Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4483/20 (F. S.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4483/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4483/20, rješavajući apelaciju Fehima Skulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Fehima Skulića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 054924 20 Kž od 29. septembra 2020. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fehim Skulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Matuzića, kojeg zastupa Aladin Mujkanović, advokat iz Tešnja, podnio je 12. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 K 054924 20 Kž od 29. septembra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. do 29. juna 2021. godine.
4. Apelantovom punomoćniku su na izjašnjenje dostavljeni odgovori na apelaciju 19. januara 2022. godine. Apelantov punomoćnik se nije izjasnio povodom odgovora na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 39 0 K 054924 19 K od 15. maja 2020. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo napada na službeno lice u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.
7. Apelantov branilac je protiv navedene presude izjavio žalbu 9. juna 2020. godine kojom je ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povredu Krivičnog zakona i odluku o krivičnopravnoj sankciji. U žalbi je također navedeno: „Molim Vijeće Kantonalnog suda u Zenici da optuženog i njegovog branitelja obavijesti o održavanju sjednice Vijeća kako bi istoj mogli prisustvovati.“
8. Kantonalni sud je Presudom broj 39 0 K 054924 20 Kž od 29. septembra 2020. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane i potvrdio presudu Općinskog suda od 15. maja 2020. godine. U obrazloženju presude je navedeno: prvostepena presuda je jasna i razumljiva; u presudi je naveden sadržaj izvedenih dokaza i izvršena njihova analiza i ocjena; iz dokazne građe proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo i da je za isto krivično odgovoran; u toku prvostepenog postupka, kao ni u žalbi, apelantova odbrana nije ponudila nikakve protivdokaze kojim bi se dovela u pitanje vjerodostojnost i istinitost dokaza koje je izvela optužba; ocijenjeno je da nije osnovan prigovor istaknut u pogledu krivičnopravne sankcije, te je na osnovu člana 328. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) odlučeno kao u izreci.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
9. Apelacijom je ukazano na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Obrazlažući povredu navedenog prava, u apelaciji se ističe: nakon donošenja prvostepene presude kojom je apelant proglašen odgovornim za počinjenje krivičnog djela, zatraženo ja da branilac i apelant prisustvuju sjednici drugostepenog vijeća; Kantonalni sud je održao sjednicu vijeća i potvrdio prvostepenu presudu, ali o održavanju sjednice nije obavijestio ni apelanta, a ni njegovog branioca, iako je u žalbi to izričito traženo. Apelant smatra da mu je neobavještavanjem o sjednici drugostepenog vijeća i uskraćivanjem prava da izloži svoju žalbu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija usvoji.
II.Odgovori na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da neobavještavanjem apelanta i njegovog branioca o sjednici vijeća drugostepenog suda na kojoj se odlučivalo o žalbi apelantovog branioca nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U tom pravcu je pojašnjeno da je tačno da sjednici vijeća nije prisustvovao branilac koji je podnio samostalnu žalbu, ali da sjednici nije prisustvovao ni kantonalni tužilac. Na sjednici se „nije raspravljalo o bilo kakvim spornim pravnim pitanjima nego o prigovorima koji su se odnosili na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u vezi krivičnog djela za koje je apelant osuđen, te nakon toga prvostepena presuda je potvrđena u cijelosti, mišljenja smo da optuženi nije doveden u bilo kakav teži položaj, niti su povrijeđena ustavna i konvencijska prava istog. Na održanoj sjednici vijeća i da je prisustvovao branilac apelanta, tada optuženog, ne bi mogao iznositi niti isticati nove žalbene osnove, niti žalbu proširivati u pogledu novih okolnosti i činjenica koje bi se eventualno odnosile na neka pravna pitanja, tako da smatramo da postupanjem suda (neobavještavanjem stranaka i branioca optuženog) nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje optuženog“.
12. Općinski sud je naveo da je presudom Kantonalnog suda potvrđena prvostepena presuda, ali da se suština apelacije odnosi na presudu Kantonalnog suda, zbog čega se nije izjašnjavao o povredi prava iz apelacije.
13. Tužilaštvo je istaklo da ne raspolaže podacima ili dokumentima iz kojih bi proizlazila činjenica (ne)obavještavanja o sjednici vijeća, a da, imajući u vidu sadržaj presude Kantonalnog suda, prisustvovanje sjednici vijeća ne bi suštinski promijenilo sadržaj žalbe, a stoga ni presudu koja je bila predmet žalbe.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 319.
Sjednica Vijeća (1)O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.
(2)Ako se optuženi nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne, a tražio je da o sjednici Vijeća bude obaviješten, osigurat će se njegova prisutnost, a tužilac i branilac će u tom slučaju uvijek biti obaviješteni o sjednici Vijeća.
(3)Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice Vijeća.
(4)Na sjednici Vijeća javnost se može isključiti samo pod uvjetima određenim ovim zakonom (čl. od 250. do 252.).
(5)Sjednica Vijeća počinje izlaganjem podnosioca žalbe, a nakon toga druga stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od stranaka i branioca koji prisustvuju sjednici zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. Stranke i branilac mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po dopuštenju predsjednika Vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima.
(6)Zapisnik o sjednici Vijeća priključuje se spisima.
(7)Rješenja iz čl. 326. i 327. ovog zakona mogu se donijeti i bez obavještavanja stranaka i branioca o sjednici Vijeća.
(8)U slučaju kada subjekti žalbe iz stava 1. ovog člana nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostepenog suda, sjednica će se održati bez njihovog prisustva.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 39 0 K 054924 20 Kž od 29. septembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant ukazuje da je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom [...]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[...]
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde.
22. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela napada na službeno lice u vršenju poslova sigurnosti za koje je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
23. Apelant ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u postupku pred Kantonalnim sudom, koji je nakon apelantove žalbe potvrdio prvostepenu presudu na sjednici vijeća od 29. septembra 2020. godine, o čijem održavanju nije bio obaviješten (ni njegov branilac) iako je to izričito zahtijevao kako bi mogao prisustvovati sjednici vijeća.
24. Pravo na pravično suđenje obuhvaća više garancija koje se moraju ispoštovati da bi se moglo reći da postupak u konkretnom predmetu ispunjava minimum standarda pravičnog suđenja u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Jedan od zahtjeva pravičnog suđenja jeste jednakost u postupanju koji uključuje pravo na kontradiktoran postupak u krivičnim predmetima. Lično prisustvo okrivljenog na žalbenom ročištu nema isto značenje kao što ima za raspravno ročište (vidi Evropski sud, Kamasinski protiv Austrije, 19. decembar 1989, stav106, serija A, broj 168). Način na koji se član 6. primjenjuje na postupak pred žalbenim sudovima zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja postupka koji je u pitanju, pri čemu treba voditi računa o ukupnosti postupka u domaćem pravnom poretku i o ulozi žalbenog suda u njemu (vidi predmet Ekbatani protiv Švedske, 26. maj 1988, stav 27, serija A, broj 134. i Monnell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2. mart 1987, stav 56, serija A, broj 115). Dakle, član 6. Evropske konvencije se primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom krivičnom postupku.
25. Ustavni sud ističe da je prema praksi Evropskog suda član 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije uvijek povrijeđen kada apelant nije bio pozvan na sjednicu pretresnog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, kakvo je počiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu pretresnog vijeća (vidi Evropski sud, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, stranica 25). Tako se u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi: „[A] Krivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom [...] [T] Evropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju pretresne ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju licima koja su podložna zakonima (na koje se zakon odnosi) uživanje svih osnovnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije. Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih lično prezentira pred žalbenim vijećem, a takva je mogućnost predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.“ U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. navedene presude Evropskog suda Monnell i Morris protiv Velike Britanije koji glase: „U vezi s aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovno razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koji bi opravdao saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalitelja će biti dopušteno.“
26. Dovodeći prethodne stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud iz osporene presude Kantonalnog suda nije mogao utvrditi da je apelant u smislu člana 319. stav 1. ZKPFBiH obaviješten o sjednici vijeća (u uvodu presude nedostaju podaci o tome). Iz osporene presude se ne može utvrditi ni da li je sjednica održana u odsustvu uredno obaviještenih stranaka kako je regulirano u članu 319. stav (3) ZKPFBiH. Dalje, iz dostavljene dokumentacije – žalbe protiv prvostepene presude proizlazi da je apelant (i njegov branilac) izričito zahtijevao da prisustvuje sjednici drugostepenog vijeća. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo: „Sjednici nije prisustvovao ni kantonalni tužilac, na sjednici se nije raspravljalo o bilo kakvim spornim pravnim pitanjima, nego o prigovorima koji su se odnosili na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u vezi krivičnog djela za koje je apelant osuđen, te nakon toga prvostepena presuda je potvrđena u cijelosti.“
27. Iz sadržaja odredbe člana 319. stav (1) ZKPFBiH kojom je propisano: „O sjednici vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća“, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je zakonom propisana obaveza pozivanja na sjednicu žalbenog vijeća. U pravnoj literaturi se u pogledu održavanja sjednice vijeća (član 319. ZKPFBiH) opisuju i tumače načini obavještavanja o sjednici (pismeni ili usmeni), pri čemu je svrha navedene odredbe – blagovremeno i uredno obavještenje o sjednici – nužna i jasna. Za održavanje sjednice je neophodno da postoji dokaz o tome da su stranke (tužilac, optuženi i njegov branilac) uredno i blagovremeno obaviještene o datumu i satu održavanja sjednice. Dakle, održavanje sjednice je uvjetovano urednim obavještavanjem stranaka o sjednici vijeća. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti navode Kantonalnog suda date u odgovoru na apelaciju prema kojima prisustvovanje apelanta (i njegovog branioca) sjednici vijeća „ne bi ništa promijenilo“. Ovo iz razloga što se ključna okolnost tiče obavještavanja o sjednici drugostepenog vijeća kao uvjeta za njeno održavanje u smislu člana 319. stav (1) ZKPFBiH, a ne prisustva ili neprisustva sjednici kako je u odgovoru istakao Kantonalni sud.
28. Na osnovu navedenog, imajući u vidu da je Kantonalni sud održao sjednicu vijeća, da o održavanju sjednice nije obavijestio stranke u postupku u smislu člana 319. stav (1) ZKPFBiH, te da je apelant u žalbi izričito tražio da o sjednici bude obaviješten kako bi prisustvovao i izložio žalbu, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije. VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c) Evropske konvencije kada apelant nije bio obaviješten o sjednici žalbenog vijeća iako je to propisano odredbom člana 319. stav 1. ZKPFBiH i apelant je u žalbi izričito zahtijevao da bude obaviješten kako bi prisustvovao sjednici drugostepenog vijeća koje je odlučilo o njegovoj žalbi.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić