Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-235/22 (Grad Gradačac)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-235/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-235/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Grad Gradačac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Gradačac protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Ip 070284 19 Pž od 21. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Općinsko Pravobranilaštvo Gradačac, podnio je 20. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Ip 070284 19 Pž od 21. decembra 2021. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 Ip 070284 18 Ip od 29. marta 2019. godine, po prijedlogu „DŽENA“ d.o.o. Gradačac kao tražioca izvršenja, na osnovu presude Općinskog suda u Tuzli od 12. februara 2016. godine, određeno je izvršenje protiv apelanta kao izvršenika na način kako je to pobliže naznačeno u izreci.
3. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 29. marta 2019. godine, taj sud je Rješenjem broj 28 0 Ip 070284 18 Ip od 11. jula 2019. godine, predmetni prigovor odbio kao neosnovan.
4. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 11. jula 2019. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 28 0 Ip 070284 19 Pž od 21. decembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je tražilac izvršenja 7. novembra 2018. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave (presude Općinskog suda u Tuli od 12. februara 2016. godine), protiv apelanta kao izvršenika, a radi naplate glavnog duga i troškova parničnog postupka u određenim novčanim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama, kao i troškova izvršnog postupka, i to na novčanim sredstvima apelanta koja se vode kod NLB Banke d.d. Sarajevo, Filijala Gradačac. Zatim, da je tražilac izvršenja podneskom od 12. februara 2019. godine obavijestio prvostepeni sud da je apelant nakon podnošenja prijedloga za izvršenje platio glavni dug i troškove parničnog postupka, zbog čega povlači prijedlog za izvršenje u pogledu glavnog duga i troškova parničnog postupka, a da ostaje kod prijedloga u pogledu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga i troškova postupka, kao i u pogledu naplate troškova izvršnog postupka. Nakon toga je prvostepeni sud rješenjem od 29. marta 2019. godine utvrdio povlačenje prijedloga u pogledu naplate glavnog duga i troškova parničnog postupka, te u tom dijelu izvršni postupak obustavio, a odredio izvršenje koje se odnosi na naplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga i na troškove parničnog postupka na način kako je to tražilac izvršenja predložio u prijedlogu za izvršenje i u podnesku od 12. februara 2019. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da apelant u žalbi ponavlja navode iz prigovora, da su odredbom člana 138. st. (4) i (5) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisani uslovi za izvršenje na sredstvima općine i grada, kako se ne bi ugrozila njihova finansijska stabilnost. Također, da bi se provođenjem predmetnog izvršenja povrijedila odredba stava (5) tog člana, budući da bi se tražilac izvršenja namirio prije drugih povjerilaca koji svoja potraživanja ostvaruju u skladu sa odlukom o izvršenju budžeta apelanta. Konačno, da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 166. do 176. ZIP-a, jer su one u suprotnosti sa Zakonom o unutrašnjom platnom prometu i Zakonom o trezoru Federacije BiH, koji su lex specialis i lex posterior u odnosu na ZIP, i da su se stoga ispunili uslovi iz člana 170. stav (2) ZIP-a za prekid postupka. Kantonalni sud je u vezi s tim da navedeni prigovori i po ocjeni tog suda nisu razlozi koji sprječavaju predmetno izvršenje u smislu odredbe člana 47. ZIP-a, a niti razlozi za prekid postupka, jer je takva mogućnost isključena odredbom člana 34. stav (1) ZIP-a, kako pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Nadalje, da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju na teret sredstava Općine Gradačac, dakle riječ je o javnim budžetskim sredstvima čije je upravljanje regulisano posebnim propisima, zbog čega se isto provodi u skladu sa odredbama čl. 138. st. (4) i (5) i 167. st. (1) i (2) ZIP-a, koje zakonske odredbe regulišu način i redoslijed namirenja iz budžeta općina. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbom člana 166. stav (1) ZIP-a propisano da se izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja prema izvršeniku može provesti na svim njegovim računima kod banke, osim ako zakonom drugačije nije određeno. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da takvo drugačije određenje u odnosu na apelanta kao izvršenika u ovom postupku, proizilazi iz odredbe člana 138. stav (4) ZIP-a, prema kojoj se izvršenje na teret sredstava budžeta grada i općine provodi u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta, te u skladu sa odlukom o izvršavanju budžeta. Također, da je stavom (5) ovog člana ZIP-a propisano da se u slučaju kada postoji više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta, njihovo namirenje vrši onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta. Konačno, da je članom 167. stav (1) ZIP-a propisano da banka obavlja naplatu redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju, čak i ako to nije Zakonom izričito određeno, dok je stavom (2) istog člana propisano da banka vodi evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave, kao i evidenciju po danu i vremenu bankete izdaje tražioca izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu. Kantonalni sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju na teret Općine Gradačac, dakle sa njezinog računa, odnosno o javnim budžetskim sredstvima, čije je upravljanje regulisano posebnim propisima, pa će se stoga predmetno izvršenje provesti na novčanim sredstvima apelanta na način koji je propisan članom 138. stav (5) i člana 166. stav (1) i (2) ZIP-a, shodno raspoloživim sredstvima na transakcijskom računu. Također, da nema mjesta pozivanju žalbe na odredbu člana 138. stav (6) ZIP-a jer je ista brisana donošenjem Ispravke Zakona o dopunama ZIP-a („Službene novine Federacije BiH“ broj 39/06). Konačno, Kantonalni sud je ukazao da nije osnovan žalbeni navod apelanta da se zakonska zatezna kamata na troškove parničnog postupka mogla odrediti samo od pravosnažnosti ili izvršnosti izvršne isprave, a nikako od 12. februara 2016. godine kao dana njezinog donošenja, jer je prema odredbi člana 28. stav (2) ZIP-a propisano da ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi, kao što je ovdje slučaj, na prijedlog tražioca izvršenja će se odredit naplata kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke. U konkretnom slučaju izvršna isprava je donijeta 12. februara 2016. godine, od kada teče zakonska zatezna kamata na troškove parničnog postupka, pa do 30. novembra 2018. godine, kada su isti isplaćeni.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno tumačio odredbe ZIP-a kada je utvrdio da se predmetni izvršni postupak ima provesti po pravilima ovog zakona. Također navodi da se predmetno izvršenje trebalo provesti u skladu sa planiranim budžetskim sredstvima jer je riječ o subjektu javnog prava, a ne na njegovim novčanim sredstvima koje provode banke nezavisno od njegove volje. Konačno ukazuje da nema otvoren poseban račun u bankama koji bi se odnosio na izvršenje po pravosnažnim sudskim odlukama, već za te namjene planira novčana sredstva od najmanje 0,3% planiranih sredstava u budžetu. Nadalje ističe da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na pravni status apelanta, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prigovoru na rješenje o izvršenju, te u žalbi protiv prvostepenog rješenja kojim se taj prigovor odbija, a koje navode su razmotrili Općinski i Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o prigovoru i žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić