Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-263/22 (V. K.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-263/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-263/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Velimir Knežević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Velimir Knežević protiv presude Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 028020 21 Gž od 28. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velimir Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Đuro Ćopić advokat iz Banjaluke, podnio je 21. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 028020 21 Gž od 28. oktobra 2021. godine i S1 3 P 028020 19 P 2 od 5. jula 2021. godine.
2. Rješenjem tuženog (Ministarstvo odbrane BiH, Zajednički štab Oružanih snaga BiH, Komanda za obuku i doktrinu) od 6. septembra 2017. godine odbijen je zahtjev apelanta radi utvrđenja prava na jednokratnu novčanu pomoć po osnovu smrti njegove bake. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu, koju je drugostepeni organ tuženog rješenjem od 20. decembra 2017. godine odbio kao neosnovanu.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 028020 19 P 2 od 5. jula 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se kao nezakonita ponište rješenja tuženog od 6. septembra i 20. decembra 2017. godine. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev da tuženi apelantu isplati jednokratnu novčanu pomoć povodom smrti člana njegove porodice bake M.K. u visini od 2.514.00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka u određenom iznosu.
4. Odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv presude od 5. jula 2021. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 028020 21 Gž od 28. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je apelant kao zaposlenik tuženog 13. jula 2017. godine podnio zahtjev da mu se prizna pravo na jednokratnu pravnu pomoć povodom smrti bake M. K. Dalje, da je rješenjem od 6. septembra 2017. godine tuženi odbio zahtjev apelanta zbog toga što ne ispunjava uslove za ostvarivanje tog prava propisane članom 42. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Konačno, da je rješenjem od 20. decembra 2017. godine tuženi odbio žalbu apelanta na gore navedeno rješenje. Sud BiH je dalje naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom izvodi zaključak da tužbeni zahtjev za poništenje navedenih rješenja tuženog nije osnovan. Sud BiH ukazao na odredbu člana 42. Zakona kojom je propisano pravo na jednokratnu novčanu pomoć u slučaju smrti člana uže porodice zaposlenog i u kojoj visini, kao i da se članom uže porodice smatraju bračni i vanbračni drug, dijete i roditelj (otac, majka, očuh, maćeha i hranitelji). Također, da je isti krug lica obuhvaćen i članom 2. Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu u slučaju povrede na radu zaposlenog, teške bolesti i invalidnosti zaposlenog ili člana njegove uže porodice i smrti člana uže porodice zaposlenog. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da apelant to pravo ne ostvaruje uprkos činjenici da je nakon smrti oca i zasnivanja vanbračne zajednice majke, baka vodila brigu o njemu i da je živio s njom do njezine smrti, odnosno snosio troškove sahrane i podizanja spomenika, jer ne ispunjava uslove iz odredbe člana
42. Zakona. Konačno, Sud BiH je ukazao i da prema Zakonu o hraniteljstvu u Federaciji BiH ne postoji dobrovoljno hraniteljstvo, te da baka nije imala status hranitelja, jer u konkretnom slučaju nije zaključen ugovor o hraniteljstvu između nje i nadležnog Centra za socijalni rad. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, smatra da je Sud BiH, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo jer nije utvrdio da je baka bila njegov hranitelj. Naime, on smatra da se hraniteljstvo može u konkretnom slučaju dokazivati svim dokaznim sredstvima, a ne samo rješenjem Centra za socijalni rad.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Zakona o hraniteljstvu u Federaciji BiH, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić