Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-200/22 (S. R.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-200/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-200/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Samira Redžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Samira Redžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 013168 18 Uvp od 30. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samira Redžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 17. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 013168 18 Uvp od 30. septembra 2021. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu prvostepeni organ) od 5. septembra 2017. godine, odbijen je zahtjev apelantice za donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje radi usklađivanja ovih iznosa sa uvjerenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Bihać od 3. juna 2008. godine, a vezano za period od 1. juna 1996. do 31. marta 1999. godine, jer je o istoj upravnoj stvari prije odlučeno i donijeto pravosnažno i konačno rješenje po kojem je već izvršeno usklađivanje iznosa tih prava pretvorenih u vidu certifikata (tačka 1.). Tačkom 2. je uvažen zahtjev apelantice kojom se traži da joj se na osnovu člana 169. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) izda uvjerenje kojim se potvrđuje da se nalazi na evidenciji obračuna usklađene, a neisplaćene invalidnine i izuzetno materijalnog obezbjeđenja za navedeni period.
3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa od 5. septembra 2017. godine, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem od 17. oktobra 2017. godine odbilo predmetnu žalbu kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 013168 17 U od 1. oktobra 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantice podnijeta protiv rješenja Ministarstva od 17. oktobra 2017. godine. Također je odbijen zahtjev apelantice za naknadu troškova postupka u određenom novčanom iznosu. Istom presudom je odlučeno da je apelantica oslobođena obaveze plaćanja troškova postupka.
5. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje apelantice podnesenom protiv presude Kantonalnog suda od 1. oktobra 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 013168 18 Uvp od 30. septembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su nadležni organi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i na njega primijenili federalni zakon, pri čemu nisu povrijedili pravila federalnog zakona o postupku. Dalje je Vrhovni sud naveo da je i po mišljenju tog suda, uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se pozvala apelantica u svom zahtjevu od 22. avgusta 2008. godine, u smislu člana 169. stav (1) ZUP-a predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve su one jesu u vrijeme njegovog izdavanja. Također, da sama isprava ne predstavlja osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu, odnosno izuzetno materijalno obezbjeđenje, a donošenje takvog rješenja nije predviđeno pozitivnim propisima. Nadalje, da shodno odredbi člana 170. stav (2) ZUP-a samo uvjerenje ne vezuje organ koji treba rješavati o upravnoj stvari u kojoj je to uvjerenje podnijeto kao dokaz, već će nadležni organ, ako isto ne prihvati kao dokaz, sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, posebno ako o njima ne postoji obaveza vođenja takve evidencije. Također, da zbog toga samo uvjerenje ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenje usklađenog s predmetnim uvjerenjem od 3. juna 2008. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni organ, imajući u vidu navedenu odredbu ZUP-a, na osnovu evidencije koju posjeduje i prikupljenih dokaza sam utvrdio da su za period od 1. juna 1996. do 31. marta 1999. godine vršena usklađivanja primanja (po osnovu priznatih prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje) sa rastom prosječne plate u Federaciji BiH i ista pretvorena u certifikate. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o proračunima budžeta i Zakona o budžetu BiH propisano da ukoliko budžetom za narednu godinu nisu planirana obezbjeđena novčana sredstva za tekuću godinu na ime povećanja i usklađivanja mjesečnih novčanih primanja sa povećanjem prosječne plate u Federaciji BiH, proizilazi da se tada ne mora i ne može vršiti usklađivanje navedenih primanja sa prosječnom platom. Također, da se kod činjenice da sredstva za isplaćivanje invalidnina u skladu sa odredbama člana 57. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica obezbjeđuju iz federalnog budžeta, te kod činjenice, da je stupanjem na snagu ovog zakona prestala primjena Zakona o izuzetnom materijalnom osiguranja ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, za lica iz člana 4. Zakona o pravima branilaca, to proizilazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je kao neosnovanu odbio tužbu apelantice, odnosno da su pravilno postupili upravni organi kada su kao neosnovan odbili zahtjev apelantice. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, između ostalog, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeno procesno pravo, s obzirom na to da uvjerenje od 3. juna 2008. godine predstavlja jedini dokaz koji je ona tokom postupka mogla pribaviti, jer joj nadležni organ nije omogućio pribavljanje drugih dokaza. Također navodi da se činjenice iz navedenog uvjerenja trebaju utvrđivati samo kada postoji sumnja u vjerodostojnosti istih, te da ZUP ne propisuje ograničenja u pogledu količine dokaza koji se mogu koristiti u postupku. Konačno, da se njenom zahtjevu trebalo udovoljiti shodno činjenicama navedenim u uvjerenju od 3. juna 2008. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić