja viška zaposlenika na osnovu nove sistematizacije radnih mjesta, a Skupština KS je imenovala Komisiju za utvrđivanje kriterija za provođenje programa zbrinjavanja viška zaposlenika (u daljnjem tekstu: Komisija), u kojoj je od devet članova njih četiri bilo imenovano ispred sindikata. Dalje, da je sistematizacijom radnih mjesta kod tuženog obuhvaćeno 146 radnih mjesta, dok su 43 zaposlenika obuhvaćena programom zbrinjavanja, po unaprijed utvrđenim kriterijima, i da je apelant bodovan sa 32,9 boda, te da je Ministarstvo pravde KS dalo saglasnost na program zbrinjavanja. Kantonalni sud je dalje ukazao da je prvostepeni sud našao da su postojali ekonomski, tehnički i organizacioni razlozi za otkaz ugovora o radu apelantu, te da je donijet program sanacije poslovanja tuženog, pri čemu se nisu mogli izbjeći otkazi ugovora o radu prekobrojnim zaposlenicima, odnosno da apelant nije dokazao da kod tuženog postoji radno mjesto na koje je mogao biti raspoređen. Dalje, da je prvostepeni sud našao neosnovanim prigovor apelanta da prilikom provođenja programa zbrinjavanja nije konsultovan sindikat i vijeće zaposlenika, odnosno da su u radu Komisije učestvovali predstavnici sindikata, kao i da je tuženi ispoštovao zakonsku proceduru konsultovanja vijeća zaposlenika zbog čega je odbio tužbeni zahtjev usmjeren na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu. Konačno, da je prvostepeni sud odbio zahtjev za isplatu razlike plate za period od 1. decembra 2011. godine do 23. decembra 2014. godine jer nije dokazao koji koeficijent složenosti poslova je određen za njegovo radno mjesto pravilnikom o radu. Naime, predmetni ugovor o radu je zaključen pozivom na Opći kolektivni ugovor i Granski kolektivni ugovor, kojim je propisano da se osnovna plata utvrđuje na način da se osnovica najniže osnovne plate množi sa koeficijentom složenosti poslova, odnosno da da najniža plata ne može biti manja od 60% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi dokazao postojanje ekonomskih razloga za otkaz ugovora o radu većem broju zaposlenika jer je duži niz godina poslovao sa velikim gubitkom, te da je donio program zbrinjavanja viška zaposlenika o kojem je obavijestio sindikat čiji su predstavnici učestvovali u radu Komisije koja je provela postupak bodovanja zaposlenika i utvrđivanje viška zaposlenika po unaprijed utvrđenim kriterijima. Nadalje, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao da kod tuženog postoji radno mjesto na koje je mogao rasporediti apelanta, pri čemu nije dokazao da je neko od zaposlenika sa manjim brojem bodova i iz iste kategorije raspoređen na radno mjesto na koje je on mogao biti raspoređen. Konačno, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na zahtjev za isplatu razlike plata za sporni period, odnosno da apelant nije dokazao kojoj grupi složenosti poslova pripada njegovo radno mjesto u skladu sa pravilnikom o radu tuženog, te da se u tom slučaju samo na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke ne može zasnivati odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U vezi sa navedenim je Kantonalni sud zaključio da nisu ostvareni žalbeni razlozi zbog koji se pobija prvostepena presuda, kao ni oni na koje drugostepeni sud prema odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 226. ZPP-a predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer su utvrdili da su ispoštovane procedure za otkaz iz ekonomskih razloga, odnosno da nije dokazao visinu razlike plate u spornom periodu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne pozitivno-pravne propise, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-149/22 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio