Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-358/22 (H.H.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-358/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-358/22, rješavajući apelaciju koju je podnio H. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. H.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 055376 15 Rsž od 28. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 28. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 055376 21 Rev od 9. novembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 055376 15 Rsž od 28. juna 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3154/21 od 20. oktobra 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 055376 21 Rev od 9. novembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 055376 14 Rs od 9. septembra 2015. godine obavezan je tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova) da apelantu isplati na ime dijela naknade za ishranu za period od 1. maja 2010. do 6. decembra 2013. godine, na ime povećanja plate po osnovu rada noću i u dane praznika, na ime razlike naknade regresa za 2010., 2011., 2012. i 2013. godinu, te na ime naknade za prijevoz za period od 1. maja 2010. do 31. januara 2015. godine, određene novčane iznose pobliže navedene u izreci, sa zakonskim zateznim kamatama. Odlukom o troškovima postupka tuženi je obvezan da apelantu isplati iznos od 3.888,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
4. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 9. septembra 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 53 0 Rs 055376 15 Rsž od 28. juna 2021. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio te je prvostepena presuda preinačena tako što je apelant odbijen sa zahtjevom za isplatu na ime razlike manje isplaćene naknade za prijevoz za period od 1. maja 2010. do 31. januara 2015. godine. Također, tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.171,76 KM (umjesto 3.888,60 KM). U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da prema odredbi člana 30. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, službeniku kojem nije organizovan prijevoz na posao i sa posla, a čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno najmanje dva kilometra, pripada naknada troškova za prijevoz u visini mjesečne karte gradskog ili prigradskog saobraćaja. Dalje, da u smislu navedene odredbe, kao i odredbe člana 45. stav (1) tačka 3) i stav (3) Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH, isplata ove naknade nije uslovljena podnošenjem zahtjeva niti donošenjem rješenja od strane rukovodioca organa u kojem je apelant zaposlen, a takav je stav zauzeo Vrhovni sud u svojoj odluci broj 58 0 Rs 011771 11 Rev od 6. marta 2012. godine. Konačno, da je apelant prema priloženom uvjerenju MUP KS, Ilidža od 18. februara 2015. godine prijavljen sa prebivalištem u Općini Ilidža od 2003. godine. Dalje je Kantonalni sud naveo da je vještak u nalazu obračun ukupne visine troškova prijevoza izvršila na relaciji mjesto rada (Konjic (Glavatičevo)) – mjesto stanovanja (Ilidža) za utužene godine, uzimajući u obzir jedan mjesec korištenja godišnjeg odmora, ali ne i odsustva po drugom osnovu. Također, da je obračun naknade izvršila prema priloženoj potvrdi o cijeni dnevne karte u jednom smjeru (6,00 KM u 2010. i 7,00 KM u 2011., 2012., 2013., 2014. i 2015. godini), na osnovu koje je utvrdila iznos mjesečne karte prijevoza uzimajući u obzir da je apelant u mjesecu imao 22 radna dana. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da se službeniku ovaj oblik naknade priznaje u visini mjesečne karte prijevoznika, a koju apelant nije dostavio u postupku i shodno čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao visinu mjesečne karte na relaciji Konjic (Glavatičevo) – Ilidža za utuženi period, te da vještak, a niti sud nije mogao utvrditi tačnu visinu tražene naknade, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i apelant odbijen za potraživanje naknade za prijevoz za utuženi period. Konačno, da je u skladu sa članom 397. stav (2) ZPP-a, s obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari, preinačio i odluku o troškovima postupka, koji s obzirom na uspjeh od 80% u postupku iznose 2.171,76 KM. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, jer prijevoznička kuća uopšte nije izdavala mjesečne karte na spornoj relaciji, pa je zbog toga vještak finansijske struke na osnovu potvrde o tome sačinila nalaz, koji je sud pogrešno cijenio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić