Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2445/20 (V. S.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravo na imovinu
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Građanski postupak
  • Stanovi JNA
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2445/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2445/20, rješavajući apelaciju Vojislava Stanisavljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Vojislava Stanisavljevića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantu u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vojislav Stanisavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 300835 20 Rev od 9. aprila 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 300835 14 Gž od 21. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 300835 12 P od 27. februara 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 9. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. decembra 2021. do 22. decembra 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 7. februara 2022. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima.

5. Apelantovi punomoćnici nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 300835 12 P od 27. februara 2014. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti od 15. februara 1992. godine, dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tužena da izda nalog da se izvrši upis apelantovog prava vlasništva na stanu, precizno opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), s dijelom 1/1, prekinut je postupak po protivtužbi da se naloži apelantu da tuženoj preda u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari i određeno je da će se taj postupak nastaviti nakon pravomoćnog okončanja postupka u predmetu Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: CRPC) broj R-532-1311-1/1-622-1/04, te je tužena obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da su apelant i prednik tužene 15. februara 1992. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da je taj ugovor sačinjen u pisanoj formi, potpisan od ugovornih strana, ovjeren od strane vojnog pravobranioca i Porezne službe Novo Sarajevo 7. februara 1992 godine, te da je ugovorena kupoprodajna cijena isplaćena. Naveo je da je Odlukom CRPC-a od 28. januara 2003. godine potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnog stana, da je zaključkom Službe za stambenu oblast Općine Novo Sarajevo od 15. jula 2003. godine dozvoljeno izvršenje navedene odluke CRPC-a i predmetni stan je stavljen na raspolaganje apelantu, te je apelant uveden u posjed predmetnog stana 15. oktobra 2003. godine. Općinski sud je dalje naveo da su Odlukom CRPC-a od 23. oktobra 2007. godine stavljene van snage odluke CRPC-a od 14. septembra 2006. i 28. januara 2003. godine i apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana je odbijen zato što je dostavljena naredba saveznog ministra za narodnu odbranu kojom apelantu prestaje profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije sa 13. oktobrom 2000. godine. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi i da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u Vojsci SRJ, što u toku postupka i nije bilo sporno. Ukazao je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 54/04 ) izmijenjen član 39. i propisano je u stavu 1. da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovu provedbu, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena shodno tada važećem zakonu i iznos cijene izmiren u ugovorenom roku. Slijedom navedenog, Općinski sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za punovažnost predmetnog ugovora, propisani odredbom člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Općinski sud je dalje ukazao da je odredbom člana 36. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto prava upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa članom 18. Zakona, umanjenu za amortizaciju, odnosno u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru, uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju (član 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo). S obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da je apelant ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 14. decembra 1995. godine, Općinski sud je zaključio da apelantu, kao nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora, ne pripada pravo na upis prava vlasništva na predmetnom stanu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 300835 14 Gž od 21. novembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i saglasno materijalnim propisima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo donio pravilnu odluku u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim je istakao da činjenica da je apelant ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 14. decembra 1995. godine proizlazi iz Odluke CRPC-a od 23. oktobra 2007. godine, u kojoj je navedeno da je naredbom saveznog ministra za narodnu odbranu od 13. oktobra 2000. godine apelantu prestala profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije. Pri tome je naglasio da dokumentacija na koju se apelant poziva (zaključak Službe za stambenu oblast Općine Novo Sarajevo od 15. jula 2003. godine kojim je predmetni stan stavljen na raspolaganje apelantu i zapisnik o uvođenju u posjed stana od 15. oktobra 2003. godine), suprotno navodima žalbe, ne osporava činjenicu da je apelant bio u službi Oružanih snaga SRJ do 19. novembra 1996. godine. Kantonalni sud je naveo da je prilikom donošenja odluke imao u vidu i presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Đokić protiv BiH od 27. oktobra 2010. godine, te zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prešao granice odlučivanja, u smislu odredbe člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer predmetnim tužbenim zahtjevom nije tražena isplata cijene stana nego nalog tužene za uknjižbu apelantovog prava vlasništva na predmetnom stanu.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 300835 20 Rev od 9. aprila 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te je zaključio da je drugostepeni sud, prihvaćajući činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava prvostepenog suda, donio pravilnu i zakonitu odluku. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov revizioni prigovor da je nižestepeni sud prilikom presuđenja zanemario Odluku Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine koja tretira pitanja ustavnosti odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te je istakao da se to ne odnosi na pitanje upisa prava vlasništva po valjano zaključenom ugovoru nego na utvrđenje naknade za stan, koje pravo tužilac u ovom postupku nije tražio. Također je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je sud, kada je utvrdio da je predmetni ugovor pravno valjan, morao obavezati tuženu na isplatu tržišne cijene stana apelantu ili mu omogućiti upis prava vlasništva na predmetnom stanu. U vezi s tim je istakao da apelant u predmetnom postupku nije zahtijevao isplatu tržišne vrijednosti predmetnog stana, te da bi sud odlučivanjem o isplati tržišne cijene za predmetni stan prekoračio granice postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 2. stav 1. ZPP, što bi predstavljalo povredu odredbe parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tačka 11. ZPP. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju primjenom odredbe člana 248. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim apelant navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Navodi da su redovni sudovi zanemarili da je Ustavni sud u Odluci broj U 15/11 utvrdio da odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, nisu u skladu s pravom na imovinu, te da Parlament Federacije BiH do dana podnošenja apelacije nije postupio u skladu s nalogom Ustavnog suda iz navedene odluke. Navodi da se, prije pokretanja predmetnog postupka, obraćao tuženoj sa zahtjevom da mu umjesto isplate tržišne vrijednosti izda nalog za uknjiženje prava vlasništva na predmetnom stanu, u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj U 15/11 i presudom Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine. U vezi s tim ističe da je tužena u odgovoru na zahtjev od 1. aprila 2013. godine navela da će razmotriti apelantov zahtjev nakon izmjene odredbi člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dalje navodi da je u toku postupka isticao da je Odluka CRPC-a od 23. oktobra 2007. godine (kojom je odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana) presudom Suda BiH od 7. decembra 2010. godine poništena i predmet vraćen na ponovno raspravljanje, ali da do dana podnošenja apelacije nije formirana komisija koja bi o tome odlučila. U vezi s tim apelant ističe da ne može snositi pretjeran teret utvrđivanja najefikasnijeg sredstva za ostvarivanje zakonom zagarantiranog prava na predmetnom stanu, koji je u njegovom posjedu od 2003. godine. Apelant smatra da su redovni sudovi, u situaciji kada su utvrdili da je predmetni ugovor pravno valjan, bili dužni obavezati tuženu na isplatu tržišne vrijednosti predmetnog stana ili omogućiti apelantu uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. Također navodi da je u toku postupka pred redovnim sudovima isticao da ne želi isplatu tržišne vrijednosti predmetnog stana, već želi da mu se omogući da izvrši uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. Navodi da je nejasno zašto redovni sudovi tuženu nepotrebno izlažu trošku u vidu isplate tržišne vrijednosti predmetnog stana u situaciji kada je apelant u posjedu predmetnog stana 17 godina i kada predmetni stan predstavlja apelantov jedini dom.

II.Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu s pozitivnim materijalnim i procesnim pravom i u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

15. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

16. Općinski sud je naveo da u prvostepenom postupku nisu počinjene povrede na koje se apelant poziva i da je postupak vođen objektivno i nepristrasno u skladu s odredbama ZPP. V.Relevantni propisi

17. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.e (1) Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

(2) Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

(3) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

(4) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.a Iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva obrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stavka 1. ovog članka, koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tomu pravu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 300835 20 Rev od 9. aprila 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

24. Polazeći od apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je prvenstveno neophodno razmotriti pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu

26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Ustavni sud podsjeća da se Evropski sud u nizu svojih predmeta bavio pitanjima tzv. vojnih stanova, koji se mogu podijeliti u dvije grupe, zavisno od toga da li se radi o aplikantima koji imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnog vojnog stana ili su nosioci stanarskog prava bez zaključenog ugovora o otkupu stana. Prva grupa predmeta zasniva se na praksi iz predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine) i predmetima koji su slijedili tu praksu. Druga grupa predmeta su Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine) i predmeti koji su slijedili praksu iz tog predmeta.

28. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant imao zaključen kupoprodajni ugovor za predmetni stan i da je isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu.

29. U tom kontekstu, a u vezi s apelantovim postavljenim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da je slično pravno pitanje u kontekstu postojanja pravno obavezujućih ugovora o kupovini vojnog stana u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova razmatrao u predmetu broj AP 1205/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojima je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima toga predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11. Ustavni sud je istakao da iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (op. cit. AP 1205/08, tačka 51).

30. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu s navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08, Ustavni sud smatra da bi se navedeni stavovi mogli primijeniti i na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može zanemariti ni činjenica da su odredbe člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (koje su bile predmet ispitivanja Ustavnog suda u Odluci broj U 15/11), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestale da važe 13. februara 2013. godine (narednog dana od dana objavljivanja Rješenja Ustavnog suda o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“). Ustavni sud također podsjeća da je, uvažavajući činjenicu prestanka važenja relevantnih odredbi, u više svojih odluka utvrđivao povredu prava na imovinu i odluke dostavljao Vladi Federacije Bosne i Hercegovine radi osiguranja ustavnih prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 32. i AP 630/15 od 7. septembra 2017. godine, tačka 39, dostupne na www.ustavnisud.ba).

31. Dakle, podržavajući svoju praksu iz citiranih predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da izda nalog da se izvrši uknjižba apelantovog prava vlasništva na predmetnom stanu, došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito i u javnom interesu, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige, iz čega slijedi da u konkretnom slučaju nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu. Pri tome, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati da, suprotno apelantovim navodima, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva i odredbu člana 2. stav 1. ZPP, ne postoji zakonska mogućnost da redovni sudovi, u situaciji kada su utvrdili da je predmetni ugovor pravno valjan, samostalno obavežu tuženu na isplatu tržišne vrijednosti predmetnog stana ili omoguće apelantu uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. Ovo tim prije što je apelant, kako navodi u apelaciji, u postupku pred redovnim sudovima isticao da ne želi isplatu tržišne vrijednosti predmetnog stana, već želi da mu se omogući da izvrši uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. S druge strane, redovni sudovi su eksplicitno obrazložili zašto je u datim okolnostima, s obzirom na odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio upis prava vlasništva na stanu.

32. Shodno navedenom, Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

Ostali navodi

33. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i apelantove navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada apelantu kao licu koje ima pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, odnosno (nakon prestanka važenja neustavne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) nemogućnošću utvrđivanja visine naknade umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige na predmetnom stanu, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu, odnosno na apelanta je stavljen pretjeran teret.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić