Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-38/22 (A. K.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-38/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-38/22, rješavajući zahtjev Amara Kovači za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Amara Kovači za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Amar Kovači (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjme tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 013549 21 Kž 2 od 15. septembra 2021. godine. Apelant je u apelaciji naveo da traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru.
2. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je presudu broj 0 7 0 K 013549 20 k 2 od 13. januara 2021. godine kojom je apelanta oglasio krivim da je na način opisan u presudi s umišljajem, kao sudionik u prometu na cestama, ne pridržavajući se prometnih propisa ugrozio javni promet, da je doveo u opasnost život ljudi uslijed čega je prouzročio smrt jedne osobe i teške tjelesne ozlijede kod tri osobe, čime je počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanje sigurnosti javnog prometa iz člana 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH ( u daljnjem tekstu: KZ).
3. Vrhovni sud je rješavajući po žalbi Kantonalnog tužilaštva iz Mostara (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i apelanta donio presudu broj 07 0 K 013549 21 Kž 2 od 15. septembra 20021. godine, kojim se obje žalbe odbijaju kao neosnovane i potvrđuje presuda Kantonalnog suda.
4. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji navodi tok postupka i da je osporena presuda donijeta u ponovljenom postupku. U ponovljenom postupku odbrani nije bilo dozvoljeno da provede niti jedan dokaz, a predlagano je ponovno saslušanje svjedoka, te saobraćajno vještačenje. Međutim sud nije odredio predloženog vještaka, već vještaka H.Č. (čiji nalaz u konačnici sud nije prihvatio), te svoje vještačenje odbrana nije moga suprotstaviti vještačenju Tužilaštva i samo je formalno udovoljeno zahtjevu odbrane. Dalje apelant navodi da je predložio saslušanje svjedoka, A.B. i A.O., te osporava dato obrazloženje suda da su se ovi svjedoci već izjasnili na okolnosti zbog kojih je traženo njihovo svjedočenje (u vezi navoda odbrane da su apelanta udarili da smanji vožnju). Apelant ukazuje da je sud postupao suprotno zakonu i donio presudu na štetu apelanta i povredom zabrane principa reformatio in peius, odnosno presudu težu za apelanta, jer je radnjama iz optužnice dao teži vid, kako u činjeničnom tako i u krivičnopravnom smislu, na način da je dodao novu kriminalnu količinu (što pojašnjava u apelaciji ukazujući na izmijenjenu optužnicu kako je glasila i na nove riječi koje sud unosi u presudu). U odnosu na ovaj navod apelant osporava i zaključak Vrhovnog suda donijet povodom apelantove žalbe u ovom dijelu. Apelant je tražio da sud donese odluku kojim utvrđuje povredu prava na pravično suđenje, te ukine presudu Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Na prvoj stani apelaciji je ukucano: „traži se donošenje privremene mjere“.
5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.
10. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere očigledno temelji na tvrdnji o povredama ljudskih prava za koje smatra da su učinjene u postupku. Naime, apelant u apelaciji apsolutno ničim nije argumentovao zašto bi bilo važno donijeti privremenu mjeru, osim što je u apelaciji na prvoj stranici naveo „traži se donošenje privremene mjere“.
11. Ustavni sud podsjeća da se relevantnim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federacije BiH („Službene novine“ Federacije BiH br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11, u daljnjem tekstu: ZIKS) uređuje, između ostalog, postupak izvršenja kazne zatvora, te su u odredbi člana 27. ZIKS navedeni uvjeti na temelju kojih se može odgoditi izvršenje kazne zatvora osuđenom koji se nalazi na slobodi (na njegovu molbu). Takođe, Ustavni sud ukazuje da je članom
64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavom (5) tog člana propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.“
12. Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda jasno je propisano da je apelant dužan tražiti odgađanje izvršenja odluke pred domaćim sudovima i na taj način dati redovnom sudu mogućnost da odgodi izvršenje kazne zatvora (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1682/20 od 20. maja 2020. godine, stav 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom predmetu apelant u apelaciji nije naveo, niti je Ustavnom sudu predočen bilo kakav dokument iz kojeg proizlazi da je apelant prije obraćanja Ustavnom sudu od redovnog suda tražio odgađanje izvršenja kazne zatvora, dakle, nije ispunjen uvjet propisan u članu 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda. Također, proizlazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić