Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-180/22 (B.I.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Konkurs
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-180/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-180/22, rješavajući apelaciju koju je podnio B. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. I.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 418945 21 Rev od 25. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ešref Gracić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 418945 21 Rev od 25. oktobra 2021. godine. Apelant je 21. februara 2022. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu predmetne apelacije.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 418945 Rs 2 od 17. aprila 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi (Grad Sarajevo) obaveže da ispoštuje konkursnu proceduru po konkursu od 5. novembra 2012. godine, te da u skladu sa članom 31. stav (2) Zakona o državnoj službi i članom 7. Pravilnika o jedinstvenim kriterijima u postupku imenovanja državnih službenika donese rješenje o postavljanju državnog službenika i zasnuje radni odnos sa liste uspješnih kandidata za radno mjesto stručni suradnik za kulturu, na koje se prijavio apelant kao najbolji kandidat sa osvojenih 100% bodova, a shodno mišljenju Agencije za državnu službu Federacije BiH od 29. jula 2013. godine i pravosnažne presude Općinskog suda u Sarajevu od 10. decembra 2014. godine, te da na navedeno mjesto postavi apelanta sa svim pravima i obavezama zaposlenika na neodređeno vrijeme. Istom presudom je odbijen i njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade plata za periode i u novčanim iznosima pobliže naznačenim u izreci sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da na ime doprinosa tuženi isplati određeni novčani iznos. Konačno, obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove spora u određenom novčanom iznosu.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 17. aprila 2020. godine, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 65 0 Rs 418945 20 Rsž od 9. juna 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Odlučujući o reviziji (i dopuni revizije) apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 9. juna 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 418945 21 Rev od 25. oktobra 2021. godine predmetnu reviziju odbio.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je Agencija za državnu službu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Agencija) objavila konkurs za predmetno radno mjestu na koju se prijavio apelant, te da je po okončanju konkursne procedure i na osnovu sačinjenih lista uspješnih kandidata, Agencija dala mišljenje da su ispunjeni uslovi za postavljanje apelanta. Dalje, da je 7. maja 2013. godine Agencija informisala apelanta da tuženi ne namjerava vršiti izbor kandidata jer je tražio obustavljanje konkursne procedure zbog izrade nove sistematizacije radnih mjesta i loše ekonomske situacije. Konačno, da tuženi nikad nije donio odluku o izboru kandidata po predmetnom konkursu. Dalje je Vrhovni sud ukazao na odredbe člana 31. st. (1) i (4) Zakona o državnoj službi Federacije BiH, prema kojim državnog službenika postavlja rukovodilac organa državne službe, uz prethodno pribavljano mišljenje Agencije s liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs, te da se postavljanje državnog službenika vrši rješenjem koje se objavljuje na oglasnoj ploči organa državne službe i dostavlja državnom službeniku, koji prije preuzimanja dužnosti prima opis svog radnog mjesta i opis uslova službe. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da su nižestepeni sudovi pravilno identifikovali predmetni tužbeni zahtjev kao zahtjev kojim apelant traži da sud umjesto rukovodioca organa državne službe donese odluku o postavljenju apelanta na predmetno radno mjesto i naloži tuženom da mu isplati naknade plata i druga potraživanja iz radnog odnosa. Također, da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da u sporovima nastalim povodom raspisanog konkursa kandidatu pripada pravo osporavanja konačne odluke o izboru, zasnovane na pobijanju konkursa kao cjeline ili odluke o izboru pojedinog kandidata. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, kako tuženi nije donio rješenje o postavljanju kandidata po raspisanom javnom konkursu, to je izostao preduslov za pokretanje radnog spora povodom konkursa za zasnivanje radnog odnosa. Dakle, u sporovima povodom zasnivanja radnog odnosa putem javnog konkursa, kandidatu ne pripada pravo osporavanja konkursa i preispitivanja provedene procedure, ukoliko je izostala odluka o postavljenju državnog službenika, te stoga i po ocjeni Vrhovnog suda nije osnovan tužbeni zahtjev kojim se traži da sud umjesto rukovodioca organa državne službe donese odluku o imenovanju apelanta na radno mjesto jer se ne radi o sporu pune jurisdikcije, pa sud nema ovlaštenje odlučivati o postavljenju kandidata niti naložiti tuženom da donese odluku o izboru apelanta. Dalje, budući da apelant po raspisanom konkursu nije zasnovao radni odnos niti je tuženom naloženo da sa njim zasnuje taj odnos, neosnovan je i tužbeni zahtjev za naknadu plata, kao prava koje je isključivo vezano za radni odnos, pa je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su i ovaj tužbeni zahtjev odbili. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi navodi o postojanju diskriminacije, jer nije naveo zbog kojih ličnih karakteristika mu je uskraćeno pravo koje zahtijeva u ovoj parnici, a bez postojanja određene ili odredive zabranjene osnove za različiti tretman diskriminacija ne postoji, te da je A. Č. za razliku od apelanta iskoristio sva pravna sredstva koja su mu stajala na raspolaganju i na osnovu istih ishodovao odluku na osnovu predmetnog konkursa iz 2012. godine (A.Č. je u svom iskazu u postupku pred prvostepenim sudom naveo da je podnio žalbu Odboru za žalbe i da je nakon svih procedura (naredbi Kantonalne i Federalne inspekcije tuženom) konačno primljen po konkursu iz 2012. godine, te da je počeo raditi 14. oktobra 2015. godine). Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise kada su utvrdili da sud nije ovlašten da donosi odluke iz nadležnosti tuženog, jer se ne radi o sporu pune jurisdikcije. Također navodi da je po istom konkursu u radni odnos primljen A. Č. kod kojeg su sudovi odlučili da se presudom zamjenjuje rješenje rukovodioca jednog organa i po kojoj se u tom predmetu isti postavlja za državnog službenika.

7. Apelant je u dopuni predmetne apelacije od 22. februara 2022. godine, između ostalog, naveo da nije bilo nikakvog razloga da redovni sudovi u konkretnom slučaju izbjegavaju suđenje kao u sporu pune jurisdikcije, jer je bio jedini kandidat na listi uspješnih kandidata, pa se u ovom slučaju ne može govoriti o diskrecionom pravu gradonačelnika da ga postavi na odgovarajuće radno mjesto, već o njegovoj dužnosti. Također je ukazao na član 14. Uredbe o postupku prijema u radni odnos u zavodima, agencijama, direkcijama i upravnim organima, pravnim licima sa javnim ovlaštenjima na teritoriji Kantona, Grada, ili općine, u javnim ustanovama i javnim preduzećima čiji su osnivači Kanton, Grad ili općina, te u privrednim društvima u kojima Kanton, Grad ili općina učestvuju sa više od 50% ukupnog kapitala, kojim je propisano da poslodavac prima u radni odnos onog kandidata koji se nalazi na prvom mjestu liste uspješnih kandidata, a ako on ne prihvati zaposlenje, poslodavac prima u radni odnos sljedećeg kandidata sa liste uspješnih kandidata.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-180/22 (B.I.) | Sudska praksa | Aktio