Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3923/21 („Algoja“ d.o.o. Tešanj)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3923/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-3923/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Algoja“ d.o.o. Tešanj, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Algoja“ d.o.o. Tešanj protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 Ps 182000 21 Pž od 3. rujna 2021. godine (u odnosu na stavak II izreke) i Rješenja Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 Ps 182000 20 Ps od 6. srpnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Algoja“ d.o.o. Tešanj (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Feđa Dupovac, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 16. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 182000 21 Pž od 3. rujna 2021. godine (u odnosu na stavak II izreke), te Rješenja Općinskoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 182000 20 Ps od 6. srpnja 2021. godine. Apelantica je, na traženje Ustavnoga suda, dopunila predmetnu apelaciju podneskom od 30. studenoga 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda od 23. travnja 2021. godine obvezana je apelantica da tužitelju (LINPAC PACKAGING VERONA S.r.l. Republika Italija) preda u posjed poslovne prostorije koje koristi u poslovnoj zgradi, predmetna nekretnina bliže označena u izreci odluke, vlasništvo tužitelja sa dijelom 1/1, oslobođene od stvari i djelatnika apelantice, kao i da mu naknadi troškove parničnoga postupka u određenome iznosu.
3. Rješenjem Općinskoga suda od 6. srpnja 2021. godine apelantici je naloženo da na račun proračuna Zeničko-dobojskoga kantona uplati pristojbu na priziv od 25. svibnja 2021. godine u iznosu od 8.000,00 KM i pristojbu na presudu zbog propuštanja u iznosu od 75,00 KM.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 3. rujna 2021. godine priziv apelantice je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena (stavak I izreke). Priziv apelantice na prvostupanjsko rješenje (od 6. srpnja 2021. godine) je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno (stavak II izreke).
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud, između ostalog, istakao da priziv apelantice u odnosu na rješenje prvostupanjskoga suda nije utemeljeno. Istakao je da je shodno čl. 5. toč. a) i g) Zakona o sudskim taksama pristojbena obveza za podnošenje priziva nastaje danom podnošenja priziva, a pristojbena obveza za plaćanje sudbene pristojbe na sudbenu odluku danom donošenja sudbene odluke. Istakao je da nije sporno da je sudbena pristojba nastala, pri čemu se prvostupanjski sud pozvao na čl. 5., 8. i 31. navedenoga Zakona, pa je rješenje prvostupanjskoga suda pravilno i zakonito i istim nije povrijeđeno materijalno pravo niti postupak naplate sudbene pristojbe. Naveo je da se apelantica poziva na čl. 321. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), koji regulira da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svota mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (tužitelj je, naime, označio vps. u iznosu od 1.633.118,05 KM). Nadalje, da je prvostupanjski sud primijenio ovu odredbe jer nije smatrao da je predmet spora niti prenisko niti previsoko određen, pa da nije bilo potrebe da prvostupanjski sud na brz i prikladan način utvrdi vrijednost spora. Naveo je i da se apelantica neutemeljeno poziva na stariju sudbenu praksu, iz ranijega pravnoga sustava, kada je prvostupanjski sud bio ne samo ovlašten nego i dužan provjeriti točnost naznačene vrijednosti. U konkretnome slučaju istakao je da se radi o sporu u svezi sa nekretninama i prvostupanjski sud nije imao niti jedan razlog da ne prihvati visinu spora koju je tužitelj naveo u tužbi, jer je i sam dužan platiti pristojbu na tužbu, a apelantica priziv ulaže upravo zbog previsoko odmjerene sudbene pristojbe. Istakao je da niti iz jedne činjenice ne proistječe da je vrijednost predmeta spora previsoko odmjerena, niti na takvu činjenicu ukazuje priziv. Istakao je da je točno da je apelantica još u odgovoru na tužbu tražila da sud preispita vrijednost predmeta spora i da je ista previsoko odmjerena, ali niti tijekom postupka apelantica nije naznačila niti jednu činjenicu iz koje proistječe da bi ista trebala biti manja. Osim toga, naveo je sve i da je vrijednost spora smanjena i na dvostruko manji iznos, iznos pristojbe na priziv bio bi isti, shodno tar. br. 1. Zakona o sudskim taksama. Naveo je i da je obvezu plaćanje pristojbe na priziv apelantica sama sebi prouzročila, te da neutemeljeno i bez dokaza ističe da je sudbena pristojba mogla biti najviše 5.000,00 KM, jer se radi o sporu male vrijednosti. Kantonalni je sud glede toga istakao da se shodno čl. 430. ZPP kada se radi o nekretninama, ne može se raditi o sporu male vrijednosti.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da nije mogla biti donesena odluka o plaćanju sudbene pristojbe u iznosu koji je određen, te da je vrijednost predmeta spora previsoko određena. Apelantica se poziva na praksu Ustavnoga suda u predmetu br. U-8/12 od 23. studenoga 2012. godine. Apelantica je u podnesku od 30. studenoga 2011. godine naglasila kako osporava isključivo odluku kojom joj je naloženo plaćanje sudbenih pristojbi.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Glede pozivanja apelantice na Odluku o dopustivosti i meritumu br. U-8/12 od 23. studenoga 2012. godine, Ustavni sud zapaža da je, između ostaloga, utvrdio se da odredba članka 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo nije sukladna članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da je u tomu predmetu u toč. 23. zaključio „Dalje, kako je već rečeno, stavkom 4. članka 4. Zakona o sudskim taksama propisano je da podnesak neće biti vraćen ako nije plaćena pristojba, ali samo u odnosu „na uloženi redoviti ili izvanredni pravni lijek“ u kojem slučaju će se postupak nastaviti, a pristojba naplatiti prinudnim putem sukladno odredbama Zakona o sudskim taksama. Ustavni sud zapaža da nije jasno zbog čega je zakonodavac odlučio da se samo pristojbe na izjavljene pravne lijekove mogu naplatiti prinudnim, putem, te zašto takav mehanizam nije propisao i kao sredstvo za postizanje legitimnog cilja u slučaju neplaćanja pristojbe na podneske, odnosno podnesenu tužbu, umjesto što je u tim slučajevima onemogućio vođenje postupka…“. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je pozivanje apelantice na navedenu odluku Ustavnoga suda relevantno za predmetnu apelaciju, budući da se u tome predmetu odlučivalo o naplati sudbene pristojbe na samu tužbu u kontekstu pristupa sudu. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja (glede plaćanja sudbene pristojbe na odluku, odnosno priziv i reviziju), te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-886/17 od 7. rujna 2017. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić