Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2579/20 (S.M.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Ništavost
- Proporcionalnost
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Izvršni postupak
- Nekretnina
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 357
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2579/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2579/20, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija S. M.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 080974 19 Rev od 29. maja 2020. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant S. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nadežda Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 23. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 080974 19 Rev od 29. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 080974 18 Gž od 14. juna 2019. godine. Apelant je u apelaciji zatražio i donošenje privremene mjere. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2579/20 od 14. oktobra 2020. godine Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje sprovođenja izvršnih radnji u predmetu Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ip 026108 20 Ip 2 do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, „Sberbank BH“ d.d. Sarajevo i Interijer d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi; zajedno: tuženi) zatraženo je 20. avgusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i prvotuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 31. avgusta 2020. do 7. septembra 2020. godine.
5. Drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
6. Odgovori na apelaciju su 18. januara 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja.
7. Apelantov punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
9. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 080974 16 P od 5. aprila 2018. godine, donesenom po apelantovoj tužbi, utvrđeno je da je nedopušteno izvršenje na stanu, precizno opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što su tuženi dužni priznati i trpjeti, ukinuto je rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 28. marta 2013. godine u tom dijelu, obustavljen je izvršni postupak koji se vodio pred Okružnim privrednim sudom pod brojem 59 Ip 026108 13 Ip u odnosu na predmetni stan i izbrisane su zabilježbe vođenja navedenih izvršnih postupaka, te su tuženi obavezani da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka.
10. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao kako je utvrdio da su apelant kao kupac i drugotuženi kao prodavac 23. oktobra 2009. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i da taj ugovor nije bio sačinjen u formi notarski obrađenog ugovora. Zatim, istaknuto je da je apelant u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu (dio prilikom zaključenja ugovora, a preostali novčani iznos 23. oktobra 2010. godine), o čemu mu je drugotuženi izdao dvije priznanice, obje od 23. oktobra 2010. godine, da je drugotuženi dao apelantu saglasnost za uknjižbu svojinskih i posjedovnih prava na predmetnom stanu, te da je apelant u posjedu predmetnog stana od 2010. godine. Takođe je utvrdio da je „Volks bank BiH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravni prednik prvotuženog) kao tražilac izvršenja na osnovu mjenice podnijela prijedlog za izvršenje protiv drugotuženog kao izvršenika radi naplate potraživanja u iznosu od 1.513.713,15 KM, u kojem je predložio da sud odredi izvršenje zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, procjenom vrijednosti i prodajom nepokretnosti drugotuženog, uključujući i predmetni stan. Osnovni sud je rješenjem od 28. marta 2013. godine odredio predloženo izvršenje i zaključkom odredio zabilježbu rješenja o izvršenju u zemljišnim knjigama, nakon čega se Osnovni sud rješenjem od 28. maja 2013. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje i nakon pravosnažnosti tog rješenja predmet dostavio Okružnom privrednom sudu, te je predmetni izvršni postupak nastavljen kod tog suda pod brojem 59 0 Ip 026108 13 Ip. Protiv rješenja o izvršenju apelant je podnio prigovor, te je apelant upućen da kao treće lice pokrene parnični postupak, što je apelant i učinio podnošenjem predmetne tužbe. Osnovni sud je utvrdio da je apelant 18. juna 2013. godine s drugotuženim zaključio notarski obrađen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je izvršio upis prava svojine na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama 10. septembra 2013. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 72 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da će čim donese rješenje o izvršenju sud po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja (stav 1), da tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje pravo namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određeno pravo nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom (stav 2), te da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti (stav 3). Takođe je ukazao da je odredbom člana 53 Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako tim zakonima nije drugačije određeno, s tim da se taj pravni posao zaključuje u obliku propisanom posebnim zakonom. Osnovni sud je istakao da ugovor o kupoprodaji od 23. oktobra 2009. godine nije notarski obrađen, što je bilo nužno za pravnu valjanost tog ugovora, shodno odredbi člana 68 stav 1 tačka 4 Zakona o notarima, niti se apelant na osnovu tog ugovora uknjižio kao vlasnik u zemljišnim knjigama, te je zaključio da apelant na osnovu tog ugovora nije stekao pravo svojine na predmetnom stanu. Osnovni sud je, međutim, zauzeo stanovište da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, iako je apelant uknjižen kao vlasnik predmetnog stana nakon što je izvršena zabilježba izvršenja pokrenutog od prvotuženog. U vezi s tim je istakao da upis u zemljišnu knjigu daje samo pretpostavku tačnosti upisanih podataka, te da je prvotuženi u konkretnom slučaju bio nesavjestan, odnosno da je prvotuženom bilo poznato ili moglo biti poznato da je drugotuženi prodavao stanove u predmetnoj zgradi kupcima, s obzirom na to da je pravni prednik prvotuženog odobravao kupcima kredite za kupovinu stanova i vršio upis hipoteka s ciljem osiguranja tih kredita. Stoga je zaključio da je apelant bio savjesni kupac predmetnog stana, dok prvotuženi u konkretnom slučaju nije postupao savjesno s obzirom na to da je znao ili na lak način mogao saznati da je drugotuženi prije podnošenja predmetnog prijedloga za izvršenje prodao predmetni stan apelantu, te da je apelant prije podnošenja predmetnog prijedloga za izvršenje stekao određena prava na predmetnom stanu. Slijedom navedenog je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i primjenom odredbe člana 53 stav 5 ZIP-a ukinuo rješenje o izvršenju i obustavio predmetni izvršni postupak.
11. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 080974 18 Gž od 14. juna 2019. godine usvojena je žalba prvotuženog i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, te je apelant obavezan da prvotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne pravne zaključke. Ukazao je da je u predmetnom parničnom postupku odlučna činjenica da li je apelant u vrijeme podnošenja predmetnog prijedloga za izvršenje (najkasnije do upisa zabilježbe u zemljišnim knjigama) na predmetnom stanu imao pravo koje sprečava izvršenje, odnosno da li je apelant bio vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik (sa valjanim pravnim osnovom za sticanje svojine) predmetnog stana. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 23. oktobra 2009. godine ništav jer nije zaključen u formi notarski obrađene isprave, u smislu odredaba člana 68 Zakona o notarima, te ukazao da su notari u Republici Srpskoj počeli s radom u martu 2008. godine. Stoga je zaključio da navedeni ugovor nije predstavljao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom stanu, u smislu odredaba člana 33 u vezi sa članom 20 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koji je u to vrijeme bio na snazi, niti u smislu odredbe člana 53 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, koji se počeo primjenjivati od 1. januara 2010. godine i na koji se prvostepeni sud pozvao. Pri tome je istakao da ništav ugovor, shodno odredbi člana 107 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da se u konkretnom slučaju radilo o originarnom sticanju svojine građenjem, Okružni sud je naveo da ugovori o kupoprodaji iz 2009. i 2013. godine potvrđuju da se radilo o kupoprodaji i da ništa ne upućuje da se u konkretnom slučaju radilo o zajedničkoj gradnji. Pored toga je naglasio da činjenica da predmet ugovora nije postojao u vrijeme zaključenja ugovora, suprotno apelantovim navodima, nema nikakvog uticaja jer predmet prodaje može biti i buduća stvar, shodno odredbi člana 458 stav 3 ZOO-a. S obzirom na to da apelant u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje nije imao valjan pravni osnov za sticanje svojine na predmetnom stanu, Okružni sud je ocijenio irelevantnim okolnosti da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed predmetnog stana, kao i činjenicu da li je prvotuženi u konkretnom slučaju znao za ugovor o kupoprodaji predmetnog stana iz 2009. godine. Naveo je da je iz činjeničnih utvrđenja jasno da je u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i u vrijeme zabilježbe izvršenja vlasnik predmetnih nepokretnosti još uvijek bio drugotuženi, koji je bio upisan u zemljišnim knjigama i u koji upis se prvotuženi, shodno odredbama člana 55 Zakona o stvarnim pravima, morao pouzdati. Takođe je istakao da promjena svojine na predmetnom stanu nakon upisa zabilježbe izvršenja, shodno odredbama člana 72 st. 2 i 3 ZIP-a, ne sprječava da se izvršni postupak nastavi i protiv novog vlasnika nepokretnosti kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti jer je zabilježbom izvršenja tražilac izvršenja stekao prvenstveno pravo na namirenje potraživanja. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da se predmetno izvršenje ne može smatrati nedopuštenim bez obzira na to što je nesporno da je apelant sada vlasnik predmetnog stana.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 080974 19 Rev od 29. maja 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, kao i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Ukazao je da se, shodno odredbama Zakona o stvarnim pravima, pravo svojine na nepokretnostima stiče na osnovu pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa (član 52 stav 1, u vezi sa članom 344 stav 1), te da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnostima stiče upisom u zemljišne knjige ili na drugi odgovarajući način određen zakonom (član 53 stav 1). U vezi s tim je istakao da se u konkretnom slučaju radi o sticanju prava svojine na osnovu pravnog posla – ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, te da je u tom slučaju sticanja prava svojine na nepokretnosti potrebno da već postoji to pravo određenog lica na nepokretnosti koja je predmet ugovora, da je pravo svojine preneseno sa nosioca tog prava na novog sticaoca i zakonit način sticanja, odnosno odgovarajući upis u javnu knjigu ili drugi način određen zakonom. Vrhovni sud je nadalje naveo da ugovor o prometu nepokretnosti predstavlja izuzetak od opšteg pravila iz člana 67 ZOO-a da zaključenje ugovora ne podliježe posebnoj formi jer je posebna forma propisana imperativnom odredbom člana 68 Zakona o notarima s pravnom sankcijom u vidu ništavosti. S obzirom na to da predmetni ugovor nije bio zaključen u zakonom propisanoj formi, Vrhovni sud je ocijenio irelevantnim apelanove revizione navode da je prvotuženi bio nesavjestan. Nadalje je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o prodaji, te da nije od značaja za pravilnost i zakonitost drugostepene presude ukazivanje u reviziji na drugačiji stav drugostepenog suda u drugom predmetu u vezi s kvalifikacijom iste vrste ugovora. Vrhovni sud je takođe ocijenio pravilnim i stav drugostepenog suda da se predmetni ugovor o kupoprodaji ne može konvalidirati. U vezi s tim je istakao da se u konkretnom slučaju radi o jednom od izuzetaka kada konvalidacija ove vrste ugovora, u smislu odredbe člana 73 ZOO-a, nije moguća jer je navedeni ugovor suprotan prinudnim propisima i kao takav je ništav, shodno odredbi člana 103 ZOO-a u vezi sa članom 68 stav 1 tačka 4 i stav 2 Zakona o notarima, te je stoga ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na odredbu člana 107 ZOO-a. Takođe je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na odredbu člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti s obzirom na to da je stupanjem na snagu Zakona o notarima za punovažnost ugovora o prometu potrebna notarska obrada ugovora. Kod ovakvog stanja stvari, činjenice da se pravo svojine na nepokretnostima stiče tek uknjižbom i da se apelant na osnovu notarski obrađenog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana uknjižio kao vlasnik nakon upisa zabilježbe rješenja o izvršenju u zemljišne knjige, u kojem trenutku je kao vlasnik predmetnog stana bio uknjižen drugotuženi, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da na predmetu izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje, u smislu odredbe člana 53 stav 5 ZIP-a (pogrešno navedeno član 52 stav 5 ZIP-a). U konačnici, Vrhovni sud je istakao da apelantovi revizioni navodi vezani za sprovođenje izvršenja na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave (član 41 ZIP-a) nisu od značaja za vođenje predmetnog parničnog postupka, nego za provođenje izvršnog postupka. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je Okružni sud u osporenoj odluci ispitivao prvostepenu presudu i u dijelu u kojem nije bila pobijana jer prvotuženi nije tvrdio da je apelant stekao valjan pravni osnov za sticanje svojine na predmetnom stanu tek ugovorom iz 2013. godine. Nadalje, apelant smatra da je zaključenjem ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 2009. godine stekao pravo koje ne dopušta izvršenje na predmetnom stanu s obzirom na to da je nedostatak potrebne forme tog ugovora konvalidiran činjenicom da su ugovorene obaveze u cijelosti ispunjene, u smislu odredbe člana 73 ZOO-a. Navodi da taj zaključak proizlazi i iz odredaba člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti i člana 107 stav 2 ZOO-a, koje odredbe su redovni sudovi zanemarili prilikom donošenja osporenih odluka. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radilo o koliziji odredaba Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o notarima, te da apelant kao savjesni sticalac zbog toga ne može trpjeti štetne posljedice. Takođe, apelant osporava zaključak redovnih sudova da on nije stekao pravo svojine na predmetnom stanu ni putem građenja i ističe da je Okružni sud u predmetu broj 80 0 P 059907 14 P zauzeo drugačiji stav, te da Vrhovni sud nije odgovorio na apelantove revizione navode istaknute u tom pravcu. Navodi da je predmetni izvršni postupak pokrenut na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice i da stoga, shodno odredbi člana 41 stav 2 ZIP-a, prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju nije mogla biti upisana zabilježba izvršenja u zemljišne knjige, te ističe da je takav stav zauzeo Okružni sud u Presudi broj 12 0 U 005876 16 U od 24. oktobra 2016. godine i da nije jasno zašto je u predmetnom postupku zauzeo drugačiji stav. Apelant je iznio i navode kojima osporava savjesnost prvotuženog, te je istakao da je proizvoljan stav redovnih sudova da je pitanje savjesnosti prvotužioca irelevantno u predmetnom parničnom postupku. U tom smislu, apelant je istakao da se nesavjesnost prvotužene (koja tvrdi da se pouzdala u tačnost zemljišnih knjiga) ogleda i u činjenici da je prvotužena (banka), zbog saznanja da je veći broj stanova prodat, 28. aprila 2012. godine upisala hipoteku kao osiguranje svog potraživanja prema drugotuženom samo na jednom dijelu stanova i drugih etažnih jedinica (njih 36) u predmetnom stambeno-poslovnom objektu, među kojima nije apelantov stan, što dokazuje da je prvotužena znala da je predmetni stan prodat apelantu, te da predmetni stan nije svojina drugotuženog, pa, prema članu 55 stav (2) Zakona o stvarnim pravima, ne može koristiti privilegiju da je kao sticalac bila u dobroj vjeri kad je podnosila prijedlog za izvršenje jer je u trenutku podnošenja prijedloga za izvršenje, s obzirom na okolnosti, imala dovoljno razloga da sumnja u to da predmetni stan pripada drugotuženom. Uostalom, istaknuto je da je prvotužena to i potvrdila kada je u odgovoru na tužbu istakla da ona „...ne može da snosi posljedice to što se tužilac, iz njemu znanih razloga, nije upisao kao vlasnik nepokretnosti prije nego što je izvršenje pokrenuto na imovini tuženog 'Interijer'...“
16. U konačnici, apelant navodi da predmetni stan predstavlja njegov dom u kojem živi, te da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
18. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, u kojima je istaknuto da apelant nije bio vlasnik, pretpostavljeni vlasnik, niti je na predmetnom stanu imao druga prava koja sprečavaju izvršenje. Naveo je da sporni ugovor nije zaključen u zakonom propisanoj formi i da je zaključivanjem takvog ugovora apelant svjesno preuzeo rizik i doveo se u situaciju u kojoj se nalazi. Takođe je naveo da bi svaki drugi zaključak, protivan jasnoj zakonskoj normi, doveo do povrede prava prvotuženog.
19. Prvotuženi je naveo da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, niti je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorna, te da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne razloge. Naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da je Okružni sud ispitivao prvostepenu presudu i u dijelu u kojem nije bila pobijana žalbom s obzirom na to da je apelant u žalbi isticao ništavost spornog ugovora i da je sud dužan da pazi na ništavost po službenoj dužnosti. Prvotuženi je naveo da ništav ugovor, shodno odredbi člana 107 stav 1 ZOO-a, ne može biti konvalidiran, te da se odredbe člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, na koje se apelant poziva, odnose na prenos prava na nepokretnosti u društvenoj svojini, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naveo je da se prilikom podnošenja prijedloga za izvršenje pouzdao u tačnost podataka upisanih u zemljišnim knjigama, u smislu odredaba člana 55 Zakona o stvarnim pravima, i da nije bio dužan da ispituje vanknjižno stanje. U konačnici je naveo da apelant pogrešno navodi da živi u predmetnom stanu s obzirom na to da živi u Ugljeviku. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
20. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09
– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – OUSRS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Svojina i druga stvarna prava Član 1.
(1)Ovim zakonom uređuje se sticanje, korišćenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine.
Ograničenja stvarnih prava Član 2.
(1) Pravo svojine i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom, u skladu s principima međunarodnog prava.
1. Sticanje prava svojine na nepokretnostima Pravni osnovi sticanja Član 52.
(1)Sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten je zahtijevati upis stečenog prava svojine u javnu evidenciju.
[…] 1.1. Sticanje na osnovu pravnog posla Sticanje uknjižbom Član 53.
(1)Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u javnu evidenciju, ako zakonom nije drukčije određeno.
(2)Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.
[…] Zaštita povjerenja u javnu evidenciju Član 55.
(1) Smatra se da javna evidencija istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u javnu evidenciju, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.
(2)Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.
(3)Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.
Dejstvo zakona Član 344.
(1)Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu ovog zakona primjenjuju se odredbe ovog zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
[…] Prestanak važenja zakona Član 355.
(1) Početkom primjene ovog zakona prestaje primjena sljedećih zakona u Republici Srpskoj osim u slučajevima iz člana 346. ovog zakona:
a) Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima (“Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske", broj 38/03),
b) Zakon o svojini na dijelovima zgrada (“Službeni list SRBiH", br.
35/77, 38/78 i 22/84),
v) Zakon o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini (“Službeni list SRBiH", broj 32/87),
g) Zakon o prometu nepokretnosti, (“Službeni list SRBiH", br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91, 21/92, 13/94), (...)
Stupanje na snagu Član 357.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku Republike Srpske, a počeće se primjenjivati dana 01. januara 2010. godine.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Neformalnost ugovora Član 67.
(1) Zaključenje ugovora ne podleže nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno.
[…] Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.
Ugovor za čije se zaključenje zahteva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u celini ili u pretežnom delu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizlazi što drugo.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
[…] Naknadni nestanak uzroka ništavosti Član 107.
(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
(2) Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.
22. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94):
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak pod kojim se vrši promet nepokretnosti.
Nepokretnosti u smislu ovog zakona su poljoprivredno i građevinsko zemljište, šume i šumsko zemljište, neplodno zemljište, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada.
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor.
23. Zakon o notarima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 86/04, 2/05, 74/05, 76/05 – ispravka, 91/06, 37/07, 74/07 – odluka USRS, 50/10, 78/11, 20/14, 68/17, 113/18 – odluka USRS i 82/19).
24. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o notarima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 86/04, 2/05, 74/05, 76/05 – ispravka, 91/06, 37/07, 74/07 – odluka USRS, 50/10, 78/11, 20/14 i 68/17) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 68.
Pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava (1) Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na:
[…] 4. pravne poslove čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, […] (3) Pravni poslovi za koje protivno stavu 1. ovog člana nisu sačinjene notarski obrađene isprave ništavni su.
[…]
25. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18):
Pretpostavke za prigovor Član 51 (1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.
Odluke suda po prigovoru trećeg lica Član 52.
(1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.
[…] Upućivanje na parnicu Član 53.
(1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona, ne sprečava provedba izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.
[…] (5) Ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, naložiće i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda, izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene radnje.
[…] Dokaz o svojini izvršenika Član 70.
(1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika.
(2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjiškog stanja.
Zabilježba izvršenja Član 72.
(1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.
(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prevenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.
(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.
[…] VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 080974 19 Rev od 29. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
32. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP 1846/06 od 12. juna 2008. godine, obje dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća i da koncept „imovine“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 ima autonomno značenje koje nije ograničeno na svojinu nad materijalnim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji predstavljaju imovinu takođe se mogu smatrati „imovinskim pravima“, pa tako i „imovinom“ za svrhe ove odredbe. U svakom predmetu pitanje koje treba ispitati jeste da li okolnosti predmeta, uzete u cjelini, daju podnosiocu predstavke pravo na materijalne interese koji se štite članom 1 Protokola broj 1 (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Iatridis protiv Grčke (GC), aplikacija broj 31107/96, stav 54, ECHR 1999-II, Beyeler protiv Italije (GC), broj 33202/96, stav 100, ECHR 2000-I, i Broniowski protiv Poljske [GC], aplikacija broj 31443/96, stav 129, ECHR 2004-V).
35. Dovodeći u vezu navedene principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev da se stan za koji je apelant zaključio kupoprodajni ugovor 23. oktobra 2009. godine prije pokretanja izvršnog postupka, ali ne u formi koju propisuje Zakon o notarima, već u formi koju propisuje Zakon o prometu nepokretnosti, izuzme od izvršenja koje je prvotuženi kao tražilac izvršenja pokrenuo protiv drugotuženog kao izvršenika, smatrajući da prvotuženi prilikom podnošenja prijedloga za izvršenje nije bio savjestan jer je mogao znati da sporni stan nije svojina izvršenika, a s druge strane da je apelant prije podnošenja predmetnog prijedloga za izvršenje stekao određena prava na predmetnom stanu. Međutim, drugostepeni sud je ocijenio osnovanim žalbene navode prvotuženog da je proizvoljan pravni zaključak prvostepenog suda da je tužilac (apelant), iako se tek 10. septembra 2013. godine uknjižio kao vlasnik predmetnog stana, stekao „određena prava“ na tom stanu i prije toga, ali da nije jasno o kakvim se to pravima radi i da li ona proizvode dejstvo i prema prvotuženom. Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, zauzeo je stanovište da apelant u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i upisa zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama nije bio stekao pravo svojine na predmetnom stanu.
36. Ustavni sud, kao i više puta do sada, ponavlja da se, prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, a prema članu II/6 Ustava Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima neposredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2, i da, u vezi s tim, autonomni pojam imovine nije ograničen na pojam svojine, kako je ono definisano domicilnim propisima.
37. Ustavni sud bilježi da je apelant izvršio uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu 2013. godine po osnovu drugog ugovora o kupoprodaji istog stana za koji je 23. oktobra 2009. godine zaključio kupoprodajni ugovor, ali sada notarski obrađenog, neposredno nakon pokretanja predmetnog izvršnog postupka, i da je u vrijeme pokretanja predmetnog parničnog postupka apelant bio zemljišnoknjižni vlasnik predmetnog stana. Ustavni sud podsjeća da je i ugovor o kupoprodaji od 23. oktobra 2009. godine (koji je apelant zaključio sa drugotuženim prije pokretanja predmetnog izvršnog postupka) sačinjen u pisanoj formi; da je apelant po tom ugovoru u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i da je uveden u posjed predmetnog stana 2010. godine; da je od tada u neometanom posjedu stana, te da je drugotuženi spornim ugovorom dao apelantu saglasnost za uknjižbu svojinskih i posjedovnih prava na predmetnom stanu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da specifične okolnosti predmeta, uzete u cjelini, daju apelantu pravo na materijalne interese u vezi s predmetnim stanom (kao što je i prvostepeni sud zaključio), te da stoga apelant u konkretnom slučaju ima imovinu koja potpada pod obim zaštite člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
38. Nadalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, te da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa.
39. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova, kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je on tražio da se utvrdi nedopuštenost izvršenja (prvotuženog kao tražioca izvršenja prema drugotuženom kao izvršeniku pri čemu apelant nije izvršenik) prodajom predmetnog stana (za koji je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji sa drugotuženim/izvršenikom 23. oktobra 2009. godine, koji je u cijelosti izvršen i koji je u apelantovom posjedu od 2010. godine, nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud zauzeli stanovište ne samo da apelant nije vlasnik predmetnog stana jer nije uknjižen u zemljišne knjige već i da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 23. oktobra 2009. godine ništav, u smislu odredaba člana 103 ZOO-a u vezi sa članom 68 stav 1 tačka 4 i stav 2 Zakona o notarima jer nije bio zaključen u formi notarski obrađene isprave.
a)U odnosu na zaključak o ništavosti ugovora od 23. oktobra 2009. godine
41. U vezi sa zaključkom redovnih sudova o ništavosti spornog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 23. oktobra 2009. godine, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da u predmetnom postupku nije bilo sporno da je stvarna volja apelanta i drugotuženog pri zaključivanju spornog kupoprodajnog ugovora bila da apelant stekne pravo svojine na predmetnom stanu, a ne da se onemogući namirenje prvotuženog u izvršnom postupku koji u to vrijeme nije bio ni pokrenut. Dakle, Okružni i Vrhovni sud su zaključili da je sporni kupoprodajni ugovor ništav isključivo i jedino zbog nedostatka forme notarski obrađene isprave, u smislu odredbe člana 68 stav 1 tačka 4 i stav 2 Zakona o notarima, uprkos činjenici da je zaključenje takvog ugovora bilo volja ugovornih strana i da su ugovorene obaveze u cijelosti izvršene.
42. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, kao ni u odgovoru na apelaciju uopšte nisu uzeli u obzir apelantove navode prema kojima je u periodu zaključenja ugovora o kupoprodaji nepokretnosti od 23. oktobra 2009. godine bio na snazi i Zakon o prometu nepokretnosti, koji je stavljen van snage tek početkom primjene Zakona o stvarnim pravima, odnosno izričitom odredbom člana 357 Zakona o stvarnim pravima 1. januara 2010. godine. Ustavni sud podsjeća da se, prema članu 1 Zakona o prometu nepokretnosti, tim zakonom uređuju uslovi i postupak pod kojim se vrši promet nepokretnosti, a prema stavu (2) istog člana da su nepokretnosti u smislu tog zakona, između ostalog, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada. Zatim, navedeno je da prema članu 9 stav (2) Zakona o prometu nepokretnosti „ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.“ Prema stavu (3) istog člana „...ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1 i 2 ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo“. Međutim, prema stavu (4) istog člana „izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.“ Ustavni sud ima u vidu da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da su u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 23. oktobra 2009. godine istovremeno bili na snazi i Zakon o prometu nepokretnosti (koji nije zahtijevao notarski obrađen ugovor kao propisanu formu za ugovor kojim se prometuju nepokretnosti i koji je predviđao konvalidaciju nedostatka sudske ovjere u slučaju izvršenja ugovora u cijelosti ili u pretežnom dijelu i Zakon o notarima (koji je predviđao sankciju ništavosti ugovora, između ostalih, o prometu nepokretnosti u slučaju nedostatka forme notarski obrađene isprave). Stoga se postavlja pitanje koji je od navedenih zakona u konkretnom slučaju lex specialis, na koje redovni sudovi nisu dali odgovor. Naime, iako je Zakon o prometu nepokretnosti nesporno bio na snazi u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora 23. oktobra 2009. godine, kao i više decenija prije, ali i nakon toga sve do 1. januara 2010. godine, te iako je impozantna sudska praksa primjene člana 9 tog zakona više decenija, redovni sudovi su u cijelosti ignorisali taj zakon prilikom zauzimanja stava da je predmetni ugovor ništav jer nije zaključen u skladu sa Zakonom o notarima.
43. Bez pretenzija da zamijeni tumačenja redovnih sudova (koja su izostala) u pogledu pitanja koji je zakon lex specialis u konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava činjenicu da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora 23. oktobra 2009. godine pitanje forme kupoprodajnog ugovora bilo uređeno putem dva zakona s različitim rješenjima. Prije svega, Zakonom o prometu nepokretnosti, kojim se prema članu 1 uređuju uslovi i postupak pod kojim se vrši promet nepokretnosti, među kojima i stana, a prema članu 9, kao forma ugovora, propisano je da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, ali će proizvoditi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega proizlaze. Nasuprot navedenim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, Zakonom o notarima koji je u Republici Srpskoj (prema obrazloženju osporenih odluka) „zaživio“ u martu 2008. godine, kojim su obuhvaćene sve isprave koje moraju biti notarski obrađene, među kojima je i ugovor je i ugovor o prometu nepokretnosti.
44. U svakom slučaju, imajući u vidu da je apelant postupio po jednom od važećih zakona, i to onome bližem materiji prometa nepokretnosti, tj. da je predmetni ugovor sačinjen u skladu sa članom 9 Zakona o prometu nepokretnosti (koji sam propisuje konvalidaciju ugovora koji ne ispunjava sve uslove iz tog člana u slučaju kada je ugovor u cijelosti ili pretežnom dijelu izvršen), apelant ne može trpjeti teret kolizije dva zakona, odnosno štetne posljedice te kolizije ne mogu se prebaciti na apelanta. Međutim, čak i da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio na snazi samo Zakon o notarima (na koji su se pozvali žalbeni i revizioni sud) koji kao formu zahtijeva notarsku obradu ugovora o prometu nepokretnosti, Ustavni sud nije našao prihvatljivom argumentaciju u osporenim odlukama zašto nije mogao biti primijenjen član 73 ZOO-a. Naime, odredbama ovog člana rješava se pitanje „kad je izvršen ugovor kojem nedostaje forma“, prema kojem „ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cjelini ili u pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očigledno ne proizlazi šta drugo.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova o ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 23. oktobra 2009. godine kojim je došlo do miješanja u apelantovu imovinu jer je sljedstveno tom zaključku apelant izgubio valjan pravni osnov za upis u zemljišne knjige, odnosno sticanje svojine na predmetnom stanu a de facto i de iure i imovinu koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) U odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva jer apelant nije bio upisan kao vlasnik predmetnog stana
46. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su žalbeni i revizioni sud, pored stava o nedostatku valjanog pravnog osnova (iustus titulus) za sticanje prava svojine na predmetnom stanu, uslijed zaključka o ništavosti spornog ugovora zbog nedostatka zakonom propisane forme ad solemnitatem, ukazali da apelant u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i upisa zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama nije bio stekao pravo svojine na predmetnom stanu i iz razloga što nije imao ni valjan način sticanja (modus acquirendi), u smislu odredaba člana 53 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. Slijedom navedenog, a kako je prvotuženi kao tražilac izvršenja dostavio zemljišnoknjižni izvadak predmetnog stana sa upisanim pravom svojine drugotuženog (izvršenika) u smislu odredaba člana 70 ZIP-a, žalbeni i revizioni sud su zaključili da apelant nije imao prava u zemljišnim knjigama koja sprečavaju izvršenje na predmetnom stanu, u smislu člana 51 ZIP-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu u ovom segmentu izvršeno u skladu s navedenim zakonskim odredbama, koje su jasne, precizne i objavljene u službenom glasilu, te kao takve nesporno ispunjavaju standarde „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije.
47. Takođe, Ustavni sud ukazuje da dosljedna primjena relevantnih zakonskih odredaba, koje omogućavaju prinudnu naplatu potraživanja iz imovine dužnika, ali i štite treća lica koja imaju prava na predmetu izvršenja, nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu u konkretnom slučaju u ovom segmentu bilo u javnom interesu.
48. Ustavni sud nadalje mora ispitati da li je u okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na odbijanje sudske zaštite apelantu jer u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, odnosno u vrijeme upisa zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama apelant nije bio upisan kao vlasnik predmetnog stana u zemljišnim knjigama, miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“.
49. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao slična činjenična i pravna pitanja. Tako je u Odluci broj AP 2326/18 Ustavni sud utvrdio kršenje prava na imovinu apelantkinje koja je takođe u parničnom postupku tražila da se utvrdi da je nedozvoljeno izvršenje na spornom stanu koje je Okružni privredni sud, na prijedlog tražioca izvršenja, dozvolio radi namirenja potraživanja koja on ima prema izvršeniku. Redovni sudovi su u tom predmetu apelantkinjin tužbeni zahtjev odbili s obrazloženjem da apelantkinja na predmetnom stanu kao predmetu izvršenja nema pravo svojine koje je stekla prije izvršene zabilježbe izvršenja pa da bi kao titular tog prava mogla spriječiti izvršenje. Ustavni sud je, između ostalog, bilježio nespornim da je apelantkinja propustila da se, u skladu sa članom 53 Zakona o stvarnim pravima, na osnovu valjanog pravnog posla, uknjiži kao vlasnik predmetnog stana ili da na osnovu zaključenog ugovora sa izvršenikom zatraži predbilježbu sticanja prava svojine na predmetnom stanu u smislu člana 54 Zakona o stvarnim pravima. Međutim, Ustavni sud je imao u vidu da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je apelantkinja zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa izvršenikom, te u cjelini isplatila kupoprodajnu cijenu izvršeniku, odnosno stekla pravo na uknjižbu prava svojine i prava na posjed predmetnog stana prije nego je na predmetnom stanu konstituisano pravo na namirenje u korist tražioca izvršenja. Ustavni sud je zaključio da raspolaganje predmetnim stanom između apelantkinje i izvršenika na osnovu ugovora koji su zaključili nije uslijedilo kao rezultat pokrenutog izvršnog postupka i s ciljem da se tražilac izvršenja onemogući da prinudno naplati svoje potraživanje od izvršenika. Redovni sudovi su ovu okolnost zanemarili insistirajući na činjenici da apelantkinja nije na osnovu predmetnog ugovora stekla i pravo svojine u smislu člana 53 Zakona o stvarnim pravima i propuštajući da okolnosti slučaja dovedu u vezu sa svrhom i ciljem člana 72 ZIP-a. Time su na apelantkinju stavili pretjeran teret pružajući zaštitu tražiocu izvršenja od raspolaganja koje je prethodilo zabilježbi izvršenja i koje nije bilo preduzeto s ciljem onemogućavanja namirenja njegovog potraživanja od izvršenika. Konačno, Ustavni sud je istakao da miješanje u apelantkinjino pravo na mirno uživanje imovine, iako zasnovano na zakonu i u službi legitimnog cilja, na apelantkinju stavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati njenim propustom da se prije pokretanja izvršnog postupka i uknjiži kao vlasnik predmetnog stana. S druge strane se iz relevantnih okolnosti tog slučaja ne može izvesti zaključak da bi proglašenjem nedopuštenog izvršenja na predmetnom stanu na tražioca izvršenja bio stavljen pretjeran teret u ostvarivanju potraživanja koje ima prema izvršeniku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2326/18 od 17. jula 2018. godine, st. 60–88, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
50. Ustavni sud je nastavio istu praksu u predmetu broj AP 772/19, u kojem je zaključio da neće doći do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ukoliko redovni sudovi odredbe člana 72 stav 3 ZIP-a tumače i primjenjuju na način da nema smetnji za nastavak izvršnog postupka samo ako tokom izvršnog postupka dođe do promjene titulara imovine. S obzirom na to da su u tom slučaju redovni sudovi zanemarili da je apelant znatno prije pokretanja izvršnog postupka stekao imovinu – nepokretnosti (potpisao i ovjerio kupoprodajni ugovor, isplatio kupoprodajnu cijenu, ušao u posjed predmetnih nepokretnosti, dobio rješenje nadležnog organa da nije obavezan izvršiti uplatu poreza na promet nepokretnosti itd.), Ustavni sud je zaključio da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
51. U Odluci broj AP 588/20 Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su u konkretnom slučaju redovni sudovi zanemarili da je apelant znatno prije pokretanja izvršnog postupka stekao imovinu – predmetnu nepokretnost (potpisao i ovjerio kupoprodajni ugovor, isplatio kupoprodajnu cijenu, ušao u posjed predmetnih nepokretnosti itd.). Ustavni sud je ponovio da do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neće doći ukoliko redovni sudovi odredbe člana 72 stav (3) ZIP-a tumače i primjenjuju na način da nema smetnji za nastavak izvršnog postupka samo ako tokom izvršnog postupka dođe do promjene vlasnika imovine.
52. Ustavni sud je u Odluci broj AP 648/19 zaključio da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, miješanje u pravo apelanata na imovinu, iako zakonito i u službi legitimnog cilja, za apelante je rezultiralo pretjeranim teretom koji se ne može opravdati legitimnim ciljem u čijoj je službi. Ovo posebno imajući u vidu da su apelanti u momentu kupoprodaje kupili nepokretnost na kojoj nije bilo upisanih nikakvih tereta, pa ni založnog prava u korist tražioca izvršenja, niti zabilježbe izvršenja. Apelanti su ispunili sve elemente iz ugovora o kupoprodaji i djelovali proaktivno s ciljem ispunjavanja uslova za sticanje svojine uknjižbom po osnovu tog ugovora. Tako su s Poreskom upravom zaključili sporazum o plaćanju poreza (bez čijeg plaćanja uknjižba prava svojine nije moguća) u ratama jer im očigledno teška ekonomska situacija u zemlji nije dopustila da drukčije obezbijede sebi dom u vidu kuće na kojoj je dopušteno izvršenje, a u kojoj apelanti žive od momenta zaključivanja ugovora o kupoprodaji i isplate kupoprodajne cijene, pri čemu osporenom presudom uopšte nije obrazložen ratio legis odredbe člana 72 ZIP-a, kojoj je svrha spriječiti manipulacije izvršenika imovinom na kojoj je već dozvoljeno izvršenje.
53. Vraćajući se na postupak, odnosno odluku koja je osporena apelacijom o kojoj Ustavni sud odlučuje ovom odlukom, Ustavni sud bilježi nespornim da je apelant u konkretnom slučaju propustio da se, u skladu sa članom 53 Zakona o stvarnim pravima, na osnovu valjanog pravnog posla, uknjiži i kao vlasnik predmetnog stana. Nije sporno ni da je prvotuženi uz prijedlog za izvršenje predočio izvod iz odgovarajućeg registra u kojem je kao vlasnik predmetnog stana i dalje bio upisan drugotuženi kao investitor zgrade sa dijelom 1/1, te da je u odgovarajući registar izvršena zabilježba izvršenja i konstituisano pravo namirenja u korist prvotuženog, u smislu člana 72 ZIP-a, na koje pravo ne mogu uticati eventualne promjene vlasnika nepokretnosti u toku izvršnog postupka. Najzad, nije sporno da apelant nije iskoristio ni mogućnost da na osnovu zaključenog ugovora sa drugotuženim zatraži predbilježbu sticanja prava svojine na predmetnom stanu u smislu člana 54 Zakona o stvarnim pravima (dok se ne ispune sve pretpostavke zemljišnoknjižnog prava za uknjižbu prava svojine).
54. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima, kao i u citiranim odlukama Ustavnog suda u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima, bilo nesporno da je apelant sa drugotuženim zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana (23. oktobra 2009. godine) i da je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, i to 2010. godine, te da ga je drugotuženi uveo u posjed predmetnog stana prije nego je na predmetnom stanu konstituisano pravo na namirenje u korist prvotuženog. Na osnovu ovog ugovora apelant je, dakle, prije konstituisanog prava na namirenje prvotuženog na predmetnom stanu stekao pravo na posjed predmetnog stana (u postupku i nije bilo sporno da je apelant u nesmetanom posjedu predmetnog stana počev od 2010. godine) i pravo na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu (drugotuženi je spornim kupoprodajnim ugovorom prije konstituisanja prava na namirenje prvotuženog dao apelantu saglasnost za uknjižbu svojinskih i posjedovnih prava na predmetnom stanu). Ova apelantova prava nisu prestala ni zabilježbom rješenja o izvršenju na predmetnom stanu.
55. Stoga proizlazi, kao i u prethodnim slučajevima o kojima je Ustavni sud odlučivao, da raspolaganje predmetnim stanom između apelanta i drugotuženog nije uslijedilo kao rezultat pokrenutog izvršnog postupka i s ciljem da se prvotuženi onemogući da prinudno naplati svoje potraživanje od drugotuženog, na što se odnosi član 72 ZIP-a. Međutim, redovni sudovi su (kao i u slučajevima na koje se Ustavni sud pozvao u ovoj odluci kao svoju dosadašnju praksu) navedenu okolnost smatrali bez značaja jer apelant na osnovu spornog ugovora nije stekao pravo svojine u smislu člana 53 Zakona o stvarnim pravima. Dakle, redovni sudovi su i u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom propustili da specifične okolnosti konkretnog slučaja dovedu u vezu sa svrhom i ciljem člana 72 ZIP-a.
56. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, zauzeo i stav da prvotuženi kao tražilac izvršenja ne uživa bezuslovnu zaštitu načela povjerenja u zemljišne knjige jer je bio nesavjestan, odnosno da je u okolnostima konkretnog slučaja znao ili mogao znati da je drugotuženi prodao predmetni stan apelantu. Naime, Osnovni sud je ukazao da je prvotuženi odobravao kupcima kredite za kupovinu stanova od drugotuženog i da je vršio upis hipoteka s ciljem osiguranja tih kredita na predmetnom stambenom objektu. Stoga je znao ili imao razloga posumnjati u tačnost podataka upisanih u zemljišnu knjigu i mogao lako provjeriti ko je stvarni vlasnik predmetnog stana. Ovakav stav Osnovnog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, zasnovan je na primjeni stava (2) člana 55 Zakona o stvarnim pravima jer se u konkretnoj činjeničnoj situaciji teško može zaključiti da je prvotuženi bio savjestan u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i na apelantovom stanu, odnosno zaključiti da prvotuženi kao treće lice uživa zaštitu iz stava (1) člana 55 Zakona o stvarnim pravima. Ovo i iz razloga što je pravni prednik prvotuženog, odnosno prvotuženi kao treće lice bio stvarni učesnik prodaje stanova kroz kreditiranje kupaca, koju je vršio drugotuženi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora 23. oktobra 2009. godine, dok je prvotuženi prijedlog za izvršenje podnio 4. marta 2013. godine. Okružni i Vrhovni sud su, s obzirom na zaključak o ništavosti spornog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, smatrali irelevantnim pitanje savjesnosti prvotuženog. Iz navedenog proizlazi da su Okružni i Vrhovni sud miješanje u apelantovu imovinu opravdali zaštitom prava prvotuženog koji se pouzdao u tačnost podataka upisanih u zemljišne knjige, ne osporavajući pri tome zaključak prvostepenog suda da je prvotuženi bio nesavjestan, već smatrajući tu činjenicu irelevantnom.
57. Dakle, iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da je predmetni stan spornim ugovorom de facto prometovan i da je ugovor u cijelosti izvršen prije pokretanja predmetnog izvršnog postupka, a da je prvotuženom ta činjenica bila poznata ili mu je mogla biti poznata. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je apelant, s druge strane, u konkretnom slučaju postupao nesavjesno, odnosno da je izvršio upis prava svojine na predmetnom stanu u zemljišne knjige nakon pokretanja predmetnog izvršnog postupka s ciljem sprečavanja namirenja potraživanja prvotuženog kao tražioca izvršenja. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, miješajući se u apelantovu imovinu s ciljem zaštite povjerenja u zemljišne knjige prvotuženog, iako se čini da je prvotuženi postupao nesavjesno, zanemarili sagledati sve specifične okolnosti konkretnog slučaja i na taj način iskazali pretjeran formalizam u zaštiti prvotuženog kao tražioca izvršenja prema drugotuženom kao izvršeniku pri čemu su zanemarili činjenicu da apelant nije dužnik niti izvršenik prema prvotuženom. S druge strane, redovni sudovi su zanemarili činjenicu da apelant po osnovu ugovora od 23. oktobra 2009. godine ima imovinski interes, odnosno imovinu zaštićenu članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su na apelanta, čija savjesnost u predmetnom postupku, za razliku od savjesnosti prvotuženog, nije dovedena u pitanje, stavili poseban i pretjeran teret.
58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi razloge da odstupi od svoje dosadašnje prakse. Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva da se predmetni stan izuzme od izvršenja jer apelant u vrijeme upisa zabilježbe, odnosno pokretanja izvršnog postupka nije bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnog stana. Međutim, apelant je imao zaključen kupoprodajni ugovor za taj stan koji je u cijelosti izvršen, znatno prije podnošenja prijedloga za izvršenje, odnosno imovinski interes koji je zaštićen u okviru prava na imovinu, odnosno ugovor koji nije zaključen s ciljem onemogućavanja namirenja potraživanja prvotuženog od drugotuženog. Stoga, miješanje u apelantovu imovinu, iako zakonito i u javnom interesu, nije bilo proporcionalno legitimnom cilju, te je stoga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
59. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su žalbeni i revizioni sud proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava proglasili ništavim ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 23. oktobra 2009. godine pa je miješanje u apelantovo pravo na imovinu u tom dijelu nezakonito. S druge strane, kada su uslijed izostanka upisa svojine apelanta u zemljišne knjige po osnovu ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 23. oktobra 2009. godine, koji je u cijelosti izvršen prije podnošenja prijedloga za izvršenje i upisa zabilježbe izvršenja, redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev da se predmetni stan izuzme od izvršenja. Stoga, i pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, nije uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i legitimnog cilja kojem je miješanje u apelantovu imovinu težilo.
61. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić