Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2461/20 („Unicep Company“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2461/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2461/20, rješavajući apelaciju „Unicep Company“ a.d. Banja Luka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Unicep Company“ a.d.

Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 259356 19 Rev od 19. veljače 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Unicep Company“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bojana Vranješ Čorokalo, odvjetnica iz Banje Luke, podnio je 17. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 259356 19 Rev od 19. veljače 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), prvotuženog „Alpina“ d.o.o. Žiri, Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kojeg zastupaju odvjetnici Ružica Topić i Nebojša Makarić, i drugotužene S. K. (u daljnjem tekstu: drugotužena), koju zastupa odvjetnik Goran Marić, zatraženo je 17. studenog 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, prvotuženi i drugotužena dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 24. do 29. studenog 2021. godine.

4. Apelantu su 4. siječnja 2022. godine, sukladno članku 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključku Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. prosinca 2021. godine, dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant je 17. siječnja 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 259856 17 P od 10. prosinca 2018. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru detaljnije označenom u izreci presude; da je prvotuženi bez valjane pravne osnove bio upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora, da se utvrdi ništavim ugovor o prodaji poslovnih prostorija od 21. siječnja 2011. godine i aneksi I. i II. ugovora zaključeni između prvotuženog i drugotužene, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove PJ Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIP) da izvrši brisanje prava vlasništva prvotuženog i drugotužene uz istovremeni upis vlasništva na apelantovo ime. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se naloži drugotuženoj da mu preda u posjed sporni poslovni prostor, te da se naloži tuženima da apelantu na ime naknade štete zbog stjecanja bez osnove isplate određene novčane iznose. Osim navedenog, odbijen je protutužbeni zahtjev drugotužene kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, kao i aneksi I. i II. tog ugovora. Naposljetku, apelant je obvezan da prvotuženom nadoknadi troškove postupka.

8. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je 1947. godine kod Okružnog suda u Kranju registrirano Državno privredno preduzeće „Tovarna športnih čeljev“ (fabrika sportskih cipela) u Žirima, koje od 16. studenog 2009. godine posluje pod sadašnjim nazivom prvotuženog. Zatim je utvrđeno da je predniku prvotuženog 1976. godine dodijeljeno građevinsko zemljište radi izgradnje poslovnog prostora, da je prednik prvotuženog zaključio ugovor o udruživanju rada i sredstava sa Poduzećem za izgradnju Banja Luka i da je na temelju toga ugovora dogovoreno da će prvotuženom pripasti određeni poslovni prostori. Nakon toga, predniku prvotuženog je za sporni poslovni prostor rješenjima nadležnih organa izdato odobrenje za izgradnju i upotrebna dozvola. Zavod za izgradnju je 31. svibnja 2007. godine izdao potvrdu predniku prvotuženog u kojoj je konstatirano da je prednik prvotuženog izmirio sve obveze preuzete ugovorima, te je rješenjem RUGIP-a PJ Banja Luka od 24. listopada 2007. godine na spornom poslovnom prostoru dozvoljen upis prava vlasništva prednika prvotuženog. Između prvotuženog kao prodavatelja i drugotužene kao kupca je 21. siječnja 2011. godine zaključen ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, kao i Aneks I. od 8. srpnja 2011. godine i Aneks II. od 9. lipnja 2015. godine, te je rješenjem RUGIP-a od 25. prosinca 2015. godine dozvoljen upis prava vlasništva u korist drugotužene.

9. Zatim, Osnovni sud je izložio statusne promjene apelantovog prednika. U svezi sa time, istaknuo je da je na temelju odluke zbora radnika, rješenjem Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka od 7. studenog 1991. godine, u sudski registar upisano organiziranje Društvenog preduzeća za unutrašnju i spoljnu trgovinu „Alpina-Trade“ p.o. Banja Luka, koje je rješenjem Osnovnog suda od 17. kolovoza 1992. godine pripojeno Društvenom poduzeću „Unicep export-import“ Banja Luka. Rješenjem Direkcije za privatizaciju od 29. kolovoza 2000. godine u postupku privatizacije nuđen je na prodaju državni kapital DP „Unicep export-import“, pri čemu su, pored ostalog, u programu privatizacije bili navedeni kao sporni određeni objekti, među kojima je bio i sporni poslovni prostor. Nakon toga je rješenjem Osnovnog suda od 8. studenog 2002. godine u sudski registar upisana vlasnička transformacija prodajom državnog kapitala i promjena naziva navedenog poduzeća u „Unicep“ trgovinsko i uslužno preduzeće a.d. Banja Luka, da bi rješenjem Osnovnog suda od 13. prosinca 2004. godine iz sudskog registra bilo brisano navedeno poduzeće, zbog podjele na četiri nova subjekta, među kojima je i apelant. Prije brisanja iz sudskog registra sačinjena je diobna bilanca od 20. rujna 2004. godine na temelju koje su apelantu pripale određene nekretnine i poslovni prostori, pri čemu nije bila predmet diobene bilance podjela imovine i potraživanja predmetnog poslovnog prostora.

10. Također, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je prethodno u parničnom postupku koji je vođen po tužbi prednika prvotuženog pravomoćnom presudom Osnovnog suda od 16. rujna 1999. godine obvezan apelantov prednik DP „Unicep export-import“ Banja Luka da predniku prvotuženog preda u posjed sporni poslovni prostor. Između prednika prvotuženog i apelantovog prednika zaključen je ugovor o reguliranju međusobnih odnosa u kojem je navedeno da je prednik prvotuženog vlasnik spornog poslovnog prostora, te se apelantov prednik obvezao da će predniku prvotuženog vratiti u posjed predmetni poslovni prostor. Također, ugovorne strane su 28. veljače 2001. godine potpisale Protokol o realizaciji toga ugovora. Osim navedenog, Osnovni sud je ukazao da je presudom Osnovnog suda od 2. veljače 2018. godine odbijena apelantova tužba protiv rješenja RUGIP-a od 23. ožujka 2017. godine u predmetu upisa prava vlasništva drugotužene. Međutim, presudom Okružnog suda od 25. lipnja 2018. godine uvažena je tužba prvotuženog, drugotužene i Družbe za upravljanje „Terjatev bank“ d.d. Ljubljana i poništeno je rješenje RUGIP-a od 30. studenog 2017. godine kojim je odbijena žalba tuženih protiv rješenja RUGIP-a od 6. srpnja 2017. godine o oglašavanju ništavim rješenja od 24. listopada 2007. godine, povodom apelantovog zahtjeva, kojim je dozvoljen upis prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru u korist prvotuženog i brisanje toga upisa.

11. U svezi s navedenim, Osnovni sud je najprije citirao odredbe čl. 23., 126–128. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), te članak 103. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim je istaknuo da apelant nije na temelju Ugovora o prodaji od 29. srpnja 2002. godine zaključenog u postupku privatizacije kupio predmetni poslovni prostor, niti ga je kupio S. H. koji je sa Direkcijom za privatizaciju zaključio ugovor o prodaji, nego je kupio državni kapital u poduzeću „Unicep export import“. Prema tome, sporni poslovni prostor nije privatiziran u vidu prodaje državnog kapitala na poslovnom prostoru jer apelant nije izvođenjem dokaza dokazao da su njegovi prednici ranije na njemu imali pravo vlasništva, odnosno iz dokaza tužene strane je utvrđeno da je prvotuženi stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru građenjem, tj. udruživanjem svojih novčanih sredstava koja su bila namjenska za izgradnju poslovnog prostora, sve na temelju dobivenih odobrenja od Općine Banja Luka. Također, Općinski sud je istaknuo da su vezano za upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru pred RUGIP-om vođeni postupci u kojima su upisi prava vlasništva osporavani kako od apelanta tako i od tuženih, te su vođeni i upravni sporovi. Međutim, u tim postupcima nije utvrđena ništavost upisa pravnog prednika prvotuženog na predmetnom poslovnom prostoru, niti je utvrđeno da postoji pravni osnov za apelantov upis. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da ima pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, da taj osnov ne predstavlja privatizacija državnog kapitala apelantovog prednika, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je upis prava vlasništva prednika prvotuženog u zemljišnoknjižnoj evidenciji bio nezakonit. Također, Osnovni sud je naveo da u postupku privatizacije državnog kapitala apelantovog prednika predmetni poslovni prostor nije bio privatiziran i da on nije pripao apelantu ni diobnom bilancom od 20. rujna 2004. godine (kada je apelantov prednik brisan iz sudskog registra zbog podjele na četiri nova subjekta, među kojima je i apelant). S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da su pobijani ugovor o kupoprodaji navedenih nekretnina, kao i aneksi toga ugovora pravno valjani u smislu članka 23. ZSP-a jer ispunjavaju propisanu formu, a također, prvotuženi kao prodavatelj je u vrijeme zaključenja ugovora bio upisan kao vlasnik nekretnina. Slijedom toga nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. od 126. do 128. ZSP-a za predaju spornih nekretnina u posjed apelantu, a kod činjenice da te nekretnine nisu apelantova imovina, Osnovni sud je zaključio da nije utemeljen ni zahtjev za naknadu štete u vidu stjecanja bez osnove.

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 259856 19 Gž od 3. lipnja 2019. godine odbijene su žalbe apelanta i drugotužene i potvrđena je prvostupanjska presuda.

13. Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda, te je istaknuo da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita i da se navodima apelantove žalbe ne dovode u sumnju pravilnost pravnih zaključaka i razloga navedenih u prvostupanjskoj presudi. Prema stanovištu toga suda prvotuženi se ima smatrati titularom prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru jer taj prostor nije punovažnim pravnim poslom prenesen u imovinu apelantovog prednika. Također, Okružni sud je naveo da se, prema odredbi članka 2. Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije, takva transformacija i prisvajanje imovine prednika prvotuženog ima smatrati nevažećom, te da navedena odluka o osnivanju poduzeća „Alpine – trade“ d.o.o. Banja Luka ne proizvodi pravni učinak u odnosu na kontinuitet imovinskih prava na predmetnom poslovnom prostoru, iz kojih razloga nije ni mogla biti unesena u predmet privatizacije apelantovog prednika, odnosno biti osnova za upis prava vlasništva na temelju Zakona o privatizaciji državnog kapitala.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 259856 19 Rev od 19. veljače 2020. godine odbijena je apelantova revizija.

15. Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostupanjskog suda pravilna, ali ne iz razloga koje je dao drugostupanjski sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da je prednik prvotuženog investitor spornog poslovnog prostora, što proizlazi iz ugovora o udruživanju rada i sredstava i iz upotrebne dozvole, kojom je predniku tuženog (kao investitoru) dozvoljena upotreba i korištenje poslovnog objekta. Prema ocjeni Vrhovnog suda, takav zaključak proizlazi iz ugovora o reguliranju međusobnih odnosa zaključenog 31. siječnja 2001. godine između apelantovog prednika i prednika prvotuženog, u kojem je potvrđeno da je prednik prvotuženog vlasnik označenog poslovnog prostora (točka I. ugovora), te se apelantov prednik u točki III. obvezao vratiti navedeni prostor. Na takav zaključak nema značaja okolnost da je apelantov prednik odlukom Upravnog odbora od 22. veljače 2001. godine obustavio izvansudski postupak vraćanja prostora predniku tužene i odlučio da ostaje pri žalbi protiv navedene presude (koja je rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci od 30. svibnja 2001. godine odbačena kao nedozvoljena) jer je tim ugovorom potvrđeno da je prednik prvotuženog investitor predmetnih poslovnih prostora, kao i mjesto gdje se ti prostori nalaze. Vrhovni sud je dalje istaknuo da je prednik prvotuženog po toj osnovi (investiranja gradnje) stekao pravo raspolaganja, a ne pravo vlasništva na tom poslovnom prostoru, kako navodi drugostupanjski sud. Donošenjem Zakona o društvenom kapitalu („Službeni list“ broj 46/90) omogućena je transformacija poduzeća u društvenom vlasništvu u poduzeća u mješovitom vlasništvu (d.d. ili d.o.o.) koja su dodatni kapital pribavljali izdavanjem internih dionica, koje nisu mogle biti na tržištu vrijednosnih papira. Sporne poslovne prostorije, po tada važećim propisima, nisu postale i nisu mogle postati vlasništvo prednika prvotuženog. S obzirom na to, Vrhovni sud je istaknuo da se pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostru ne može razriješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije poduzeća u društvenom, kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, odnosno od procesa privatizacije poduzeća, niti su za ovaj spor relevantne odredbe Sporazuma, čijom primjenom je sudio drugostupanjski sud, a da pri tom nije imao u vidu načelo reciprociteta.

16. Zatim, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme organiziranja prednika tužitelja na snazi bio Zakon o poduzećima („Službeni list SFRJ“ broj od 77/88 do 61/90) prema kojem odluku o statusnoj promjeni poduzeća (podjeli, spajanju ili pripajanju) donosi organ upravljanja (članak 187. a) stavak 1)), pri čemu se međusobni odnosi poduzeća koja su nastala statusnim promjenama uređuju ugovorom (stavak 3. ovog člana). Iz stanja spisa proizlazi da odluka o pripajanju Društvenog poduzeća „Alpina-Trade“ sa p.o. Banja Luka apelantovom predniku DP „Unicep eksport-import“ Banja Luka nije donesena od prednika prvotuženog (čije je osnovno sredstvo bio sporni poslovni prostor), nego je osnovano odlukom zbora radnika organizacionog dijela prednika prvotuženog (koji je poslovao u Banjoj Luci). Dakle, između matičnog poduzeća prvotuženog i apelantovog prednika nije zaključen ugovor o reguliranju međusobnih odnosa u kojem bi bilo uređeno i pitanje spornog poslovnog prostora. To znači da statusne promjene apelantovog prednika izvršene tijekom 1992. godine nisu izvršene u skladu s odredbom članka 187. a) stavak 1. i stavak 3. Zakona o poduzećima. Stoga se na temelju rješenja o upisu apelantovog prednika u registar kod Osnovnog suda od 17. kolovoza 1992. godine ne može zasnovati pravna sljednost (sukcesija) apelantovog prednika na spornom poslovnom prostoru, a time ni pravo vlasništva na njemu, kako se u reviziji neutemeljeno navodi.

17. Nadalje, Vrhovni sud je, kada su u pitanju odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 24/98 do 109/05), naveo da revizijski navodi kojim se pravo raspolaganja prvotuženog navedenim prostorom osporava pozivom na Zakon o privatizaciji nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude. Naime, tim zakonom su propisani uvjeti i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u poduzećima Republike Srpske u vlasništvo domaćih i stranih fizičkih i pravnih osoba. Prema članku 3. toga Zakona, predmet privatizacije je državni kapital u poduzećima u državnom i mješovitom vlasništvu. Iz članka 1. Ugovora o prodaji zaključenog između Direkcije za privatizaciju Republike Srpske (kao prodavatelja) i M. H. (kao kupca) proizlazi da je predmet prodaje državni kapital u poduzeću „Unicep export-import“ Banja Luka (prednik tužitelja), a u smislu članka 4. ugovora kupovinom državnog kapitala u visini od 25 % učešća u ukupnoj vrijednosti kapitala u poduzeću kupac stječe odgovarajući broj dionica. To znači da predmetni poslovni prostor navedenog organizacionog dijela prvotuženog (koji se pripojio apelantovom predniku) nije bio predmet prodaje u postupku privatizacije tog poduzeća. Takav zaključak slijedi i iz programa privatizacije, gdje su pod točkom 10. nabrojana „stalna sredstva u sporu“, pod rednim brojem 1 u rubrici „naziv“ naznačen je predmetni poslovni prostor, a u rubrici „napomena“ navedeno je da je 17. kolovoza 1992. godine pripojeno poduzeće „Alpina-Trade“ p.o. Banja Luka i da se s poduzećem „Alpina – Žiri“ iz Slovenije vodi sudski spor radi utvrđenja vlasništva nad tim nekretninama. Također, Vrhovni sud je naveo da ni statusna promjena prednika tužitelja „Unicep“ Trgovinsko i uslužno poduzeće a.d. Banja Luka, izvršena rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci od 13. prosinca 2004. godine (brisanjem tog poduzeća iz sudskog registra zbog podjele na četiri nova subjekta, među kojima je i tužitelj), ne doprinose drugačijem ishodu ovoga spora iz razloga što su diobnom bilancom, suprotno navodima revidenta, apelantu pripale sasvim druge nekretnine, a ne nekretnine koje su predmet konkretnog spora.

18. Osim navedenog, Vrhovni sud je ponovio sadržaj odluka RUGIP-a i redovitih sudova iz upravnog spora koji se vodio u svezi s upisom prava vlasništva prednika prvotuženog, te je istaknuo da je u konačnici ostalo na snazi rješenje RUGIP-a PJ Banja Luka od 25. prosinca 2015. godine, kojim je dozvoljen upis prava vlasništva u korist drugotužene na navedenom prostoru, zbog čega nema osnova u odredbama čl. od 126. do 128. ZSP-a za predaju apelantu u posjed spornog poslovnog prostora. Naposljetku, Vrhovni sud je istaknuo da rješenje RUGIP-a od 24. listopada 2007. godine, kojim je dozvoljen upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist prvotuženog, zatim rješenje od 25. prosinca 2015. godine kojim je dozvoljen upis prava vlasništva u korist drugotužene, te upisi u Knjigu uloženih ugovora prvotuženog od 3. prosinca 2009. godine, a drugotužene 27. ožujka 2018. godine, vežu sud, koji nije ovlašten da ispituje njihovu zakonitost. Ista situacija je i sa postupkom privatizacije apelantovog prednika, koji je pravomoćno okončan rješenjem nadležne direkcije, iz koje proizlazi da predmetne nekretnine nisu bile predmet privatizacije u postupku privatizacije apelantovog prednika, u pogledu koje odluke (koja također veže sud) važi presumpcija njene zakonitosti.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

20. Apelant prvenstveno ističe da osporena odluka Vrhovnog suda, kao ni drugostupanjska i prvostupanjska presuda ne sadrže odgovore na suštinska pitanja koja se u postupku problematiziraju, niti su dani detaljni i jasni razlozi na temelju kojih je donesena osporena presuda. Naime, apelant tvrdi da je sporni poslovni prostor bio naveden u odobrenom programu privatizacije državnog kapitala, i to u poglavlju koji se odnosio na podatke o nekretninama, pri čemu činjenica da je postojala napomena o sporu u pogledu predmetnog poslovnog prostora ne znači da je taj poslovni prostor izuzet iz imovine. Također, apelant ističe da iz dokaza u spisu proizlazi da je vođen spor o predaji u posjed spornog poslovnog prostora, a ne o vlasništvu, kako je pogrešno navedeno. Prema apelantovom stavu, ukoliko bi postojanje napomene značilo da je poslovni prostor izuzet iz imovine onda ostaje nejasno zbog čega bi ta imovina bila navedena u programu privatizacije. Također, apelant smatra da Vrhovni sud, iako prihvaća kao pravomoćne odluke u pogledu upisa prvotuženog i drugotužene u zemljišnoj knjizi, ignorira odluku Direkcije za privatizaciju, odnosno uvrštavanje predmetnog poslovnog prostora u program privatizacije. Dalje, apelant navodi da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana kao općenarodna imovina sve do upisa prvotuženog kao vlasnika, te da je pogrešan stav da je prednik prvotuženi stekao pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru građenjem, odnosno udruživanjem novčanih sredstava. Prema tome, ako se uzme u obzir da se u javnim evidencijama prijenos prava iz državnog (društvenog) vlasništva mogao provoditi samo uz postojanje dokaza da je okončan postupak privatizacije, postavlja se pitanje kako je prvotuženi mogao upisati pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru i zaključiti ugovor o prodaji, koji je prema apelantovom stajalištu ništav. U svezi s tim, apelant smatra da su redoviti sudovi povrijedili odredbu članka 210. ZOO-a jer je došlo do stjecanja bez osnove na njegovu štetu. Naposljetku, apelant smatra da prvotuženi nije pružio dokaze da je državni kapital kojim on raspolaže privatiziran i nije dokazao da ima pravno valjanu osnovu za upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, te da je neprihvatljiva okolnost da sud prihvaća ugovor o udruživanju rada i sredstava iz 1976. godine kao osnovu po kojoj je prvotuženi stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, a da se pri tome nije pozvao ni na jedan relevantan propis materijalnog prava.

II.Odgovori na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da apelacijski navodi nemaju utemeljenja u utvrđenom činjeničnom stanju i materijalnom pravu, te da osporena presuda sadrži dovoljne i valjane razloge u pogledu činjenica odlučnih za pravičnu primjenu materijalnog prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

22. Okružni sud je naveo da presuda toga suda sadrži dovoljne i valjane razloge u pogledu činjenica za pravilnu primjenu materijalnog prava, pa prema ocjeni toga suda nije bilo proizvoljne primjene prava prilikom donošenja drugostupanjske presude, a slijedom toga ni povrede prava na koja se apelant poziva.

23. Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđene odredbe na koje se apelant pozvao s obzirom na to da je postupak proveo sukladno odredbama ZPP-a i materijalnog prava.

24. Prvotuženi je naveo da su redoviti sudovi dali jasna obrazloženja i jasne razloge na kojima su te presude utemeljene, pri čemu je naročito jasna i detaljna osporena presuda Vrhovnog suda, pa činjenica da je apelant nezadovoljan tim obrazloženjem i ishodom spora ne znači da osporene presude ne sadrže obrazloženje, odnosno razloge na kojima se temelje. Prvotuženi je također naveo da predmetni poslovni prostor nikada nije bio predmet privatizacije, niti je apelant ikada bio upisan u bilo koju zemljišnoknjižnu evidenciju kao vlasnik ili posjednik spornog poslovnog prostora, kao i da je pitanje vlasništva riješeno u presudi Osnovnog suda od 16. rujna 1999. godine koja je donesena u parničnom postupku u kojem se radilo o klasičnoj vlasničkoj tužbi (rei vindicatio), a ne o posjedovnom sporu, kako to apelant nastoji predstaviti.

25. Drugotužena je, između ostalog, navela da iz presude Osnovnog suda od 16. rujna 1999. godine proizlazi da su neutemeljeni apelantovi navodi da parnični postupak koji je okončan presudom nije bio vlasnički s obzirom na to da iz navedene presude proizlazi da je u toj presudi sud prethodno riješio pitanje vlasništva. Drugotužena zatim navodi da iz uvjerenja Investiciono-razvojne banke Republike Srpske od 17. svibnja 2013. godine i ugovora o prodaji od 29. srpnja 2002. godine proizlazi da kapital koji bi se odnosio na vrijednost spornog poslovnog prostora nije bio predmet privatizacije već je predmet privatizacije bio samo preostali državni kapital čija je vrijednost utvrđena na temelju imovine koja nije bila sporna. Nadalje, drugotužena je u odgovoru ukazala da apelant tijekom postupka nije proveo ni dokaze na okolnosti da je došlo do izdvajanja poslovnog prostora iz prednika prvotuženog i prenošenja u DP „Alpina Trade“ jer to ne potvrđuje ni diobna bilanca niti program privatizacije, te da nije jasno na koji način je Direkcija za privatizaciju uvrstila predmetni poslovni prostor u program privatizacije, iako je jasno navela da je ta imovina sporna. Drugotužena, također, ističe da je paušalan apelantov navod da nije postojala pravna osnova za upis prvotuženog kao vlasnika s obzirom na to da je to pitanje bilo razmatrano u upravnom postupku i upravnom sporu koji je okončan presudom Okružnog suda o 25. lipnja 2018. godine.

26. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da ostaje pri apelacijskim navodima te smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji. V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 2. st. (1) i (3) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

28. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravak, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni pročišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravak, 58/09, 95/11 i 60/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Stjecanje svojine Članak 23. st. (1) – (4) (1) Pravo svojine stječe se na temelju pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(2) Pravnim poslom stjecatelj prava svojine ne može steći to pravo u većem opsegu od onoga koje je imala osoba od koje je to pravo stečeno, osim kad stjecanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.

(3) Pravo svojine na temelju zakona stječe se ispunjenjem zakonom predviđenih pretpostavki. Ako nije zakonom drukčije određeno, stjecanjem svojine na temelju zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je stjecatelj znao da postoje ili je to morao znati.

(4) Odlukom suda ili drugoga organa stječe se svojina u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom. Stjecanjem prava svojine, odlukom suda ili drugog organa ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, koje su određene odlukom ili zakonom, te onih koje po naravi stvari ne mogu dalje postojati.

1.1. Stjecanje na temelju pravnog posla Stjecanje uknjižbom Članak 53. st. (1) i (2) (1) Pravo svojine na nepokretnostima na temelju pravnog posla stječe se uknjižbom u javnu evidenciju, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Pravni posao iz stavka 1. ovoga članka zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.

1. Zaštita prava svojine Vlasničke tužbe Članak 126.

(1) Vlasnik ima pravo zahtijevati vraćanje stvari od osobe u čijoj se državini stvar nalazi, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Članak 127. st. (1) (1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženika.

Prigovori držatelja Članak 128. st. (1) (1) Držatelj ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo na državinu.

29. Zakon o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

GLAVA VI A. STATUSNE PROMJENE PREDUZEĆA

Član 187a.

Odluku o statusnoj promjeni preduzeća (podjeli, spajanju ili pripajanju) donosi organ upravljanja.

Preduzeća nastala podjelom, spajanjem s drugim preduzećima ili pripajanjem drugom preduzeću, solidarno odgovaraju za obaveze preduzeća koja su prestala da postoje.

Međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnim promjenama uređuju se ugovorom.

PRESTANAK PREDUZEĆA

Član 188.

Preduzeće prestaje:

1) ako je izrečena mjera zabrane obavljanja djelatnosti zbog toga što ne ispunjava uslove za obavljanje svoje djelatnosti, a u roku određenom o izricanju mjere ne ispuni uslove za obavljanje te djelatnosti, odnosno ne promijeni djelatnost;

2) ako prestanu da postoje prirodni i drugi uslovi za obavljanje privredne djelatnosti koja je predmet poslovanja;

3) ako se pravnosnažnom odlukom suda utvrdi ništavost upisa u sudski registar preduzeća;

4) ako se preduzeće spoji s drugim preduzećem ili se pripoji drugom preduzeću ili ako se podijeli na više preduzeća.

U slučajevima iz tač, 1. do 3. stava 1. ovog člana sprovodi se postupak likvidacije.

PRIMJENA ODREDABA OVOG ZAKONA

Član 189.

Organizacije udruženog rada koje obavljaju društvenu djelatnost a koje pretežno stiču prihod prodajom roba i usluga na tržištu mogu da se organizuju kao preduzeća u skladu s odredbama ovog zakona.

Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na ostale oblike organizovanja za obavljanje privredne djelatnosti - proizvodnje i prometa robe i usluga ili prometa robe, a koji nisu navedeni u ovom zakonu.

30. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03 i 109/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Predmet privatizacije je državni kapital u preduzećima (u daljem tekstu:

preduzeće) pod uslovom da na dan stupanja na snagu ovog zakona nad preduzećem nije pokrenut stečajni ili likvidacioni postupak.

VI.Dopustivost

31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 259356 19 Rev od 19. veljače 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelanovom punomoćniku 19. svibnja 2020. godine, a da je apelacija podnesena 17. srpnja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

37. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio po apelantovoj tužbi radi utvrđivanja prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru, utvrđivanja ništavosti, predaje u posjed poslovnog prostora i isplate naknade, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

39. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.

40. Razmatrajući apelantove tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.

42. Dovodeći u svezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud najprije zapaža da da je od Osnovnog suda proveden veoma opsežan dokazni postupak na temelju kojeg su utvrđene sve relevantne činjenice za odlučenje o apelantovom tužbenom zahtjevu, da su navedena činjenična utvrđenja toga suda prihvatili Okružni i Vrhovni sud. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dao iscrpna obrazloženja zbog kojih je apelantova revizija odbijena kao neutemeljena. U svezi sa time, razmatrajući apelantove navode kojima osporava zaključak Vrhovnog suda da sporni poslovni prostor nije bio predmet privatizacije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno izložio razloge za zaključak da je prvotuženi kao investitor stekao pravo raspolaganja na spornom poslovnom prostoru, što je naknadno predstavljalo osnovu za upis prava vlasništva, zatim postupak vlasničke transformacije apelanta i prvotuženog, kao i razloge na temelju kojih je zaključio da se, na temelju Zakona o poduzećima koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja apelantovog prednika, ne može zasnovati pravna sljednost (sukcesija) apelantovog prednika na spornom poslovnom prostoru. Pri tome, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost zaključaka redovitih sudova ne mogu upućivati apelantove tvrdnje da je sporni poslovni prostor bio naveden u programu privatizacije s obzirom na to da iz stanja u spisu i obrazloženja odluka redovitih sudova jasno proizlazi da je taj poslovni prostor bio naznačen kao sporan, a u postupku koji se vodio po vlasničkoj tužbi prvotuženog za povrat stvari, kao i u konkretnom postupku je utvrđeno da nije mogla postojati bilo kakva prava osnova na temelju koje bi se sporni poslovni prostor mogao smatrati dijelom imovine apelantovog prednika, odnosno biti predmet privatizacije. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da je pitanje pravilnosti upisa prava vlasništva prvotuženog i drugotužene bilo predmet apelantovog osporavanja u upravnom postupku pred RUGIP-om i upravnom sporu pred Okružnim sudom, te da ni u tim postupcima nije utvrđena nepravilnost upisa njihovog prava vlasništva. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci Vrhovnog suda iz osporene odluke proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi apelant doveo u pitanje razloge koje su naveli redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da su ti zaključci Vrhovnog suda iz osporene odluke proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke, zbog čega su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

2. Pravo na imovinu

44. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, a ti zaključci se ne čine proizvoljnim u segmentima koje apelant osporava.

46. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2461/20 („Unicep Company“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio