Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2891/21 (A.A.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Kazna
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2891/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2891/21, rješavajući apelaciju koju je podnio A. A., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. A.
protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 126 0 K 186413 21 Kž 2 od 20. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Lukavcu broj 126 0 K 186413 20 K 2 od 25. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić iz Tuzle, podnio je 10. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 186413 21 Kž 2 od 20. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Lukavcu broj 126 0 K 186413 20 K 2 od 25. lipnja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, apelant je oglašen krivim zbog produženog kaznenog djela Zloupotreba položaja i ovlaštenja iz članka 383. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u stjecaju s produženim kaznenim djelom Pronevjera u službi iz članka 384. stavak 1. KZ F BiH, pa su apelantu primjenom odredbi članka 54. KZ FBiH utvrđene kazne zatvora i to za produženo kazneno djelo Zloupotreba položaja i ovlaštenja iz članka 383. stavak 2. u svezi stavka 1. KZ FBiH u trajanju od 1 (jedne) godine, a za produženo krivično djelo Pronevjera u službi iz članka 384. stavak 1. KZ F BiH u trajanju od 8 (osam) mjeseci, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci. Istom presudom, apelant je obavezan da oštećenim („Ferhem" d.o.o. Lukavac i „Zeka Comerc“ d.o.o. Gračanica) naknadi štetu u određenim novčanim iznosima, kao i da plati troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je istakao da je apelant u prizivu ukazivao da u spisu nema dokaza da su ovlaštene službene osobe postupile u skladu s odredbom članka 233. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) kojom je propisano da ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora do pet godina, ovlaštena službena osoba je dužna obavijestiti tužitelja o svim raspoloživim informacijama, radnjama i mjerama koje je poduzela najkasnije 7 dana od dana saznanja o postojanju osnovane sumnje da je učinjeno kazneno djelo. U pogledu toga, Kantonalni sud je istakao da činjenica da u spisu ne postoji dokaz koji bi potvrdio da su ovlaštene službene osobe postupile u skladu sa odredbom članka 233. stavak 3. ZKP FBiH, ne čini zapisnike o saslušanju svjedoka nezakonitim dokazima, niti se na osnovu toga što u spisu ne postoji dokaz da su ovlaštene službene osobe obavijestile postupajućeg tužitelja o poduzetim radnjama, može izvesti zaključak da ovi dokazi ne postoje. Kantonalni sud je istakao da takve tvrdnje (da ovlaštene službene osobe nisu postupile u skladu s člankom 233. stavak 3. ZKP FBiH) apelant u prizivu nije potkrijepio argumentima, pa je takav prizivni prigovori paušalan, te je neprihvatljiv prigovor da su zapisnici o saslušanju svjedoka tijekom istrage, nezakonito pribavljeni kao i da sve što je proizašlo iz ovih dokaza nije pravno valjano. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da apelant u prizivu ukazuje na razlike u iskazima svjedoka na glavnom pretresu u odnosu na one koji su dani u istrazi, naglašavajući da u obrazloženju prvostupanjske presude nisu ponuđeni razlozi vezano za proturječnosti iskaza svjedoka saslušanih na glavnom pretresu i tijekom istrage. Kantonalni sud je istakao da je uvidom u spis predmeta utvrdio da su na glavnom pretresu saslušani brojni svjedoci kojima su predočeni iskazi iz istrage, ali samo radi određenih pojedinosti kojih se svjedoci nisu mogli sjetiti u vezi predmetnog događaja i da su svjedoci u suštini identično iskazivali, tako da ovakvi prigovori nisu mogli dovesti u pitanje zakonitost pobijane odluke. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se neutemeljeno prizivom ukazuje da u prvostupanjskoj presudi nema razloga vezano za odluku o imovinskopravnom zahtjevu, jer je prvostupanjski sud odluku o imovinskopravnom zahtjevu utvrdio na temelju vjerodostojne knjigovodstvene dokumentacije (fakturama i otpremnicama, a koja dokumentacija sadrži sve elemente poslovne isprave u skladu sa Zakonom o knjigovodstvu), što tijekom postupka i nije bilo sporno kada je u pitanju količina i vrijednost robe koja je bila predmet ovog postupka. Nadalje, naveo je da su neutemeljeni prizivni prigovori apelanta da prvostupanjska presuda nema razloga o troškovima kaznenog postupka, budući da iz presude proizlazi da je odluka o troškovima utemeljena na odredbi članka 202. stavak 1. ZKP FBiH kojom je propisano da će sud kad optuženog oglasi krivim izreći u presudi da je dužan da naknadi troškove kaznenog postupka. Također, Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni prizivni prigovori apelanta da u obrazloženju presude nisu dani razlozi koji se odnose na primjenu kazne prema apelantu. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud prilikom izbora vrste i visine kaznenopravne sankcije cijenio sve okolnosti u skladu sa odredbom člana 49. KZ FBiH, te dao jasne i određene razloge o primjeni kazne prema optuženom za počinjena kaznena djela. Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja kaznenopravne sankcije pravilno od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta cijenio raniju neosuđivanost, korektno ponašanje tokom postupka, te je ocjenom stupnja krivnje apelanta, opredijeljenosti i upornosti apelanta u poduzimanju inkriminiranih radnji, nastale posljedice po oštećene, pravilno utvrdio pojedinačne kazne za kaznena djela.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, između ostalog, ističe da u spisu ne postoji dokaz da je zadovoljena odredba članka 233. stavak 3. ZKP FBiH, zbog čega se radi o dokazima koji su „nezakonito pribavljeni“. Pored toga, istakao je da presuda ne sadrži obrazloženje o proturječnosti iskaza svjedoka saslušanih na glavnom pretresu i tijekom istrage, ne sadrži razloge za primjenu kazne prema apelantu, te nisu dani razlozi vezano za imovinskopravni zahtjev i troškove postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe KZ FBiH i ZKP FBiH, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić