Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2617/20 (M. H.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Penzija
- Upravni spor
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2617/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2617/20, rješavajući apelaciju Mirsade Hadžić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsade Hadžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019880 18 Uvp 2 od 9. aprila 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirsada Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 28. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 019880 18 Uvp 2 od 9. aprila 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je 28. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud je 14. januara 2022. godine dostavio odgovor na apelaciju, koji je 3. februara 2022. godine dostavljen apelantkinji na izjašnjenje. Fond PIO u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
3. Apelantkinja u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijale Banja Luka (u daljnjem tekstu: Filijala PIO) broj 1023654269 od 15. jula 2015. godine apelantkinji je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije počev od 10. aprila 2015. godine u iznosu od 711,13 KM.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je apelantkinja na dan podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije imala navršenih 70 godina života i ukupno ostvarenog penzijskog staža, odnosno staža osiguranja u trajanju od 44 godine, 2 mjeseca i 2 dana. Dalje je utvrđeno da je u ukupan penzijski staž uračunat staž osiguranja ostvaren u bivšoj SRBiH u ukupnom trajanju od 24 godine, 5 mjeseci i 14 dana, staž osiguranja ostvaren u Federaciji BiH u ukupnom trajanju od 5 godina, 11 mjeseci i 9 dana (71 mjesec) i staž osiguranja ostvaren u Republici Srpskoj u ukupnom trajanju od 13 godina, 9 mjeseci i 9 dana (165 mjeseci). Na osnovu izloženog Filijala PIO je utvrdila da apelantkinja ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema odredbama čl. 41 do 43, a u vezi sa odredbama čl. 177 do 178 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te joj je određena visina penzije u iznosu od 1.017,87 KM, a od tog iznosa, primjenom odredbi čl. 44 do 48 Zakona o PIO-u, određen joj je srazmjerni dio starosne penzije od 711,13 KM.
7. Rješenjem Fonda PIO broj 1023654269 od 25. avgusta 2015. godine odbijena je apelantkinjina žalba izjavljena protiv rješenja Filijale PIO od 15. jula 2015. godine. Fond PIO je u obrazloženju rješenja naveo da je iznos srazmjernog dijela starosne penzije određen saglasno odredbama čl. 7 i 8 Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja između Republike Srpske i Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum).
8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 017732 15 U od 26. septembra 2016. godine uvažena je apelantkinjina tužba u upravnom sporu koju je podnijela protiv rješenja Fonda PIO od 25. avgusta 2015. godine, te je navedeno rješenje poništeno.
9. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 230 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) kojom je propisano da se u obrazloženju drugostepenog rješenja moraju ocijeniti svi žalbeni navodi. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na relevantne odredbe Sporazuma (čl. 5, 6, 7 i 8) koje je citirao, naglasivši da u konkretnom slučaju nisu ocijenjeni žalbeni navodi zašto je kod apelantkinje manja penzija za 218,26 KM od utvrđene visine starosne penzije u iznosu od 1.017,87 KM, kada se ima u vidu visina utvrđenih srazmjernih penzija od tuženog Fonda PIO i Federalnog zavoda za PIO. Nadalje, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu dati razlozi u pogledu navoda da se radi o neotuđivom pravu koje je apelantkinja stekla svojim radom, niti su ocijenjeni navodi žalbe koji se odnose na uplate doprinosa tuženom od VSTS za period četiri godine. Takođe, Okružni sud je naveo da nije naveden način na koji je utvrđena vrijednost ličnog boda koji se dobije množenjem ličnog koeficijenta sa penzijskim stažom s obzirom da apelantkinja osporava period penzijskog staža od 40 godina koji je pomnožen sa ličnim koeficijentom, smatrajući da je prilikom množenja trebalo uzeti u obzir penzijski staž ostvaren u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj u trajanju od 38 godina, 2 mjeseca i 23 dana, a ne 40 godina.
10. Postupajući u izvršenju presude Okružnog suda od 26. septembra 2016. godine, Fond PIO je donio Rješenje broj 1023654269 od 20. oktobra 2016. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja od 15. jula 2015. godine.
11. Fond PIO je u obrazloženju rješenja naveo da se oblast penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i prava i obaveze po tom osnovu uređuju zakonom. S tim u vezi, Fond PIO je naveo da je prvostepeni organ, razmatrajući apelantkinjin zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, pravilno utvrdio da taj zahtjev treba rješavati primjenom odredaba materijalnog propisa kojim je u skladu sa ustavnim ovlašćenjima uređena oblast penzijskog i invalidskog osiguranja, tj. primjenom odredaba važećeg Zakona o PIO, kao i odredaba Sporazuma. Prilikom odlučenja Fond PIO je imao u vidu odredbe čl. 5, 6, 7, 8 i 9 Sporazuma, koje je citirao, naglasivši da se penzijski staž, odnosno staž osiguranja koji je navršen poslije 30. aprila 1992. godine, tj. od 1. maja 1992. godine pa nadalje, na području koje pokriva Republika Srpska uzima kao penzijski staž, odnosno staž osiguranja navršen u Republici Srpskoj, dok se penzijski staž koji je navršen do 30. aprila 1992. godine na području koje sada teritorijalno pripada Republici Srpskoj ne uzima kao staž osiguranja navršen u Republici Srpskoj, nego se uzima kao staž osiguranja navršen u bivšoj SRBiH. U konkretnom slučaju to bi značilo da se staž osiguranja koji je apelantkinja navršila do 30. aprila 1992. godine uzima kao staž osiguranja navršen u bivšoj SRBiH, bez obzira što je navršen na području koje sada teritorijalno pripada Republici Srpskoj. Dakle, na teret Republike Srpske, tj. Fonda PIO pada samo staž osiguranja koji je apelantkinja navršila u periodima od 1. maja do 30. novembra 1992. godine i od 1. februara 2002. do 9. aprila 2015. godine u ukupnom trajanju od 13 godina, 9 mjeseci i 9 dana, dok staž osiguranja koji je navršen na području koje teritorijalno pripada Federaciji BiH u periodu od 23. februara 1996. do 31. januara 2002. godine u ukupnom trajanju od 5 godina, 11 mjeseci i 9 dana pada na teret Federalnog zavoda za PIO.
12. Nadalje, Fond PIO je ukazao na odredbu člana 7 Sporazuma kojom je propisano da u slučaju kada osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine ima penzijskog staža navršenog kod više nosilaca osiguranja. tj. i na teret Fonda PIO i na teret Federalnog zavoda za PIO, svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje uz primjenu čl. 5 i 6 Sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret. Osim toga, Fond PIO je naveo da je, u smislu odredaba čl. 5, 6, 7 i 8 Sporazuma, primjena odredaba Sporazuma i određivanje srazmjernog dijela penzije obavezna u svim slučajevima u kojima osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine ima navršenog penzijskog staža kod više nosilaca osiguranja, pa je tako obavezan i u konkretnom slučaju. Prema ocjeni Fonda PIO, u konkretnom slučaju nema osnova da se apelantkinji odredi samostalna starosna penzija na teret Fonda PIO na osnovu penzijskog staža koji je ostvarila u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj u trajanju od 38 godina, 2 mjeseca i 23 dana. Ukoliko bi se udovoljilo apelantkinjinom traženju i odredila samostalna starosna penzija za penzijski staž navršen u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj, to bi, prema ocjeni Fonda PIO, predstavljalo grubo kršenje odredaba Zakona o PIO i Sporazuma, ali i odredaba člana 10 Ustava Republike Srpske, jer bi takvim činjenjem apelantkinja bila dovedena u izrazito povlašćen položaj u odnosu na ostala lica u istoj ili sličnoj situaciji. Fond PIO je naveo da je obračun penzije izvršen u skladu sa odredbama čl. 44 do 47 Zakona o PIO i da je prvostepeni organ rješavanja, shodno odredbama člana 7 Sporazuma, pravilno odredio teoretski iznos starosne penzije koji bi apelantkinji pripadao za ukupno ostvareni penzijski staž u bivšoj SRBiH, Republici Srpskoj i Federaciji BiH u trajanju od 44 godine, 2 mjeseca i 2 dana, a od koga je potom, uz pravilnu primjenu odredaba čl. 7 i 8 Sporazuma, odredio pripadajući iznos srazmjernog dijela starosne penzije na teret Fonda PIO srazmjerno penzijskom stažu navršenom u Republici Srpskoj. Konačno, Fond PIO je istaknuo da je visina penzije za ukupan penzijski staž, odnosno teoretski iznos penzije za ukupno ostvareni penzijski staž određen u iznosu od 1.017,87 KM utvrđen na način propisan članom 44 Zakona o PIO, dok je srazmjerni dio starosne penzije za penzijski staž navršen u Republici Srpskoj utvrđen u iznosu od 711,13 KM, određen saglasno odredbama čl. 7 i 8 Sporazuma, na način da je teoretski iznos penzije određen za ukupan penzijski staž, podijeljen sa penzijskim stažom ostvarenim u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, i potom, dobijeni iznos pomnožen sa penzijskim stažom ostvarenim u Republici Srpskoj.
13. Presudom Okružnog suda broj 11 OU 019880 16 U od 10. maja 2017. godine uvažena je apelantkinjina tužba i poništeno rješenje Fonda PIO od 20. oktobra 2016. godine.
14. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da Fond PIO u obrazloženju rješenja nije dao valjane razloge, što znači da osporeni akt ima nedostatke obrazloženja, čime su povrijeđena pravila postupka, jer obrazloženje nema onaj kvalitet koji zahtijeva odredba člana 230 ZUP-a. Pri tome Okružni sud je naveo da je u situaciji kada je sud prethodno rješenje Fonda PIO poništio i naložio donošenje novog rješenja, Fond PIO je, u smislu člana 50 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), bio dužan donijeti novi akt i uvažiti pravno shvatanje i primjedbe suda, a da nije mogao da ne izvrši presudu.
15. Vrhovni sud je (u vijeću sastavljenom od sudija Smiljane Mrse, kao predsjednice vijeća, te Merside Bjelobrk i Edine Čupeljić, kao članica vijeća), donio Presudu broj 11 0 U 019880 17 Uvp od 9. avgusta 2018. godine kojom je uvažen zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 10. maja 2017. godine, te je navedena presuda ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da nije osnovan apelantkinjin prigovor da ima pravo da joj se odredi samostalna starosna penzija u Republici Srpskoj na teret Fonda PIO za staž u bivšoj SR Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj koji iznosi 38 godina, 2 mjeseca i 23 dana. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja ostvarila staž osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine kod više nosilaca osiguranja, te je podnijela zahtjev Federalnom zavodu PIO da joj prizna pravo na srazmjerni dio starosne penzije ostvaren u tom entitetu, da je taj zahtjev usvojen rješenjem od 6. avgusta 2015. godine, kojim joj je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret tog nosioca osiguranja. Prema tome, kako je apelantkinja ostvarila staž poslije 1992. godine u oba entiteta, Vrhovni sud je ocijenio da ispunjava zakonske uslove za ostvarivanje prava na srazmjerne dijelove starosne penzije, a pravo na samostalnu starosnu penziju u takvoj pravnoj situaciji ne proizilazi niti iz jedne odredbe Zakona o PIO. Pri tome Vrhovni sud je naveo da je srazmjerni dio starosne penzije, koji pada na teret svakog entiteta, utvrđen Sporazumom, a pripadajući dio penzije koji pada na teret Fonda PIO određen je primjenom odredaba čl. 5, 6, 7 i 8 Sporazuma. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan stav Okružnog suda u pobijanoj presudi da apelantkinja u Republici Srpskoj na teret Fonda PIO može ostvariti pravo na samostalnu penziju i da o zahtjevu treba odlučiti priznavanjem prava na samostalnu starosnu penziju.
17. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 019880 18 U2 od 15. oktobra 2018. godine uvažena je apelantkinjina tužba i poništeno rješenje Fonda PIO od 20. oktobra 2016. godine.
18. Okružni sud je u obrazloženju presude podsjetio da je Ustavni sud Republike Srpske donio Rješenje broj U 36/12 od 30. oktobra 2013. godine kojim nije prihvatio inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Sporazuma, naglasivši da Sporazum, bez obzira na formu, nije opšti akt ili drugi propis u smislu člana 115 Ustava Republike Srpske koji bi mogao biti predmet ocjene pred tim sudom, ocijenivši da se radi o aktu ugovornog karaktera koji su zaključili fondovi entiteta sa ciljem uređivanja njihovih međusobnih odnosa u vezi sa načinom ispunjavanja obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja prema korisnicima penzija, odnosno odgovarajućeg postupanja potpisnika Sporazuma u primjeni propisa. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je pogrešno predmetni Sporazum primjenjivati kada se odlučuje o pravu nekog lica na penziju. Nadalje, Okružni sud je zaključio da osnov za odlučivanje ne može biti Sporazum, koji su zaključili fondovi za penzijsko i invalidsko osiguranje sa ciljem uređenja međusobnih odnosa u vezi sa načinom ispunjavanja obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja u primjeni propisa, koji ima relativno djejstvo i obavezuje samo strane potpisnice, kako je to utvrdio Ustavni sud Republike Srpske.
19. Vrhovni sud je (u vijeću sastavljenom od sudija Edine Čupeljić, kao predsjednice vijeća, te Merside Bjelobrk i Strahinje Ćurkovića, kao članova vijeća), donio Presudu broj 11 0 U 019880 18 Uvp2 od 9. aprila 2020. godine kojom je uvažen zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 15. oktobra 2018. godine, te je navedena presuda preinačena na način da je odbijena apelantkinjina tužba kao neosnovana.
20. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u konkretnom slučaju Okružni sud nepravilno ocijenio apelantkinjin prigovor da ona ispunjava uslove za priznavanje prava na samostalnu starosnu penziju u Republici Srpskoj, jer je apelantkinja ostvarila staž osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine kod više nosilaca osiguranja u BiH. Osim toga, apelantkinja je podnijela zahtjev Federalnom zavodu za PIO da joj se prizna pravo na srazmjerni dio starosne penzije za staž osiguranja ostvaren u tom entitetu, koji joj je priznat rješenjem od 6. avgusta 2015. godine, zbog čega je u konkretnom slučaju primjenjiv član 7 Sporazuma. Nadalje, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tuženi Fond PIO u zahtjevu osnovano istaknuo da je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske od 30. oktobra 2013. godine odbijena inicijativa za pokretanje postupka ocjenjivanja ustavnosti i zakonitosti Sporazuma, odnosno da ta odluka nije od značaja za odlučivanje u predmetnoj stvari. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su Ustavni sud, u više odluka donesenih u sličnim pravnim situacijama (AP 2213/06, AP 2549/09 i AP 4217/17), izjasnio o primjeni Sporazuma, da je zaključen na osnovu zakonskog ovlašćenja iz člana 241 Zakona o PIO - prečišćeni tekst i da je cilj zaključenja bio regulisanje određenih spornih odnosa u vezi sa ostvarivanjem prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja s obzirom da u BiH od 1992. godine postoje tri fonda/zavoda za PIO koja egzistiraju samostalno, pa su Sporazumom jasno definisani uslovi za ostvarenje prava na penziju za lica o čijim pravima na penziju odlučuje više fondova u BiH, uređen je način podjele obaveza tih fondova pri isplati, pa je prema stavu Ustavnog suda BiH, zaključivanje Sporazuma predstavljalo legitimni cilj koji je služio javnom interesu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti kao valjani razlozi dati u pobijanoj presudi, kao ni navodi tužbe, da osnov za odlučivanje o apelantkinjinom zahtjevu za ostvarivanje prava na penziju ne može biti Sporazum, pa je tužba neosnovano uvažena i osporeni akt poništen.
21. Konačno, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani zaključci Okružnog suda da prvostepeno rješenje ne sadrži podatke o broju mjeseci staža osiguranja apelantkinje u oba entiteta nakon 30. aprila 1992. godine, ali ne obrazlaže zbog čega je taj nedostatak od značaja i da li je na štetu tužiteljice. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno utvrđen ukupan staž osiguranja u Republici Srpskoj od 13 godina, 9 mjeseci i 9 dana, a to iznosi 165 mjeseci i u Federaciji BiH od 5 godina, 11 mjeseci i 9 dana, što iznosi 71 mjesec, koje činjenice nisu sporne.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Povredu navedenih prava vidi u tome što je Vrhovni sud, prilikom donošenja osporene presude, postupao u sastavu vijeća u kojem je bilo dvoje sudija koji su učestvovali u donošenju i ranije presude iz čega proizilazi da Vrhovni sud u tom sastavu očigledno nije bio nepristrasan pošto je dvoje sudija u prethodnom postupku već steklo svoje ubjeđenje o predmetu spora. Ovakvim postupanjem da iste sudije odlučuju u predmetu u kome su već prethodno odlučivale otvoreno se postavlja pitanje njihove nepristrasnosti kako u subjektivnom, tako i u objektivnom pravcu u skladu sa članom 357 Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP).
24. Nadalje, apelantkinja navodi da se Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude pozvao na određene odluke Ustavnog suda BiH, koje se, prema apelantkinjinom mišljenju, ne odnose na isto činjenično pitanje, niti su tim apelacijama pokrenuta pitanja pravne valjanosti Sporazuma. Smatra da je o njenom zahtjevu za određivanje starosne penzije trebalo odlučivati u skladu sa važećim Zakonom o PIO. Ističe da je podnijela zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju samo Fondu PIO, ali ne i Fondu PIO FBiH, dakle, po osnovu važećeg Zakona PIO koji ne sadrži pojam „srazmjerne penzije“, te nije bilo mjesta primjeni spornog Sporazuma.
25. Konačno, apelantkinja navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u tome da je Vrhovni sud pobijanom presudom ispitao pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja iz upravnog postupka, a što u postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje nije moguće. Dakle, činjenično stanje koje Okružni sud nije utvrđivao nikada ne može biti predmet ocjene u postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje presude.
b) Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da navodi apelacije ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost osporene presude, te da nisu povrijeđena apelantkinjina prava garantovana zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom.
V.Relevantni propisi
27. Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 15/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Penzijski staž navršen u republikama bivše SFRJ i kod bivšeg Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika Beograd, Nosioci osiguranja uzeće u obzir za ispunjenje uslova za priznavanje prava i za određivanje visine penzije, u skladu sa propisima koje primenjuju. Poseban staž uzima u obzir Nosilac osiguranja koji je priznao taj staž.
Član 6.
Penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen posle 30. aprila 1992. godine kod jednog od Nosioca osiguranja, Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen posle 30. aprila 1992. godine, uzima u obzir za ispunjenje uslova za priznavanje prava i za određivanje visine penzije.
Član 7.
U slučaju kad je osiguranik posle 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više Nosilaca osiguranja, svaki Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen posle 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primenjuje, uz primenu čl. 5. i 6. ovog sporazuma, a nakon toga određuje deo penzije koji pada na njegov teret.
Član 8.
Srazmerna penzija koja pada na teret svakog Nosioca osiguranja određuje se tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. ovog sporazuma podeli sa ukupnim brojem meseci penzijskog staža navršenog kod sva tri Nosi- oca osiguranja posle 30. aprila 1992. godine i pomnoži sa brojem meseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod Nosioca osiguranja koji određuje srazmernu penziju. Prilikom određivanja srazmerne penzije, penzijski staž do 15. dana zanemaruje se, a preko 15 dana uzima se kao jedan mesec penzijskog staža.
28. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 106/05, 20/07, 33/08, 01/09, 71/09, 106/09 i 118/09) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 241.
Penzijski staž koji su državljani Republike navršili u drugim republikama bivše SFRJ do dana njihovog državnog osamostaljenja i u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), uzima se samo kod utvrđivanja uslova za sticanje prava.
U pogledu priznavanja staža osiguranja koji je navršen u državama iz stava 1. ovog člana posle njihovog osamostaljivanja i u Federaciji Bosne i Hercegovine, do zaključivanja odgovarajućih sporazuma sa tim državama i Federacijom Bosne i Hercegovine, primjenjuje se princip reciprociteta.
29. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS, 103/15 i 111/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS i 103/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 41.
Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.
Član 42.
(1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.
(2) Osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.
(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
Član 43.
(1) Osiguraniku koji ima navršen staž osiguranja sa uvećanim trajanjem starosna granica za ostvarivanje prava na starosnu penziju iz člana 41.
ovog zakona snižava se za ukupno uvećanje staža.
(2) Uvećanje staža je razlika između ukupno utvrđenog staža osiguranja sa uvećanim trajanjem i staža osiguranja u efektivnom trajanju za isti period.
(3) Starosna granica iz stava 1. ovog člana može se snižavati najviše do 55 godina života.
Član 44.
Visina starosne penzije određuje se tako što se lični bodovi osiguranika pomnože sa vrijednošću opšteg boda na dan ostvarivanja prava.
Član 45.
(1) Lični bodovi osiguranika utvrđuju se množenjem ličnog koeficijenta osiguranika i njegovog penzijskog staža.
(2) Za određivanje ličnih bodova osiguranika, penzijski staž može iznositi najviše 40 godina.
(3) Radi određivanja ličnih bodova osiguranika, penzijski staž se iskazuje brojčano, a utvrđuje se tako da se svaka godina računa kao 1, svaki mjesec kao 0,083333, a svaki dan kao 0,002777.
(4) Kao jedan mjesec, u skladu sa stavom 4. ovog člana, računa se 30 dana. Član 46.
(1) Lični koeficijent osiguranika utvrđuje se tako što se zbir godišnjih ličnih koeficijenata podijeli sa periodom za koji su obračunati.
(2) Period za koji su obračunati godišnji lični koeficijenti utvrđuje se u skladu sa članom 45. stav 4. ovog zakona.
(3) Osiguraniku koji nije navršio staž osiguranja poslije 1. januara 1970. godine ili nema podataka o plaćama i osnovicama osiguranja za staž osiguranja navršen poslije tog datuma osobni koeficijent iznosi 1.
Član 47.
(1) Godišnji lični koeficijent utvrđuje se tako što se ukupan iznos plata, odnosno osnovica osiguranja osiguranika, počev od 1. januara 1970. godine do godine koja prethodi godini ostvarivanja prava, izuzimajući 1992. i 1993. godinu, za svaku kalendarsku godinu podijeli sa prosječnom godišnjom platom u SR BiH, odnosno Republici za istu kalendarsku godinu.
(2) Pod ukupnim iznosom plata, odnosno osnovica osiguranja podrazumijeva se ukupan godišnji iznos plata, osnovica osiguranja, novčanih i nenovčanih prihoda i naknada koje je osiguranik ostvario, na koje je obračunat i uplaćen doprinos.
(3) Ako su plate, odnosno osnovice osiguranja unesene u matičnu evidenciju Fonda u neto iznosu, onda se dijele sa prosječnom godišnjom neto platom u SR BiH odnosno Republici, a ako su unesene u bruto iznosu, onda se dijele sa prosječnom godišnjom bruto platom.
(4) Godišnji lični koeficijent može iznositi najviše četiri.
(5) Podatak o prosječnoj godišnjoj plati u Republici objavljuje Republički zavod za statistiku Republike Srpske (u daljem tekstu: Republički zavod za statistiku).
(6) Osiguraniku za koga nema podataka o platama, odnosno osnovicama osiguranja za pojedine godine, kao godišnji lični koeficijent za te godine uzima se godišnji lični koeficijent iz godine koja prethodi toj godini, a ako nema nijedne godine koja prethodi toj godini, onda se uzima godišnji lični koeficijent iz godine koja slijedi.
30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
ISKLJUČENJE I IZUZEĆE
Član 357. stav 1. tačka 5.
Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):
5) ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i […].
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 019880 18 Uvp 2 od 9. aprila 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 1. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelantkinja pobija osporenu presudu tvrdeći da su joj tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. Ustavni sud konstatuje da je apelantkinja pokrenula postupak radi ostvarivanja prava na penziju, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne naravi, iz čega proističe da apelantkinja u predmetnom postupku uživa jemstva iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
39. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred Vrhovnim sudom zbog toga što je Vrhovni sud, prilikom donošenja osporene presude, postupao u sastavu vijeća u kojem je bilo dvoje sudija koji su učestvovali u donošenju i ranije presude, dakle, na kršenje načela nepristrasnosti suda.
40. U vezi s navedenim suštinskim apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
41. U pogledu navoda apelacije da je prilikom donošenja osporene presude Vrhovni sud postupao u sastavu vijeća u kojem je bilo dvoje sudija koji su učestvovali u donošenju i ranije presude i kršenje načela nepristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost odnosi, prije svega, na odnos prema strankama u sporu. To načelo se, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost, Evropski sud zahtijeva dokaze konkretne pristrasnosti. Subjektivna ili lična nepristrasnost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja, odnosno lična nepristrasnost članova vijeća se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). S obzirom da apelantkinja nije dovela u sumnju ličnu nepristrasnost sudija vijeća Vrhovnog suda, Ustavni sud se tim pitanjem neće baviti.
42. S druge strane, objektivni test se odnosi na utvrđivanje činjenica da li je sudija obezbijedio dovoljno garancija da bi se isključile bilo kakve opravdane sumnje u vezi s postojanjem njegove nepristrasnosti. To znači da sudija ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Ustavni sud podsjeća da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Apelantkinja je, kako proizilazi iz apelacije, osporila nepristrasnost dvije članice vijeća Vrhovnog suda prema objektivnom načelu, navodeći da su dvije sutkinje koje su članice vijeća koje je donijelo osporenu presudu Vrhovnog suda prije donošenja te presude učestvovale u postupku povodom zahtjeva Fonda PIO za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 10. maja 2017. godine, pri čemu je zahtjev uvažen i presuda Okružnog suda ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. Međutim, ta činjenica, sama po sebi, ne predstavlja dovoljan argumenat na kojem bi se mogao zasnivati zaključak da su postupajuće sutkinje postupale s predubjeđenjem, pogotovo što je u pitanju sudska odluka o kojoj vijeće Vrhovnog suda nije meritorno odlučivalo, već je zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje uvažilo, presudu Okružnog suda ukinulo i predmet vratilo tom sudu na ponovno suđenje, nakon čega je Okružni sud u ponovnom postupku donio još jednu odluku. U slučajevima kad je sudija koji predsjeda suđenjem već sudjelovao u predmetu u ranijoj fazi postupka, te je donio razne odluke vezane za podnosioca predstavke [...], Evropski sud je istaknuo da je uopšteno jedna od uloga sudija upravljati postupkom s ciljem obezbjeđivanja pravilnog djelovanja pravosudnog sistema. Sama činjenica da je pojedini sudija tokom postupka već donosio odluke u predmetu ne može opravdati bojazan o njegovoj nepristrasnosti, niti se može po automatizmu izvesti zaključak o njegovoj nepristrasnosti, budući da moraju postojati posebne okolnosti koje na to upućuju kako bi se izveo drugačiji zaključak (vidi, ibid., Hauschildt, st. 50 i 51, Serija A broj 154, Sainte- Marie protiv Francuske, broj predstavke 12981/87, presuda od 16. decembra 1992. godine, stav 32, i Romenskiy protiv Rusije, broj predstavke 22875/02, presuda od 13. juna 2013. godine, stav 27).
43. S obzirom na navedene principe, a u svjetlu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da odredba ZPP na koju se apelantkinja poziva (član 357) propisuje da će sudija biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje) „ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat“. Dovodeći u vezu sadržaj navedene zakonske odredbe sa okolnostima konkretnog predmeta i apelantkinjinim navodima, Ustavni sud smatra da konkretna situacija sutkinja Edine Čupeljić i Merside Bjelobrk ne korespondira sa njihovom nemogućnošću da postupaju kao sutkinje u postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje u kojem je donesena osporena odluka. Ovo iz razloga što predmet zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu nije bila odluka Okružnog suda u čijem su donošenju učestvovale sutkinje Edina Čupeljić i Mersida Bjelobrk, niti se radilo o postupku medijacije ili zaključenja sudske nagodbe. Slijedom navedenog, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta i na osnovu stanja spisa predmeta ne može izvesti zaključak o postojanju okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantkinjinu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost sutkinja Edine Čupeljić i Merside Bjelobrk zbog njihovog učešća u donošenju navedene dvije odluke Vrhovnog suda u postupku po zahtjevima za vanredno preispitivanje. Na ovakav zaključak Ustavnog suda upućuje i činjenica da ni sama apelantkinja nije, u okviru apelacionih navoda, konkretizovala svoju bojazan, izuzev što je na uopšten način ukazala na učešće sutkinja Edine Čupeljić i Merside Bjelobrk u donošenju navedenih sudskih odluka, a što samo po sebi nije dovoljno i ne dovodi po automatizmu do kršenja prava na nepristrasan sud.
44. Što se tiče apelacionih navoda kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da je o njenom zahtjevu za određivanje starosne penzije trebalo odlučivati u skladu sa važećim Zakonom o PIO, a ne u skladu sa Sporazumom, Ustavni sud zapaža da su Filijala PIO, Fond PIO i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje, utemeljeno na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka vezano za primjenu relevantnog prava. Dakle, kako to jasno navodi Fond PIO, primjena odredaba čl. 5, 6, 7 i 8 Sporazuma i određivanje srazmjernog dijela penzije obavezna je u svim slučajevima u kojima osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine ima navršeni penzijski staa kod više nosilaca osiguranja, pri čemu je ocijenjeno da u konkretnom slučaju nema osnova da se apelantkinji odredi samostalna starosna penzija na teret Fonda PIO na osnovu penzijskog staža koji je ostvarila u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj u trajanju od 38 godina, 2 mjeseca i 23 dana. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je apelantkinji rješenjem Federalnog zavoda PIO od 6. avgusta 2015. godine priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret tog nosioca osiguranja, odnosno da je poslije 1992. godine ostvarila staž u oba entiteta, zbog čega je ocijenjeno da ispunjava zakonske uslove za ostvarivanje prava na srazmjerne dijelove starosne penzije, dok pravo na samostalnu starosnu penziju u takvoj pravnoj situaciji ne proizilazi niti iz jedne odredbe Zakona o PIO. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi već razmatrao slično pravno i činjenično stanje (vidi Odluku o dopustivosti broj AP-3373/19 od 15. oktobra 2019. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Naime, u presudi osporenoj apelacijom o kojoj je Ustavni sud odlučio Odlukom broj AP-3373/19 Okružni sud u Bijeljini je, između ostalog, istakao (s obzirom da je apelant ostvario staž osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine u oba entiteta) „da su pravilno prvostepenim i drugostepenim rješenjem primijenjene odredbe Sporazuma, pa nema mogućnosti da se apelantu ovo pravo prizna samo na teret tuženog (Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS) za staž ostvaren u RS i RBiH, te naglasio da je srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret svakog entiteta utvrđen Sporazumom, a pripadajući dio penzije koji pada na teret tuženog određuje se primjenom čl. 5. 6, 7 i 8 Sporazuma“. Raspravljajući navode apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, u okolnostima konkretnoga slučaja, Ustavni sud ne nalazi da je došlo do proizvoljne primjene Sporazuma, u situaciji kada je utvrđeno da je apelantkinja poslije 1992. godine ostvarila staž u oba entiteta, tj. kod Fonda PIO i Federalnog zavoda za PIO.
45. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je u novijoj praksi razmatrao pravno pitanje srazmjerne penzije u situaciji kada je penzijski staž nakon 30. aprila 1992. godine ostvaren kod dva nosioca osiguranja. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP-3493/20 (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3493/20 od 17. februara 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je apelantkinja u tom predmetu osporila odluku redovnog suda i organa uprave vezano za pitanje izostavljanja uračunavanja staža osiguranja prilikom utvrđivanja visine penzije, odnosno srazmjerne penzije, primjenom čl. 6, 7 i 8 Sporazuma, u kojem je Ustavni sud zaključio da je došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i organi uprave u tom predmetu nisu prilikom utvrđivanja visine penzije uzeli u obzir staž osiguranja koji je apelantkinja ostvarila kod nosioca osiguranja Republike Srpske, čime je apelantkinji utvrđena visina penzije koja pada na teret Federalnog fonda PIO kao nosioca osiguranja (član 12 Sporazuma) u iznosu manjem od propisanog. Po mišljenju Ustavnog suda u tom predmetu, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje je, prema članu 7 Sporazuma, bio u obavezi odrediti visinu penzije na način iz člana 6 Sporazuma uzimajući u obzir relevantna primanja apelantkinje ostvarena za vrijeme ukupnog penzijskog staža, što podrazumijeva i staž osiguranja ostvaren kod nosioca osiguranja RS. Umjesto toga, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje je visinu penzije odredio ne uzimajući u obzir staž osiguranja ostvaren kod nosioca osiguranja RS, pa je tako de facto osnovica visine penzije apelantkinje izračunata uzimajući u obzir 32 godine penzijskog staža (ostvarenog samo kod bivšeg Fonda do 30. aprila 1992. godine i kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje nakon 30. aprila 1992. godine, bez staža osiguranja ostvarenog nakon 30. aprila 1992. godine kod nosioca osiguranja RS) umjesto 38 godina koje su uzete u obzir prilikom ocjene ispunjenja uslova za priznavanje prava na starosnu penziju. Dakle, u Odluci Ustavnog suda broj AP 3493/20 apelantkinji je visina penzije izračunata na način da je uzet u obzir samo staž ostvaren kod bivšeg Fonda do 30. aprila 1992. godine i kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje nakon 30. aprila 1992. godine za razliku od konkretnog slučaja u kojem je u ukupan apelantkinjin penzijski staž uračunat staž osiguranja ostvaren u bivšoj SRBiH, Republici Srpskoj i Federaciji BiH u trajanju od 44 godine, 2 mjeseca i 2 dana, a od koga je potom, uz primjenu odredaba čl. 7 i 8 Sporazuma, određen pripadajući iznos srazmjernog dijela starosne penzije na teret Fonda PIO srazmjerno penzijskom stažu navršenom u Republici Srpskoj. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, imao u vidu relevantne okolnosti konkretnoga slučaja, te da je dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Sporazuma na predmetnu situaciju.
46. Zatim, u odnosu na navode apelacije da je Vrhovni sud pobijanom presudom ispitao pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja iz upravnog postupka, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud jeste u obrazloženju svoje odluke iznio konstatacije u vezi sa sprovedenim dokaznim postupkom, ali Ustavni sud smatra da je to učinjeno isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja suda koje se tiče zaključka o primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio ZUS, odnosno da je izašao iz zakonom ustanovljene nadležnosti pri odlučivanju o zahtjevu za vanredno preispitivanje. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i to da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantkinjine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava smatra neosnovanim.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelantkinje o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
48. Apelantkinja smatra da joj je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjine tvrdnje o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Sporazuma na predmetnu situaciju u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, te kada prilikom donošenja osporene odluke nije utvrđeno postojanje objektivnih okolnosti koje dovode u sumnju sudijsku nepristrasnost.
50. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu V/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić