Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3332/21 (Islamska zajednica u Bosni I Hercegovini Vakufska direkcija)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Sudska nagodba
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3332/21

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3332/21, rješavajući apelaciju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini – Vakufska direkcija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini

– Vakufska direkcija.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 244518 19 Pž od 28. jula 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Vakufska direkcija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Fuad Kačapor, Elvir Čolak i Esad Oruč, advokati iz Ilidže, podnijela je 21. septembra 2021. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 244518 20 Rev od 17. maja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 244518 19 Pž od 28. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 Ps 244518 Ps od 20. decembra 2018. godine. Apelantica je dostavila dopunu apelacije 23. novembra 2021. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno donio Odluku broj AP 3820/20 od 8. septembra 2021. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 244518 19 Pž od 28. jula 2020. godine jer postupak po reviziji protiv navedene presude nije bio okončan pred Vrhovnim sudom u vrijeme podnošenja te apelacije.

3. Osim toga, apelantica je protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijela i apelaciju koja je Odlukom broj AP 3600/20 od 12. januara 2021. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao nedopuštena jer ju je izjavilo neovlašteno lice, a budući da uz navedenu apelaciju nije bila dostavljena punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te tuženih Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi), „Tuzlaremonta“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i „Binga“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: trećetuženi; zajedno tuženi) zatraženo je 6. januara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Općinski sud i trećetuženi su dostavili odgovore 17. januara 2022. godine, drugotuženi 18. januara 2022. godine, prvotuženi 19. januara 2022. godine, a Kantonalni sud 25. januara 2022. godine.

6. U skladu sa Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine apelantici su 18. januara 2022. i 25. januara 2022. godine dostavljeni odgovori na eventualno izjašnjenje.

7. Apelantica je 27. januara 2022. godine dostavila izjašnjenje na odgovore ostalih učesnika u postupku.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Presudom Općinskog suda broj 22 0 Ps 244518 Ps od 20. decembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je apsolutno ništava sudska nagodba od 9. februara 2015. godine, broj preciziran u presudi, koja je zaključena između tuženih, te da ona ne proizvodi nikakav pravni učinak, pa da su dosljedno tome tuženi dužni trpjeti da se u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u zk. ulošcima preciziranim u presudi izvrši brisanje predbilježbe prava iz sudske nagodbe pod 3 „B“ lista, uspostavljanje i zadržavanje ranijih upisa vlasničkih ovlaštenja u tim zk. ulošcima kod Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove prvotužene, te da tuženi apelantici nadoknade troškove parničnog postupka (stav 1). Presudom je obavezana apelantica da prvotuženom (stav 2), kao i drugotuženom (stav 3) naknadi troškove postupka u iznosima preciziranim u presudi. Ostatak zahtjeva prvotuženog za naknadu troškova postupka je odbijen kao neosnovan (stav 4).

10. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je pred prvostepenim sudom u predmetu broj 32 0 Ps 131594 04 Ps vođen parnični postupak po tužbi tužioca „Tuzla-remont“ d.d. Tuzla protiv Općine Tuzla kojom je tražio da se utvrdi: da je taj tužilac vlasnik – nosilac prava raspolaganja na nekretninama preciziranim u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), pa da je tužena dužna trpjeti da se tužilac na osnovu te presude uknjiži u zemljišnim knjigama kao isključivi vlasnik navedenih objekata i korisnik zemljišta sa 1/1; da je tužilac navedenom tužbom postavio i eventualne tužbene zahtjeve kojim je tražio da sud utvrdi da se Ugovor o obeštećenju nekretnina, zaključen između SIZ-a za korištenje i uređenje građevinskog zemljišta i SOUR-a „Trans-Servis“ Tuzla, RO „Servis i remont autobusa“ Tuzla od 28. aprila 1987. godine, i Aneks tog ugovora od 17. januara 1989. godine smatraju raskinutim, pa da je tužena dužna trpjeti da se „Tuzla-remont“ d.d. Tuzla uknjiži s pravom vlasništva na objektima i pravom korištenja na zemljištu pobliže označenom u presudi sa 1/1 dijela ili da sud obaveže tuženu Općinu Tuzla da ispuni obavezu iz navedenog ugovora i isplati „Tuzla-remontu“ d.d. Tuzla preostali dio duga u iznosu preciziranom u presudi. Navedeno je i da je u istom predmetu tužena Općina Tuzla podnijela protivtužbu kojom je tražila da se obaveže „Tuzla-remont“ d.d. Tuzla da na ime stjecanja bez osnova isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. februara 2005. godine pa do konačne isplate, kao i da plati naknadu za korištenje obeštećenih objekata u visini iznosa zakupnine koja se po Odluci o davanju u zakup općinskih poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža plaća za m poslovnih prostorija u trećoj zoni, tj. iznos preciziran u presudi. Navedeno je i da je, postupajući po podnesenoj tužbi i protivtužbi, prvostepeni sud 12. maja 2005. godine donio Presudu broj Ps-1569/04 kojom je usvojio tužbeni zahtjev „Tuzla-remonta“ d.d. Tuzla i odbio protivtužbeni zahtjev tužene Općine Tuzla, ali je rješenjem Kantonalnog suda navedena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, nakon čega je prvostepeni sud ponovo donio istovjetnu presudu koja je rješenjem Kantonalnog suda ponovo ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Navedeno je i da je nakon toga u parnicu kao drugotužilac stupio trećetuženi, nakon čega je pred prvostepenim sudom 9. februara 2015. godine zaključena sporna sudska nagodba koja je interpretirana u presudi i koja ima svojstvo izvršne isprave, a koju je apelantica osporavala u konkretnom postupku.

11. U vezi s tim je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je Odlukom Okružne agrarne komisije za okrug Tuzlanski, Arik broj 126/46 od 29. jula 1946. godine od dotadašnjeg vlasnika Vakufa Gazi Turalibega prema članu 9. stav 1. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, bez ikakve odštete, vlasniku oduzeta, između ostalih i predmetna nekretnina, nakon čega se 1948. godine, na osnovu Rješenja Odjeljenja za agrarnu reformu i kolonizaciju Arik broj 5055/47 od 25. marta 1947. i 31. maja 1948. godine ista nekretnina otpisuje u A listu novog zk. uloška preciziranog u presudi, te se u vlasničkom listu upisuje pravo vlasništva u korist općenarodne imovine s dijelom 1/1, s tim da je organ upravljanja Okružno transportno preduzeće u Tuzli. Utvrđeno je i da je nakon toga, a počev od 1958, zatim 1967, 1979, 1989, 1991, 2003, 2015. i 2017. godine, dolazilo do fizičkih promjena predmetne parcele, odnosno do njenog cijepanja, mijenjanja površine i oblika pojedinih parcela, kao i uknjiženja na istima organa raspolaganja i vlasništva.

12. Zatim je navedeno i da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra utvrđeno da je prema katastarskim podacima formiranjem popisnog lista broj 2361 KO Tuzla upisana k. č., broj preciziran u presudi, na kojoj su 1958. godine uslijedile promjene pobliže navedene u presudi, uključujući i upise posjednika. Općinski sud je, u vezi s navedenim činjenicama, istakao da se u postupku prije svega postavlja pitanje postojanja apelanticinog pravnog interesa shodno odredbama člana 54. st. l. i 2. ZPP, a u vezi s odredbom člana 103. i člana 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je obrazložio da apelantica tokom postupka nije dokazala svoj relevantni pravni interes za utvrđivanje ništavosti navedene sudske nagodbe s obzirom na to da apelantica počev od 1946. godine ne ostvaruje nikakva prava u vezi s predmetnim nekretninama koje su predmet sudske naredbe. Obrazloženo je i da apelantica nije subjekt spornog građansko-pravnog odnosa za koji traži utvrđenje ništavosti. Općinski sud je istakao da i u slučaju utvrđivanja ništavosti sudske nagodbe, apelanticin položaj u odnosu na predmetne nekretnine ne bi bio povoljniji jer nije upisana kao njihova vlasnica niti posjednica. Obrazloženo je da ni apelanticina buduća očekivanja u odnosu na predmetne nekretnine u vezi s restitucijom ne mogu predstavljati dovoljan osnov za utvrđenje pravnog interesa za vođenje predmetne parnice, a što, prema obrazloženju Općinskog suda, proizlazi i iz odredbe člana 2. stav 3. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH. Pri tome je taj sud istakao, u vezi s privatizacijom dijela predmetnih nekretnina, da je nesporno da su tuženi u stavu prvom spornog sporazuma raspolagali sa zahtjevom s kojim nisu mogli raspolagati i da je sporazum zbog toga ništav, ali kako je Općinski sud zaključio da apelantica u toku postupka nije dokazala da rješenje konkretnog spora u njenu korist može promijeniti njen pravni odnos prema predmetnim nekretninama, zbog čega, prema mišljenju tog suda, ne može biti zainteresirano lice koje je ovlašteno da u smislu odredbe člana 109. stav 1. ZOO podnese predmetnu tužbu, to je taj sud odlučio kao u izreci.

13. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 32 0 Ps 244518 20 Rev od 17. maja 2021. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da je prvostepeni sud za svoju odluku dao odgovarajuće razloge koje prihvaća i taj sud. Kantonalni sud je naveo da se shodno tome ne mogu prihvatiti kao osnovani apelanticini žalbeni navodi da se u datoj situaciji trebalo priznati nelegalno prisvajanje tuđe imovine, a da apelanticu kao nekadašnju vlasnicu predmetnih nekretnina, koje su oduzete po osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji bez naknade, država od 1946. godine do danas nije obeštetila na bilo koji način, ne samo materijalno nego ni moralno, te da se ponašala kao da se „oteta“ imovina može rasparčavati kako hoće, gubeći iz vida šta je svrha i cilj vakufa. Kantonalni sud je, u vezi s tim, istakao da je dopustivost deklaratorne tužbe uvjetovana izričitim zakonskim ovlaštenjem za njeno podnošenje ili postojanjem pravnog interesa, s tim da je procesna legitimacija ovlaštenje za vođenje konkretne parnice u svojstvu tužioca protiv određenog tuženog. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Kantonalnog suda, apelantica svoj pravni interes u predmetnoj pravnoj stvari vezuje za odredbu člana 109. stav 1. u vezi sa članom 103. ZOO. Navedenom odredbom člana 109. stav 1. ZOO, kako je obrazložio taj sud, propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresirano lice te da je, donoseći ovu odredbu, zakonodavac imao u vidu da se, u principu, na ništavost ugovora (koju pravnu prirodu ima i predmetna sudska nagodba) mogu pozivati sva zainteresirana lica, a to su prije svega same ugovorne strane, kao i njihovi univerzalni sukcesori, te pored njih i svako drugo lice koje je u stanju da dokaže pravni interes za to.

14. Kantonalni sud je obrazložio da su u smislu ove zakonske odredbe sudovi (kao organi javne vlasti) ovlašteni da i po vlastitoj inicijativi ispituju razloge ništavosti jer će ugovorne strane nekada imati interesa da prešute činjenice koje upućuju na ništavost. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, s gledišta pravila parničnog postupka stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka, a sud neće dopustiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prinudnim propisima. Kantonalni sud je obrazložio da iz navedenog proizlazi da je sud ovlašten da po službenoj dužnosti ispituje ništavost samo u slučaju kada su zainteresirane stranke podnijele tužbu radi rješavanja nekog međusobnog materijalno-pravnog odnosa, odnosno kada sud odlučuje o zahtjevu koji su stranke opredijelile tužbom ili stavile tokom postupka, kao i u slučaju prijedloga za zaključenje sudske nagodbe. Kako u konkretnom slučaju apelantica, prema mišljenju tog suda, nije u materijalno-pravnom odnosu s tuženima povodom predmetne sudske nagodbe to je za podnošenje tužbe, u skladu s odredbom člana 54. stav 1. ZPP, morala da dokaže konkretan pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavosti sudske nagodbe, kao i da bi u odnosu na apelanticu to utvrđenje ishodilo povoljniji položaj i u odnosu na predmetne nekretnine. Kantonalni sud je zaključio da kako u konkretnom slučaju apelantica to nije dokazala to, i prema ocjeni tog suda, apelantica nema pravo postavljati nikakav zahtjev u vezi s valjanošću sporne sudske nagodbe, kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud. Kantonalni sud je istakao da, također, kako navedeni građansko-pravni odnos između tuženih nije ni od neposrednog – direktnog pravnog interesa za apelanticu jer ona ni u vrijeme sačinjavanja vansudske nagodbe, a ni u vrijeme podnošenja predmetne tužbe nije bila ni vlasnica ni posjednica predmetnih nekretnina, to se, prema ocjeni tog suda, pokazuje pravilnim utvrđenje prvostepenog suda da buduća apelanticina očekivanja u odnosu na predmetne nekretnine u vezi s restitucijom ne mogu predstavljati dovoljan osnov za utvrđenje apelanticinog pravnog interesa za vođenje predmetne parnice.

15. Kantonalni sud je istakao da je pri tome prvostepeni sud pravilno imao u vidu i odredbu člana 2. stav 3. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH, kao i Odluku o izmjenama i dopuni Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH kojom je propisano da nijedan proces restitucije, privatizacije preduzeća i banaka neće prejudicirati rješavanje po zahtjevima za restituciju koji se mogu podnijeti u skladu s važećim zakonima o restituciji, s tim da svaki entitetski zakon o restituciji mora da isključi preduzeća i banke koji su predmet restitucije, kao i njihovu zemlju, imovinu i zgrade iz naturalne restitucije, te da predvidi da nadležni organi vlasti osiguraju pravičnu nadoknadu svim zakonskim podnosiocima zahtjeva. Iz tih razloga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica nije dokazala da može biti zainteresirano lice koje je ovlašteno da u skladu s odredbom člana 109. stav 1. ZOO podnese predmetnu tužbu, odnosno nije dokazala da rješavanje ovog spora u apelanticinu korist može promijeniti njen pravni odnos prema spornim nekretninama, pa se izneseni žalbeni navodi u tom smislu ukazuju neosnovanim. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je postojanje pravnog interesa kod deklaratornih tužbi pretpostavka za njihovu dopuštenost, pa ako prvostepeni sud u toku pripremne faze postupka utvrdi da ova procesna pretpostavka nije ispunjena, tužbu će odbaciti primjenom odredbe člana 67. stav 1. tačka 7. ZPP. Međutim, u vezi s tim je obrazloženo da iz razloga osporene presude i stanja spisa slijedi da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nepostojanje apelanticinog pravnog interesa nije mogao sa sigurnošću utvrditi bez raspravljanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev zbog nedostatka pravnog interesa za utvrđivanje ništavosti sporne nagodbe, a tim prije što se pravni interes kod tužbe za utvrđenje ocjenjuje sa stanovišta i procesnog i materijalnog prava, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud, pa se navodi žalbe da je prvostepeni sud trebao tužbu odbaciti a ne odbiti tužbeni zahtjev, prema mišljenju Kantonalnog suda, smatraju neosnovanim.

16. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 32 0 Ps 244518 20 Rev od 17. maja 2021. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu i odbio zahtjev drugotuženog za naknadu revizionih troškova. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnom slučaju apelantica postavila nenovčani tužbeni zahtjev, pa se u ovom slučaju za ocjenu prava na izjavljivanje revizije kao mjerodavna vrijednost predmeta spora uzima vrijednost koju je apelantica označila u tužbi (član 53. stav 2. tačka. 4. i član 316. stav l. u vezi sa članom 321. stav 2. ZPP). Kako je apelantica označila vrijednost predmeta spora u iznosu od 11.000,00 KM, to kod takvih procesnih okolnosti znači da uvjet za dopustivost revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren, pa revizija po tom zakonskom osnovu nije dopuštena. Istaknuto je da Vrhovni sud nije izuzetno dopustio reviziju u ovom predmetu kako je to moguće na osnovu člana 237. st. 3. i 4. ZPP jer je ocijenio da ne postoje uvjeti za dopuštanje (izuzetne) revizije u ovom slučaju, a iz razloga što revident nije postupio u skladu s odredbom člana 237. st. 5. ZPP, odnosno u reviziji nije označeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava. Zbog navedenog, Vrhovni sud je odbacio apelanticinu reviziju kao nedopuštenu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da odredbama člana 54. ZPP nije eksplicitno definirano šta se podrazumijeva pod pravnim interesom, te da se radi o pravnom standardu čije značenje sud cijeni u svakom pojedinačnom slučaju. Navodi i da se postojanje pravnog interesa kod kondemnatornih i konstitutivnih tužbi pretpostavlja, te da ga nije potrebno dokazivati ni kod deklaratornih tužbi ako interes proizlazi iz zakona ili nekog drugog akta nadležnog organa. Apelantica je dalje istakla da se prema usvojenom stanovištu i pravne teorije i prakse pod pravnim interesom podrazumijeva lični interes stranke da bi uopće zatražila pravnu zaštitu u parničnom postupku za konkretno subjektivno pravo ili pravo koje bi u budućnosti moglo biti povrijeđeno. Navedeno je predmet postupka utvrđenje ništavosti sudske nagodbe kojom se vršilo raspolaganje na zemljištu koje je od apelantice, odnosno Islamske zajednice u BiH oduzeto na osnovu Odluke Okružne agrarne komisije za okrug Tuzlanski Arik broj 126/46 od 29. jula 1946. godine, što ukazuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu, te da joj je bez ikakve naknade prinudnim propisom oduzeto vlasništvo koje je imalo karakter vakufa. Apelantica navodi i da je jasno da pravo na isticanje ništavosti ima svako lice. Smatra i da iz navedenog proizlazi sasvim jasan apelanticin pravni interes i njen odnos sa spornom nagodbom iz tužbenog zahtjeva – ukoliko se ne usvoji apelanticin tužbeni zahtjev, onda je sasvim jasno da ona više neće moći ostvariti svoje pravo putem denacionalizacije, odnosno restitucije. Apelantica navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke istakao da nije jasno koje nekretnine su u konkretnom slučaju privatizirane, te da su tuženi u prvom stavu sudske nagodbe raspolagali sa zahtjevom kojim ne mogu raspolagati, te da je i pored takvog utvrđenja prvostepeni sud jednostavno prešao preko njega i nije ga uzeo u obzir prilikom donošenja odluke. Navodi da su redovni sudovi postupili nezakonito s obzirom na to da je konkretan postupak okončan presudom iako je odredbama člana

54. ZPP jasno propisano da je sud dužan na pripremnom ročištu ili najkasnije na glavnoj raspravi utvrditi postojanje pravnog interesa tužioca i ako utvrdi da interes ne postoji, rješenjem odbaciti tužbeni zahtjev, a što redovni sudovi očito nisu učinili.

b)Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

19. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

20. Prvotuženi je naveo sadržaje osporenih presuda, te istakao da je nesporno da apelantica nije u pravnom niti bilo kakvom drugom odnosu s ostalim učesnicima u postupku te da nema pravni interes za utvrđivanje ništavosti predmetne sudske nagodbe. Ističe i da apelantica od 1948. godine nije nositeljica nikakvih prava na predmetnim nekretninama s obzirom na to da su one postale općenarodna, zatim društvena i državna imovina, na kojima godinama pravo raspolaganja i korištenja imaju drugotuženi i njegovi prednici. Također navodi i da je od redovnog suda dobio akt kojim se traži da u određenom roku dostavi odgovor i na drugu apelanticinu tužbu, te da će prvotuženi postupiti po nalogu redovnog suda u ostavljenom roku.

21. Drugotuženi je u opširnom odgovoru komentirao sadržaje osporenih presuda, te naveo da apelantica u toku postupka ničim nije dokazala da ima aktivnu legitimaciju u ovom sporu, niti da ima pravni interes, s obzirom na to da su joj predmetne nekretnine oduzete još prije 70 i više godina, a na osnovu tada važećeg zakona. Navodi i da drugotuženi u postupcima traži da mu se prizna da je stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama koje u posjedu drži sve to vrijeme

– više od 70 godina. Objašnjava i postupak koji je prethodio donošenju sporne sudske nagodbe, te ističe da ako su još prije 1987. godine njegovi prednici mogli raspolagati predmetnim nekretninama, nema ništa što bi ukazivalo da drugotuženi nema to pravo. Navodi i da se apelantica ne može pozivati na restituciju jer takav zakon još nije donesen, te da je nesporno da je, suprotno apelanticinim navodima, promet predmetnih nekretnina bio dozvoljen.

22. Trećetuženi je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da je nesporno da je predmetno zemljište od apelantice oduzeto 1946. godine, te da apelantica nema nikakav pravni interes za proglašavanje ništavim sporne sudske nagodbe, kao i da će svoja prava ostvariti kad bude donesen zakon o restituciji. Navodi i da više nije vlasnik predmetnih nekretnina i da se na njima gradi stambeno-poslovni objekt.

c) Apelanticino izjašnjenje na odgovore na apelaciju

23. U izjašnjenju na odgovore ostalih učesnika u postupku apelantica je ponovila sadržaje osporenih presuda i apelacione navode i komentirala ih, te istakla da je vrlo bitno da je predmetna sudska nagodba, čiji je predmet pravo kojim se ne može raspolagati, kao takva ništava shodno odredbama čl. 46. i 47. ZOO. Zatim ističe da ono što je iz navedenog stava drugotuženog primjetno jeste da i oni osporavaju predmetne pravomoćne presude, te također smatraju da je sud načinio povrede postupka, što je dodatni argument potrebe preispitivanja osporenih odluka, a da je referiranje drugotuženog na činjenični osnov iz drugih predmeta, koji su u toku, u cijelosti neosnovano zato što isti postupci nisu okončani i nemaju direktne poveznice u odnosu na sam predmet apelacije. U odnosu na navode iz odgovora trećetuženog o kojima tvrde da predmetne nekretnine nisu više u vlasništvu trećetuženog, već u vlasništvu drugotuženog, napominje da se radi o povezanim licima jer je trećetuženi vlasnik drugotuženog, te su navedenim prometovanjem nastojali da obesmisle dalje vođenje postupaka. U odnosu na navode iz odgovora prvotuženog apelantica je istakla da s obzirom na činjenicu da je u obrazloženju pravomoćne osporene odluke Općinskog i Kantonalnog suda utvrđeno da se radi o ništavoj nagodbi, apelantica je od prvotuženog, odnosno konkretnije od gradskog pravobranioca zatražila da po službenoj dužnosti pokrene novu tužbu radi poništenja predmetne nagodbe, a prvotuženi u odgovoru na apelaciju ističe da će u okviru novog postupka koji je pokrenula apelantica dati odgovor na tužbu, te nema potrebe da i oni podnose novu tužbu. Dakle, iz navedenog proizlazi, prema apelanticinom mišljenju, da Pravobranilaštvo potvrđuje postojanje pravnog interesa jer je osnovni zadatak ovog organa da štiti imovinska prava grada. Ističe i da je vidljivo da je na spornim nekretninama počela izgradnja stambeno-poslovnog objekta, a navedeno je dokaz da je prvotuženi, unatoč konstatiranoj činjenici ništave nagodbe, i dalje nastavio da nezakonitim putem otežava apelanticin pravni položaj, na koji način se dodatno krše apelanticina imovinska prava.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 54. st. 1. i 2.

(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Član 67. stav 1. tačka 7.

(1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje;

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, čije relevantne odredbe glase:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Član 109. stav 1.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

26. U Zakonu o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka Ustavnog suda FBiH, 94/20 – rješenje Ustavnog suda FBiH) relevantne odredbe glase: Član 365. stav 1. tač. 1. i 2.

Poljoprivredno i drugo zemljište, zgrade, stanovi i poslovni prostori (1) Poljoprivredna i druga zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj/državnoj svojini ne mogu biti predmet prijenosa, otuđivanja, zamjenjivanja kao i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljena u društveno/državno vlasništvo na osnovu:

1) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji ("Službeni list DFJ", broj: 64/45, "Službeni list FNRJ", br. 16/46, 24/46, 99/46, 101/47, 105/48, 4/51, 19/51 i ("Službeni list SRBiH", broj: 41/67);

2) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u NR BiH ("Službeni list NRBiH", br. 2/46, 18/46, 20/47, 29/47, 14/51 i ("Službeni list SRBiH", broj: 41/67) (…) VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i rješenje Vrhovnog suda od 17. maja 2021. godine kojim je njena revizija odbačena kao nedopuštena zbog neispunjavanja formalnih zahtjeva tog pravnog lijeka. S obzirom na to, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 244518 19 Pž od 28. jula 2020. godine kojom je meritorno odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud navode apelacije ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 3830/20 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelantica osporenu presudu Kantonalnog suda primila 24. augusta 2020. godine, a da je apelacija broj AP 3830/20 podnesena 23. oktobra 2020. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanja utvrđivanja ništavosti sudske nagodbe, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije primjenjivi.

35. Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će, imajući u vidu sadržaj apelanticinih navoda, ispitati da li je je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

37. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su apelantici još 1946. godine u vrijeme agrarne reforme, na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, bez ikakve naknade oduzete predmetne nekretnine i da su one, tokom godina, a uslijed raznih zakonskih izmjena i reformi, dobivale različit imovinski status od općenarodne imovine do, u konačnici, dijelom privatizirane imovine. Zbog navedenog, prema obrazloženju redovnih sudova, apelantica je još 1946. godine izgubila bilo kakvo pravo na predmetnim nekretninama, pa zbog toga nema nikakav pravni interes u vezi s tim nekretninama. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelantica obratila redovnim sudovima s tužbenim zahtjevom da se utvrdi ništavost sporazuma zaključenog između tuženih pozivajući se, pri tome, ne samo na način oduzimanja predmetnih nekretnina već i na odredbe člana 365. Zakona o stvarnim pravima FBiH. Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama propisana zabrana prenosa, otuđivanja, zamjene, kao i drugog oblika raspolaganja, između ostalog, zemljišta ako su pribavljena u društveno/državno vlasništvo na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, a što je u konkretnom predmetu slučaj. Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama istakli da su tuženi shodno navedenim zakonskim odredbama zaključenjem spornog sporazuma nezakonito i neovlašteno raspolagali predmetnim nekretninama, ali da zbog „nepostojanja pravnog interesa i ovlaštenja na strani apelantice“ nisu utvrdili njegovu ništavost.

38. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na specifičnost situacije u konkretnom predmetu, a koja proizlazi iz naprijed navedenih činjenica – oduzimanja prava vlasništva apelantici na predmetnim nekretninama shodno propisima koji su bili na snazi u vrijeme oduzimanja, kao i nedonošenja zakonske regulative u vezi s restitucijom (koja ne podrazumijeva samo fizičko vraćanje imovine već i mogućnost pravičnog obeštećenja ranijeg vlasnika) kojom bi nesporno bile obuhvaćene i predmetne nekretnine. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na stav Ustavnog suda i Evropskog suda prema kojem, po pitanju nametnutih ograničenja pri raspravljanju u sudskim postupcima, država uživa izvjesnu diskrecionu ocjenu, ali njom ne smije narušiti samu suštinu prava zaštićenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije, već mora slijediti legitiman cilj i postići proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca koji ne smiju snositi prevelik teret.

39. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su zbog okolnosti konkretnog predmeta redovni sudovi prije donošenja svojih odluka morali izvršiti odgovarajuću analizu proporcionalnosti između (ne)postojanja apelanticinog pravnog interesa i javnog interesa, odnosno vladavine prava, kao jednog od osnovnih načela za postojanje pravne sigurnosti svih subjekata prava. Međutim, u konkretnom slučaju takva analiza je izostala. Postupajući na navedeni način, dakle, bez adekvatne analize u naprijed navedenom smislu, a istovremenim zaključcima da apelantica nema pravni interes u vezi s nekretninama koje su joj nekada oduzete, ali i da su tuženi u spornom sporazumu neovlašteno raspolagali predmetnim nekretninama, redovni sudovi su nesporno narušili navedena načela. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi osnovani.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da je to pravo prekršeno, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i navode o kršenju prava na imovinu.

VIII.Zaključak

42. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi zaključili da je raspolaganje predmetnim nekretninama od strane tuženih na osnovu sporazuma o sudskoj nagodbi nezakonito i neovlašteno, ali da apelantica nema pravni interes niti ovlaštenje za isticanje ništavosti tog sporazuma jer je apelantica oduzimanjem predmetnih nekretnina izgubila svako pravo na njima, a da pri tome redovni sudovi nisu izvršili odgovarajuću analizu u vezi s proporcionalnošću između apelanticinog pravnog interesa i javnog interesa vladavine prava.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3332/21 (Islamska zajednica u Bosni I… | Sudska praksa | Aktio