Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4034/21 (M. M. i drugi)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4034/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, godine, u predmetu broj AP-4034/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Miralem Mujagić i dr., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Miralem Mujagić, Zoran Pavljašević, Tanja Ostojić, Zuhdija Babajić, Amil Delić, Josip Banović, Bojan Tomić, Adnan Mustedanagić, Marijana Nikolić, Vanja Kahrić, Hidajet Kikanović, Rasim Muftić, Mehmed Fišeković, Hasidin Čobić, Jasmin Agić, Suad Halilović, Dragan Koler, Safet Smajić, Evela Hajruć-Vučković, Zvonko Ćurković, Kemal Polić, Nisvet Karača, Muharem Numanović i Dževad Požegić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 302927 18 Rsž od 25.

kolovoza 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 302927 17 Rs od 3. listopada 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Miralem Mujagić, Zoran Pavljašević, Tanja Ostojić, Zuhdija Babajić, Amil Delić, Josip Banović, Bojan Tomić, Adnan Mustedanagić, Marijana Nikolić, Vanja Kahrić, Hidajet Kikanović, Rasim Muftić, Mehmed Fišeković, Hasidin Čobić, Jasmin Agić, Suad Halilović, Dragan Koler, Safet Smajić, Evela Hajruć-Vučković, Zvonko Ćurković, Kemal Polić, Nisvet Karača, Muharem Numanović i Dževad Požegić (u daljnjemu tekstu: apelanti), koje zastupa Mirnes Ajanović, odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 26. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 302927 18 Rsž od 25. kolovoza 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 302927 17 Rs od 3. listopada 2018. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijeni su kao neutemeljeni tužbeni zahtjevi tužitelja (apelanata i ostalih tužitelja) kojim su tražili da im tuženik (Tuzlanski kanton) na ime manje isplaćenih plaća, naknada i dodataka za određena vremenska razdoblja, isplati određene iznose, sa zakonskom zateznom kamatom (sve bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke).

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je predmet tužbenih zahtjeva isplata razlike plaća, naknada i dodataka za određeno vremensko razdoblje, sukladno nalazu i mišljenju vještaka gospodarske struke od 9. svibnja 2018. godine, koji tužbeni zahtjevi su utemeljeni na činjeničnim navodima da su apelanti djelatnici tuženika, policijski službenici u Ministarstvu unutarnjih poslova, te da su diskriminirani od strane tuženika na temelju prava iz radnoga odnosa. Nadalje, da smatraju da je Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH određeno da se predmetni zakon primjenjuje i u kantonima na području F BiH, pa tako i na prostoru tuženika. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud, naprotiv prizivnim navodima, pravilno primijenio materijalno prava kada je odbio zahtjeve apelanata za isplatu potraživanih iznosa na ime razlike plaće, jer u utuženome razdoblju nije bilo mjesta primjeni odredbi čl. 6., 8. i 9. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH. U svezi s tim, istakao je da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe Zakona o policijskim službenicima TK, jer je odredbama čl. 85., 86., 87. i 95. toga Zakona propisan način obračuna plaće policijskim službenicima tuženika. Nadalje, istakao je da u situaciji kada kantonalni propis glede načina obračuna plaća i naknada nije usklađen sa odredbama federalnoga propisa glede načina obračuna plaće, niti bila moguća izravna primjena odredbi federalnoga propisa, jer takvo što nije niti predviđeno federalnim propisom, bez obzira što tuženik nije usuglasio svoje propise iz ove oblasti u roku od 90 dana od donošenja federalnoga propisa. Također, istakao je da je prvostupanjska presuda donesena i sukladno odluci Vrhovnoga suda F BiH, prema kojoj se plaće policijskih službenika kantona određuju sukladno kantonalnim propisima, kako je to i propisano čl. 31. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH. Osim toga, naveo je da je neutemeljeno pozivanje na odluku Ustavnoga suda F BiH br. U-36/11 od 17. travnja 2012. godine, jer je u organima vlasti u svakome kantonu propisan principijelni okvir za uređenje pitanja plaća zaposlenih, pa i plaća policijskih službenika, kakav status imaju i apelanti, a neispunjavanje obveze tuženika u dijelu usuglašavanja propisa sa federalnim propisom u roku od 90 dana, samo po sebi ne dovodi do izravne primjene federalnoga propisa. U konačnici istakao je da na drukčiju odluku nije od utjecaja niti prigovor apelanata da su diskriminirani kod isplate plaća i naknada zbog neusklađenosti kantonalnih propisa sa propisima na federalnoj razini. Navedeno iz razloga što prema čl. 2. st. 2. Zakona o zabrani diskriminacije, da bi tvrdnja apelanta o postojanju diskriminacije bila utemeljena, nije dovoljno pozivanje na okolnost različitoga postupanja, u situaciji kada apelanti tijekom postupka nisu dokazali da se nekim drugim policijskim službenicima od strane tuženika obračunava i isplaćuje plaća na drukčiji način, što bi eventualno moglo predstavljati diskriminaciju. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju kako je tuženik neutemeljeno primijenio kantonalni propis, jer je on u suprotnosti sa federalnim propisom. Apelant, također, navode da je postojala obveza tuženika da svoje akte uskladi sa federalnim propisom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na jasan i nedvosmislen način ukazao na razloge zbog kojih u konkretnome slučaju nema mjesta primjeni odredbi Zakona o platama i naknadama policijskih službenika F BiH, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično pravno i činjenično pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2728/21 od 3. studenoga 2021. godine, sa daljnjim referencama navedenim u toj odluci, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4034/21 (M. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio