Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3685/20 (B.S.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3685/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-3685/20, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. S. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 249155 17 Gž od 10.

jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B.S iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Senad F. Huremović, advokat iz Tuzle, podnijela je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 249155 17 Gž od 10. jula 2020. godine.

2. Postupajući po apelantičinoj tužbi protiv tuženih JP Direkcije za obnovu i izgradnju Tuzla, Grada Tuzle i Stambenog preduzeća „Tuzla Stan“ d.d. u stečaju (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) radi utvrđenja, v.sp. 1.000,00 KM, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 32 0 P 249155 15 P od 28. novembra 2016. godine, kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da apelantici pripadaju sva prava kao nosiocu stanarskog prava na stanu u Tuzli bliže opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), jer je stekla valjan pravni osnov za sticanje stanarskog prava i na ugovor o korištenju stana, te da je drugotuženi dužan sa apelanticom, kao kupcem, zaključiti ugovor o korištenju stana i ugovor o kupoprodaji stana za određenu kupoprodajnu cijenu, te je drugotuženi dužan trpiti da predmetna presuda zamijeni ugovor o kupoprodaji stana sa nalogom Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da na predmetnom stanu upiše pravo vlasništva u korist apelantice, uz obavezu nadoknade troškove parničnog postupka. Presudom je dalje apelantica obavezana da drugotuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica, kao supruga poginulog borca, sa mldb. djetetom uselila u predmetni stan shodno rješenju o privremenom korištenju stana od 30. januara 1996. godine. Dalje je navedeno da iz dostavljenih materijalnih dokaza proizilazi da se Fond za stambena pitanja pripadnika oružanih snaga R BIH učesnika rata 1992. godine obraćao prvotuženom tražeći da se rješenje o privremenom korištenju stana zamijeni u rješenje za trajno korištenje stana, što nije učinjeno, te da je povučena tužba prvotuženog protiv apelantice, kao tužene, vezano za iseljenje iz predmetnog stana. Istaknuto je da je Službe za stambene poslove i povrata Općine Tuzla 5. novembra 2012. godine donijela rješenje kojim se utvrđuje da apelantici prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana, koje je poništeno u žalbenom postupku rješenjem nadležnog ministarstva od 28. decembra 2012. godine (nema klauzule pravosnažnosti).

4. Općinski sud je ukazao da iz sadržine predmetnog spisa proizilazi da je apelantici predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem nadležnog organa, iz čega slijedi da je apelantica, kao privremeni korisnik, zakonito uselila u predmetni stan na osnovu valjanog pravnog akta. Međutim, u situaciji kada je apelantica imala status privremenog korisnika predmetnog stana i kada je uselila u stan, po mišljenju Općinskog suda, apelantica na predmetnom stanu nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava do 6. februara 2000. godine, te je neosnovano pozivanje njenog punomoćnika na protek vremena više od osam godina. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nejasan stav 1. tužbenog zahtjeva apelantice, u kojem se poziva na sticanje svih prava kao nosioca stanarskog prava, s obzirom da se navedena situacija, odnosno spor treba raspraviti kroz odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). S tim u vezi, ukazano je na odredbe člana 16. stav 1. i člana 13. stav 1. Zakona o prestanku primjene, te istaknuto da iz navedenih propisa slijedi da su svi akti o dodjeli i ugovori o korištenju stanova ništavi ukoliko ne budu obnovljeni u propisanom postupku. U situaciji kada apelantica u toku postupka nije dokazala činjenicu da li je rješenje od 1996. godine obnovljeno odnosno nije dokazana činjenica u pogledu donesenog rješenja, Općinski sud je donio odluku o odbijanju apelantičinog tužbenog zahtjeva u cijelosti u odnosu na tužene, prihvatajući pri tome prigovore prvotuženog i trećetuženog u pogledu nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na njih.

5. Po mišljenju Općinskog suda, apelantičin punomoćnik tužbenim zahtjevom nije tražio utvrđenje sticanja svojstva stanarskog prava apelantice na predmetnom stanu, što je osnov u pogledu odlučivanja koja se tiču zaključivanja ugovora o korištenju stana, te zaključenje ugovora o kupoprodaji stana. Općinski sud je citirao odredbu člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima, te ukazao da kako apelantica nije zaključila ugovor o korištenju stana, te kako nije stekla ni svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, apelantica ne može shodno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo otkupiti stan na način kako je to predložio njen punomoćnik. Također je istaknuto da se apelantica ne može smatrati nositeljicom stanarskog prava, s obzirom da iz odredaba člana 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prozilazi da je to osoba kojoj je vlasnik stana odnosno davatelj stana na korištenje dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o korištenju stana, što u konkretnom nije slučaj. Po mišljenju Općinskog suda, apelantica nije stekla svojstvu nositeljice stanarskog prava ni shodno odredbi člana 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima te odredbe člana 7. stav 2. i člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jer se ne radi o osobi koja je nesmetano koristila stan duže od osam godina prije 6. decembra 1999. godine, te ona ne može crpiti prava kao nositeljica stanarskog prava, zaključiti ugovor o korištenju stana, te imati pravo na otkup predmetnog stana.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 249155 17 Gž od 10. jula 2020. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da u situaciji kada apelantica predmetni stan koristi po osnovu rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje od 30. januara 1996. godine, za koji nije zaključila ugovor o korištenju stana niti joj je izdato novo rješenje ili izvršena nadovjera ugovora o korištenju stana, u skladu sa odredbama čl. 2. i 18. Zakona o prestanku primjene , apelantica, kao privremeni korisnik, nije stekla uslove za otkup stana u smislu odredbi člana 7. stav 2. i člana 7a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim žalbene navode da je apelantica korištenjem predmetnog stana od 1996. godine, kada je uselila u stan, pa do dana podnošenja tužbe sudu 17. septembra 2015. godine stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer su protekli rokovi u kojima je nosilac prava raspolaganja, odnosno vlasnik stana, u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima mogao tražiti njeno iseljenje. S tim u vezi, obrazloženo je da za primjenu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima nepostojanje pravnog osnova i nezakonito useljenje u stan predstavlja uslov bez kojeg primjena te odredbe ne bi bila moguća, na što jasno ukazuje i sama zakonska odredba „ako neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu....“, a relevantno razdoblje za sticanje stanarskog prava na stanu, u smislu navedenog člana, računa se do 6. decembra 2000. godine (član

46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo). U skladu sa navedenim, kako je apelantica predmetni stan koristila po osnovu rješenja nadležnog organa Općine Tuzla o dodjeli stana na privremeno korištenje, po mišljenju Kantonalnog suda, apelantica se ne smatra bespravnim korisnikom stana u smislu odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, istaknuto je da i u situaciji da je apelantica imala status bespravnog korisnika stana i da vlasnik stana nije tražio njeno iseljenje u propisanom roku, apelantica nije mogla steći svojstvo nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, jer od dana useljenja u predmetni stan 30. januara 1996. godine do 6. decembra 2000. godine, do kada se moglo sticati stanarsko pravo, nije protekao propisani rok od osam godina bespravnog korištenja stana.

8. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Također navodi da su prekršene odredbe člana 4, člana 7. stav 8, člana 19. u vezi sa članom 29. stav 1. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica. Apelantica iznosi hronologiju događaja u pogledu predmetnog stana, ukazuje da je prijeratna nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu umrla bez nasljednika, te da nisu postojala zakonska ograničenja da se apelantici dodijeli predmetni stan na trajno korištenje. Ističe da apelantici, kao supruzi poginulog borca, pripadaju sva zakonska prava na prioritet u stambenom zbrinjavanju, u smislu člana 4, člana 7. stav 8. u vezi člana 19. i člana 29. stav 1. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica. Osim toga, apelantica ukazuje i da prema naredbi Općinskog načelnika iz 1999. godine predmetni stan neće podlijegati procesu privatizacije prema Zakonu o privatizaciji preduzeća, te smatra da je tom naredbom stekla trajno vlasništvo i posjed na predmetnom stanu i mogla se uknjižiti kao vlasnik i posjednik na osnovu navedenih odredbi Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica. Ističe da su redovni sudovi apelanticu tretirali kao građanku sa privremenim rješenjem, zanemarujući Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica i navedenu naredbu. Apelantica ističe i da je i po Zakonu o stvarnim pravima stekla pravo vlasništva i posjeda na predmetnom stanu, koristeći ga 26 godina savjesno i mirno na osnovu zakonite isprave.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da apelantica predmetni stan koristi po osnovu rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje od 30. januara 1996. godine, za koji nije zaključila ugovor o korištenju stana niti joj je izdato novo rješenje ili izvršena nadovjera ugovora o korištenju stana, pa stoga, kao privremeni korisnik, apelantica nije stekla uslove za otkup stana u smislu odredbi člana 7. stav 2. i člana 7a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud cijenio i eventualnu primjenu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, te dao razloge zašto se navedena odredba ne može primijeniti u apelantičinom slučaju. Osim toga, u pogledu apelantičinih navoda o zanemarivanju odredbi Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica od strane redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude proizilazi da je apelantica zasnovala tužbeni zahtjev na odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koje su redovni sudovi i cijenili u konkretnom slučaju. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu apelantičinih navoda da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na to, kao i na okolnost da je prema stanju spisa apelantica u posjedu predmetnog stana, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3685/20 (B.S.) | Sudska praksa | Aktio