Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2145/20 (M.I.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Pristup sudu
- Tužba
- Ugovor o kupoprodaji
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 13
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2145/20
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2145/20, rješavajući apelaciju M. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. I.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 048065 19 Gž od 6. novembra 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. I. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnio je 25. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 048065 20 Rev od 13. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 048065 19 Gž od 6. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 048065 18 P 2 od 31. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 421/20 od 26. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 421/20 koju je apelant podnio 31. januara 2020. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 51 0 P 048065 19 Gž od 6. novembra 2019. godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 7. do 11. oktobra 2021. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP Željeznice Federacije BiH d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 20. oktobra 2021. godine.
5. Odgovori na apelaciju su 24. decembra 2021. godine dostavljeni zastupniku apelanta.
6. Zastupnik apelanta se nije izjasnio na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
8. Apelant se 13. februara 2006. godine prijavio na oglas tuženog za prikupljanje zahtjeva za rješavanje stambenih potreba od 1. februara 2006. godine, te je uz zahtjev priložio svu potrebnu dokumentaciju.
9. Odlukom tuženog o dodjeli stana od 16. septembra 2008. godine i rješenjem tuženog o dodjeli stana od 12. decembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: odluka i rješenje o dodjeli stana) dodijeljen je apelantu stan (bliže opisan u izreci osporene presude Općinskog suda od 31. decembra 2018. godine, u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji su u trenutku dodjele koristila treća lica. U rješenju o dodjeli stana je navedeno da je doneseno na osnovu člana 7. stav 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, kao i Pravilnika o stambenim odnosima tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik tuženog), te je u izreci navedenog rješenja istaknuto i da je po pravosnažnosti tog rješenja apelant dužan podnijeti zahtjev za otkup stana u roku od tri mjeseca.
10. Apelant je 28. januara 2009. godine podnio tuženom zahtjev za kupovinu predmetnog stana, te je 28. februara 2011. godine podnio tuženom zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana i provođenje procedure za otkup stana, koji su u momentu dodjele koristila treća lica, koja su u međuvremenu deložirana iz stana (26. jula 2010. godine).
11. Apelant je 8. aprila 2011. godine pokrenuo predmetni parnični postupak, odnosno Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja, uknjižbe i predaje u posjed stana.
12. Rješenjem tuženog od 19. aprila 2011. godine poništeni su odluka i rješenje o dodjeli stana (u daljnjem tekstu: rješenje o poništenju odluka). Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu, koja je odbijena rješenjem tuženog od 24. juna 2011. godine.
13. Općinski sud je, na apelantov zahtjev, prekinuo predmetni parnični postupak jer je pred Kantonalnim sudom u Sarajevu apelant pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja tuženog od 24. juna 2011. godine (od kojeg spora zavisi i rješenje predmetnog parničnog postupka).
14. U upravnom sporu Kantonalni sud u Sarajevu je rješenjem odbacio apelantovu tužbu (jer osporeno rješenje tuženog nije upravni akt) protiv kojeg je apelant podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, koji je Vrhovni sud odbio.
15. Nakon što je nastavljen predmetni parnični postupak, na pripremnom ročištu održanom 24. septembra 2018. godine, apelant je istakao da je nakon podnošenja tužbe tuženi donio rješenje o poništenju odluka, pa je pored tužbenog zahtjeva opredijeljenog u tužbi istakao i prejudicijalni tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je ništavo rješenje o poništenju odluka, te da se dosljedno tome utvrdi da odluka i rješenje o dodjeli stana ostaju na pravnoj snazi (bliže opisano u obrazloženju osporene presude Općinskog suda od 31. decembra 2018. godine).
16. Na pripremnom ročištu održanom 16. oktobra 2018. godine tuženi je istakao da se protivi preinačenom, odnosno prejudicijalnom tužbenom zahtjevu apelanta, iz razloga što je on neblagovremen i neosnovan, pa je Općinski sud donio rješenje u kojem se navodi: „Ne dozvoljava preinačenje tužbenog zahtjeva uz postojeći.“ Također, Općinski sud je donio rješenje kojim je dozvolio izvođenje određenih dokaza apelanta (bliže navedenih u zapisniku sa pripremnog ročišta održanog 16. oktobra 2018. godine), te je naveo da će vezano za apelantov prijedlog „za provođenje vještaka sud odlučiti nakon provođenja usvojenih dokaza, odnosno saslušanja apelanta u svojstvu parnične stranke i uvidom i čitanjem navedenih isprava“.
17. Na glavnoj raspravi održanoj 21. decembra 2018. godine Općinski sud je donio rješenje kojim je odbio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza vještačenja vještaka geodetske struke i finansijske struke, kao nepotrebne za donošenje odluke u konkretnom predmetu.
Osporene odluke
18. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 048065 18 P 2 od 31. decembra 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na kupovinu predmetnog stana (za određenu kupoprodajnu cijenu), te da konkretna presuda u cijelosti nadomjesti ugovor o kupoprodaji stana, pa da se apelant na osnovu te presude uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela na predmetnom stanu, kao i da se obaveže tuženi da apelantu preda u posjed predmetni stan (sve bliže opisano u izreci ove presude).
19. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao, između ostalog, da je u obrazloženju rješenja o poništenju odluka navedeno da je na osnovu konačne rang-liste generalni direktor tuženog donio odluku o dodjeli predmetnog stana apelantu, da je nakon pravosnažnosti te odluke generalni direktor tuženog donio rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu sa pravom na otkup, te da u vrijeme dodjele stana predmetni stan nije bio slobodan od trećih lica i stvari. Nadalje, navedeno je da je od pravosnažnosti rješenja o dodjeli stana prošao duži vremenski period kada je apelant trebalo da uđe u posjed stana, pa da je tuženi izvršio naknadne provjere da li je kod apelanta u međuvremenu došlo do promjene stambene situacije, te da je utvrđeno da je apelantova supruga stekla vlasništvo na drugom stanu prije pravosnažnosti konačne rang-liste, tj. 15. decembra 2007. godine, koju činjenicu apelant nije prijavio tuženom.
20. Općinski sud je ukazao da se prema odredbama člana 5. stav 1. tačka 1. Pravilnika tuženog smatra „da podnosilac zahtjeva ima riješeno stambeno pitanje ako na teritoriji Bosne i Hercegovine ima: 1. u vlasništvu porodičnu stambenu kuću ili stan, odnosno stan koji je otkupljen shodno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01), Zakona Republike Srpske i Distrikta Brčko iz ove oblasti; 2. u vlasništvu porodičnu stambenu kuću ili stan, ili je takav stan ili kuću imao bračni drug ili dijete (član porodičnog domaćinstva) pa su ih prodali, poklonili, zamijenili, odnosno drugim pravnim poslom otuđili“. Zatim je ukazao da je uvidom u izvod iz matične knjige vjenčanih utvrdio da su apelant i Z. I. bračni partneri, čiji je brak zaključen 18. januara 1983. godine. Nadalje, navedeno je da je uvidom u obavijest Porezne uprave Federacije BiH od 8. novembra 2010. godine utvrdio da je na zahtjev tuženog za provjeru podataka koji se odnose na prijavu poreza za kupovinu stana utvrđeno da je apelantova supruga 9. novembra 2006. godine prijavila ovom organu ugovor o kupoprodaji nekretnina, ovjeren 8. novembra 2006. godine, kojim je kupila stan u Zenici, te da je 14. decembra 2006. godine izvršila uplatu poreza na promet nekretnina. Također je ukazao da je apelant u svom iskazu izjavio da mu je predmetni stan dodijeljen od tuženog na osnovu rješenja o dodjeli stana, da mu nakon donošenja tog rješenja nije predat u posjed, jer su u vrijeme dodjele stana u njemu stanovala treća lica, te da je njegova supruga kao član porodičnog domaćinstva prije dodjele predmetnog stana, u novembru 2006. godine, kupila stan u Zenici.
21. Općinski sud je istakao da je na osnovu navedenog utvrđeno da je kupovinom navedenog stana u Zenici od apelantove supruge ona kao bračni partner i član porodičnog domaćinstva apelanta riješila stambeno pitanje za svoju porodicu. Dakle, apelant je imao riješeno stambeno pitanje prije dodjele predmetnog stana, odnosno prije donošenja odluke i rješenja o dodjeli stana, kao i prije sačinjavanja konačne rang-liste za dodjelu stanova od 1. novembra 2007. godine, koju činjenicu je apelant prešutio u vrijeme dodjele stana. Također je istakao da je rješenje o poništenju odluka postalo konačno i ostalo na snazi.
22. Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da se apelant nije uselio u predmetni stan, da nije na osnovu rješenja o dodjeli predmetnog stana zaključio ugovor o korištenju stana, te da nije u skladu sa odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Zatim je ukazao šta je propisano odredbama člana 12. Zakona o stambenim odnosima, kao i čl. 7, 8. i 10. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te je ukazao da iz izvedenih dokaza i nespornih navoda stranaka proizlazi da apelant nije stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, jer nikada se nije ni uselio u predmetni stan koji mu je dodijeljen odlukom tuženog, koja je kasnije poništena, odnosno da apelant nikada nije ni uveden u posjed predmetnog stana. Imajući u vidu činjenicu da je apelant na drugi način riješio svoje stambeno pitanje, shodno odredbama člana 5. stav 1. tač. 1. i 6. u vezi sa članom 5. st. 2. i 6. Pravilnika tuženog, Općinski sud je istakao da apelant nema pravo na otkup predmetnog stana, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan s obzirom da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za otkup predmetnog stana predviđeni odredbama člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
23. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 048065 19 Gž od 6. novembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
24. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je apelant protiv navedene presude podnio žalbu iz svih razloga navedenih u Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje je istakao da je apelant u opširnoj žalbi (na osam stranica) obrazložio žalbene razloge (koje je Kantonalni sud ukratko opisao, ne precizirajući ih).
25. Kantonalni sud je naveo da su parnične stranke pred sudom, u skladu sa članom 7. stav 1. ZPP, izvele dokaze koje su smatrale bitnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, a koji su decidirano navedeni u obrazloženju prvostepene presude, te da je ocjenjujući izvedene dokaze u skladu sa čl. 8. i 123. stav 2. ZPP, prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje. Nadalje je naveo šta proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja (odnosno ponovio je dijelove iz obrazloženja prvostepene presude, između ostalog, da je bio prekinut predmetni parnični postupak, da je apelant pored tužbenog zahtjeva opredijeljenog u tužbi istakao i prejudicijalni tužbeni zahtjev, da Općinski sud nije dozvolio preinačenje tužbe, te šta je prvostepeni sud utvrdio iz provedenih dokaza, kako ih je ocijenio i zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, sve bliže opisano u obrazloženju presude Kantonalnog suda). Zatim je istakao da stav i primjenu materijalnog prava od prvostepenog suda u cijelosti prihvata, jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao i to jasno obrazložio.
26. Rješenjem Vrhovnog suda broj 51 0 P 048065 20 Rev od 13. maja 2020. godine apelantova revizija je odbačena.
27. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznosi 6.320,16 KM, što ukazuje da imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP, nije ostvaren. Nadalje je istakao da je, sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. st. 3. i 4. ZPP, ocijenio da u ovom slučaju ne postoje uvjeti za primjenu navedene odredbe. Također je istakao da apelant nije naveo razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava, nego je njihovim postavljanjem samo ukazivao na učinjene povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, što nisu zakonom propisani razlozi za dopuštanje izuzetne revizije.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Apelant smatra da je primjena procesnog i materijalnog zakona u konkretnom slučaju bila proizvoljna. Apelant je istakao da je nakon pravosnažnosti rješenja o dodjeli stana tuženi izvršio naknadne provjere kod apelanta u smislu da li je došlo do promjene stambenog pitanja, a da u konkretnom slučaju nije postojao pravni osnov za vršenje naknadnih provjera. Naime, Pravilnikom tuženog, niti bilo kojim drugim propisom nije uopće propisana procedura bilo kakve vrste naknadne provjere, pa je slijedom toga rješenje o poništenju odluka nezakonito. Apelant je istakao da činjenica da je apelantova supruga izvršila prijavu poreza na kupoprodajni ugovor, nakon podnošenja zahtjeva za rješavanje stambenog pitanja, uopće ne utječe na ovu pravnu stvar, jer je jedini relevantan datum za rješavanje stambenog pitanja datum podnošenja prijave i činjenica da apelant u tom trenutku nije imao riješeno stambeno pitanje. Naime, shodno članu 21. Pravilnika tuženog (iz 2005. godine), relevantni datum je datum podnošenja prijave i dokumenti izdati do tog dana, jer se vrši provjera tih prijavljenih podataka i činjenica, a ne nekih drugih. S obzirom na protek vremena od donošenja rješenja o dodjeli stana postavlja se uopće pitanje mogućnosti stavljanja pravosnažne odluke i rješenja van snage, naročito bez ukidanja klauzula pravosnažnosti.
30. Apelant je naglasio da je upravo iz navedenih razloga u osporenom postupku istaknuo prejudicijalni zahtjev, a koje preinačenje je prvostepeni sud odbio. Apelant smatra da ja Općinski sud donošenjem rješenja kojim je odbio da preinači tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu, i to bez obrazloženja, postupio suprotno odredbama čl. 57. i 191. ZPP, koja nezakonitost je dovela do povrede apelantovih ustavnih prava a naročito prava na pristup sudu. Pitanje odlučivanja o prejudicijalnom zahtjevu predstavlja prethodno pitanje radi odlučivanja o osnovnom zahtjevu. S obzirom da je odbijeno navedeno preinačenje, apelant je u toku postupka istakao materijalnopravni prigovor ništavosti rješenja o poništenju odluka, ali ni o tom prigovoru sudovi nisu dali nikakvo obrazloženje. Apelant je na pripremnom ročištu predložio i provođenje dokaza vještačenjem vještaka ekonomske struke i geodetske struke (radi dokazivanja visine cijene i identifikacije nekretnine), ali je prvostepeni sud odredio da će o tom prijedlogu odlučiti nakon provođenja dokaza, te je na nastavku glavne rasprave odbio provođenje ovih dokaza iako se shodno odredbama ZPP odluka o dokazima koji će se provesti u postupku donosi na pripremnom ročištu. Postupajući na navedeni način prvostepeni sud je onemogućio apelanta da raspravlja pred sudom i uskratio mu pravo na dokazivanje istaknutih prigovora i tvrdnji što je u suprotnosti sa odredbom čl. 7, 81. i 123. ZPP. Sve nezakonitosti postupanja prvostepenog suda u žalbenom postupku potvrđuje i drugostepeni sud.
31. Apelant je, također, istakao da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su odlučivali po odredbama Zakona o stambenim odnosima (koji je prestao da važi) i Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, koje se ne odnose na ovu pravnu situaciju jer se ne radi o stanarskom pravu, niti je apelant uopće tražio da stekne stanarsko pravo. Naime, apelantov tužbeni zahtjev je zasnovan na odredbama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova jer se radi o stanu koji je vraćen tuženom i koji njim raspolaže u skladu sa tim zakonskim odredbama. Nadalje je istakao da su oba nižestepena suda primijenila odredbe Pravilnika tuženog iz 2007. godine, koji je tuženi dostavio nepotpun (prema apelantovom mišljenju, iz razloga što njima nije uopće propisana procedura bilo kakve vrste naknadne provjere). Sud je usvojio apelantov prijedlog da se naloži tuženom da dostavi cjelokupan Pravilnik tuženog, ali nije postupio po vlastitom rješenju, odnosno nije tuženom naložio dostavljanje navedenog pravilnika. Pored toga, oglas tuženog na koji se apelant prijavio 13. februara 2006. godine bio je u vrijeme važenja prethodnog Pravilnika tuženog iz 2005. godine, pa se postavlja pitanje koji su pravilnik nižestepeni sudovi uopće trebali primijeniti na konkretnu situaciju. Prvostepeni sud je odredio provođenje i Pravilnika tuženog iz 2005. godine ali navedeni dokaz uopće nije ocijenio, niti obrazložio zašto nije ocijenio (kao i „masu“ drugih dokaz), čime je opet onemogućio apelanta da raspravlja pred sudom.
32. U odnosu na odluku Vrhovnog suda, apelant je naveo da je u svojoj reviziji precizno i tačno definirao materijalnopravna i procesnopravna pitanja koja su sporna (da li prvostepeni sud može odbiti da preinači tužbe na pripremnom ročištu, da li nižestepeni sudovi mogu primijeniti materijalnopravni propis koji nije na snazi i odlučivati o svojstvu apelanta koje nije traženo u postupku (nosilac stanarskog prava), da li se u postupku kao materijalni dokaz i kao materijalnopravni osnov može provesti akt koji je dostavljen samo u dijelu relevantnom za tuženog), ali Vrhovni sud ta pitanja nije smatrao bitnim za pravilnu primjenu prava. Apelant je ukazao da su nepravilnom i proizvoljnom primjenom zakona, kako je navedeno, nižestepeni sudovi povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje i jednakopravnost stranaka.
II.Odgovor na apelaciju
33. Kantonalni sud je ukratko naveo zašto je u suštini odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
34. Općinski sud je istakao da je pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te da je naveo jasne, određene i potpune razloge za donošenje svoje odluke. Stoga, Općinski sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava navedenih u apelaciji.
35. Tuženi je u suštini naveo kako je predmetna apelacija neosnovana, te je, između ostalog, istakao, vezano za apelacione navode koji se odnose na odbijanje zahtjeva za preinačenje tužbe, da se protivio preinačenom tužbenom zahtjevu apelanta, te da je apelant u konkretnom slučaju sam učinio propust s obzirom da navedeni zahtjev nije unio u tužbu, a da je prvostepeni sud donio zakonitu odluku o odbijanju preinačenja tužbe apelanta.
V.Relevantni propisi
36. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 57. st. 1. i 2.
(1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.
(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.
37. Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" br. 28/05, 2/08 i 49/08 - OUS FBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim Zakonom uređuju se uvjeti i način vraćanja davaocu na korištenje, dodjela i prodaja stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 15/02).
Član 7. st. 1. i 2.
Davalac stana na korištenje stanovima vraćenim rješenjem nadležnog organa raspolaže na način da stanove dodijeli po sljedećem prioritetu:
o porodicama svojih radnika poginulih u odbrambeno-oslobodilačkom ratu;
o svojim radnicima - ratnim vojnim invalidima i invalidima rada;
o svojim radnicima demobiliziranim braniteljima;
o penzionisanim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje;
o deficitarnim kadrovima;
o ostalim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje.
Dodjela stanova vrši se na osnovu rang-liste utvrđene na prijedlog sindikata davaoca, a u skladu sa važećim pravilnikom odnosno općim aktom.
Član 9.
Lice kojem je dodijeljen stan u skladu sa čl. 7. i 8. ovog Zakona (u daljnjem tekstu: kupac) ima pravo na kupovinu stana.
Izuzetno, lice kojem je prioritetno dodijeljen stan kao nosiocu stanarskog prava na stan u privatnom vlasništvu, ima pravo na kupovinu stana u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02 i 54/04).
Član 10. stav 1.
Zahtjev za kupovinu stana podnosi se davaocu stana na korištenje, odnosno općini ukoliko je davalac stana na korištenje preduzeće koje je privatizirano (u daljnjem tekstu: prodavac) u roku od tri mjeseca od dana dodjele stana.
Član 15.
Na ostala pojedinačna i međusobna prava prodavca i kupca koja nisu regulirana ovim Zakonom primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ukoliko nije drugačije propisano ovim Zakonom.
38. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 - OUS FBiH, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka, 5/10 - OUS FBiH, 50/12 - OUS BiH i 16/13 - Rješenje US BiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje u relevantnom dijelu glase:
II - PRAVO NA KUPNJU STANA
Član 7. st. 1., 2. i 3.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak.
Član 8. stav 1.
Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na korišćenje dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o korišćenju stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudskom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu za Zakonom o stambenim odnosima.
Član 10.
Nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg obiteljskog domaćinstva mogu pod uvjetima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan.
Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništavan je.
VI.Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
41. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 421/20 od 26. marta 2020. godine odbačena kao preuranjena apelacija broj AP 421/20, koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 51 0 P 048065 19 Gž od 6. novembra 2019. godine budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 51 0 P 048065 20 Rev od 13. maja 2020. godine revizija odbačena kao nedopuštena (a konkretna apelacija je podnesena 25. juna 2020. godine). Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 048065 19 Gž od 6. novembra 2019. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanta, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi,, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 421/20, koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 421/20 od 26. marta 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 048065 19 Gž od 6. novembra 2019. godine dostavljena apelantu 5. decembra 2019. godine, a da je apelacija protiv navedene presude Kantonalnog suda podnesena 31. januara 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
45. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
46. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje, uknjižbu i predaju u posjed stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
47. Ustavni sud zapaža da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba parničnog postupka i materijalnog prava, čime mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, onemogućeno da raspravlja pred sudom i povrijeđeno pravo na jednakopravnost stranaka.
48. Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, ali da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. god.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka već i pravo na "rješavanje" spora od suda. Dakle, da bi pravo na pristup sudu bilo djelotvorno, pojedinac mora imati jasnu i stvarnu mogućnost osporavanja akta kojim se narušavaju njegova prava. Zatim, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantirano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije, niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Stoga, zakonodavac u uređenju prava na pristup sudu ima izvjesnu slobodu procjene, naročito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih lijekova. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da je „sama suština prava umanjena“ (vidi, Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, Evropski sud, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, Serija A, tom 333).
49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Općinski sud odbijanjem njegovog prijedloga da preinači tužbu na pripremnom ročištu (prihvati njegov naknadno istaknuti tužbeni zahtjev uz već postojeći) postupio suprotno odredbama ZPP, čime mu je uskratio pravo na pristup sudu, pogotovo ako se ima u vidu da se radilo o prejudicijalnom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa proizlazi da je apelant na pripremnom ročištu održanom 24. septembra 2018. godine, pored tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, istakao i prejudicijalni tužbeni zahtjev, te da je Općinski sud na pripremnom ročištu održanom 16. oktobra 2018. godine, nakon što je tuženi istakao da se protivi preinačenju tužbe, rješenjem odbio da preinači tužbu (bez ikakvog dodatnog obrazloženja). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 57. stav 1. ZPP proizlazi da tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta, a da iz stava 2. navedenog člana proizlazi da nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinačenje. Naime, iz navedenih odredaba jasno proizlazi da ne postoji nikakav uvjet koji mora biti ispunjen da bi tužilac preinačio tužbu do zaključenja pripremnog ročišta, a da nakon održavanja pripremnog ročišta sud može (do zaključenja glavne rasprave) dopustiti preinačenje tužbe ako su ispunjeni propisani zakonski uvjeti (da nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinačenje). Dakle, članom 57. stav 1. ZPP je propisana mogućnost i pravo tužioca da sve do zaključenja pripremnog ročišta može preinačiti tužbu, pa sud to preinačenje mora dozvoliti, bez obzira na eventualno protivljenje tuženog. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u konkretnom slučaju postupio suprotno odredbi člana 57. stav 1. ZPP. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj presudi uopćeno naveo apelantovi žalbene navode, ukazujući da je žalbu podnio iz svih razloga navedenih u ZPP, te da je samo citirao obrazloženje Općinskog suda i potvrdio ga kao pravilno, bez navođenja ni konkretnih žalbenih prigovora, niti davanja odgovora na njih, pa Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud propustio da otkloni navedene bitne povrede postupka učinjene od Općinskog suda.
50. Ustavni sud smatra da je bitno i ukazati da je u konkretnom slučaju sporno rješenje o poništenju odluka doneseno nakon podnošenja tužbe u predmetnom parničnom postupku. Zatim, smatra da je navedeno rješenje apelant prvo pokušao da ospori u upravnom sporu, te da je Općinski sud prekinuo predmetni parnični postupak do okončanja tog upravnog spora, jer se radilo o pitanju bitnom i za rješavanje predmetnog parničnog postupka. Nadalje, smatra da je apelant nakon što je okončan upravni spor (uz bitnu napomenu da osporeno rješenje nije meritorno ispitano u predmetnom upravnom sporu zato što je tužba odbačena kao nedopuštena iz razloga što osporeno rješenje nije akt protiv kojeg se može voditi upravni spor) i nakon što je nastavljen predmetni parnični postupak, na pripremnom ročištu predložio da se preinači tužba na način da je postavio dodatni tužbeni zahtjev uz zahtjev već istaknut u tužbi, odnosno da je apelant preinačenim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdio da je ništavo rješenje o poništenju odluka, pa da na pravnoj snazi ostaju odluka i rješenje o dodjeli stana. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je navedeni zahtjev po apelantu prethodno pitanje o kojem je moralo biti riješeno, kako bi se pravilno utvrdila osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, pa Ustavni sud smatra da je Općinski sud odbijanjem da preinači tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu, suprotno odredbi člana 57. stav 1. ZPP, kao i propustom Kantonalnog suda da to ispravi u žalbenom postupku, u suštini, povrijedio apelantovo pravo na pristup sudu, zato što tokom cijelog postupka nije meritorno ispitano pitanje koje je od suštinske važnosti za apelanta kao i za ishod postupka u cjelini, tj. pitanje zakonitosti spornog rješenja. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja ugroženo je apelantovo pravo na pristup sudu, jer mu je nametnuto ograničenje koje nije utemeljeno na relevantnim odredbama ZPP.
51. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. Shodno tome, Ustavni sud ne smatra neophodnim razmatrati ostale apelacione navode kojima se ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje.
Pravo na imovinu
53. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Općinski sud u konkretnom slučaju postupio suprotno odredbi člana 57. stav 1. ZPP kada je odbio apelantov zahtjev za preinačenje tužbe, te mu nametnuto ograničenje koje nije utemeljeno na relevantnim odredbama ZPP, a kada Kantonalni sud u žalbenom postupku tu bitnu povredu postupka nije otklonio.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić