Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-417/22 (JP ŠGD „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-417/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-417/22, rješavajući apelaciju koju je podnio JP ŠGD „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP ŠGD „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o. Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 019457 21 Gž od 23.
novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP ŠGD „Šume Hercegovačko neretvanske“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Ivan Markić advokat iz Mostara, podnio je 2. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 019457 21 Gž od 23. novembra 2021. godine.
2. Rješenjem Zemljišnoknjižnog odjeljenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 056-0-RZ-21-000 319 od 21. aprila 2021. godine naloženo je apelantu da dostavi dokaz o plaćenoj sudskoj taksi u iznosu od 873,00 KM za izdavanje 97 zemljišnoknjižnih izvadaka. Istim rješenjem je odbijen zahtjev apelanta za oslobađanje od plaćanja sudske takse u skladu sa članom 9. tačka d) Zakona o sudskim taksama sa tarifom HNK.
3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Zemljišnoknjižnog odjeljenja Općinskog suda od 21. aprila 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 07 0 Dn 019457 21 Gž od 23. novembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz naziva apelanta proizilazi da se radi o javnom preduzeću, a i iz odluke o osnivanju proizilazi da je ista donijeta na sjednici Skupštine HNK, u skladu sa Zakonom o javnim preduzećima. Dalje, da je u članu 20. odluke o osnivanju navedeno da je društvo pravno lice koje samostalno obavlja privrednu djelatnost radi sticanja dobiti, a u članu 21. da društvo dogovara za svoje obaveze svojom cjelokupnom imovinom, te da za obaveze društva odgovara osnivač do visine svog udjela. Kantonalni sud je dalje ukazao da je Zakonom o sudskim taksama i tarifama u HNK propisano u članu 9. stav (1) da su plaćanja takse oslobođeni: a) država Bosna i Hercegovina i njeni organi, b) entiteti i njihovi organi, c) Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, d) kantoni i njihovi organi, e) jedinice lokalne samouprave, f) ustanove za socijalni rad, g) izdržavana lica u postupcima utvrđivanja i ostvarivanja prava po osnovu zakonskog izdržavanja, h) lice u sporu u vezi sa ostvarivanjem njegovog prava iz radnog odnosa, i) privredna društva za zapošljavanje lica sa invaliditetom i zaštitna radionica u postupcima registracije i izdavanja iz sudskog registra, j) logoraši i žrtve teških kršenja međunarodnog prava i ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava u postupku ostvarivanja prava na reparaciju. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant ne spada ni u jednu od navedenih kategorija lica koja su oslobođena plaćanja takse, jer je zakonodavac od svih pravnih lica kojima je povjereno obavljanje javnih ovlaštenja decidirano izuzeo samo ustanove za socijalni rad. Konačno, da javna preduzeća samostalno obavljaju svoju djelatnost, ostvaruju prihode i iz svojih sredstava plaćaju obavezu i ne mogu se podvesti pod državne, entitetske ili kantonalne organe da bi bila izuzeta od obaveza plaćanja takse. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je zaključio da apelant nije oslobođen plaćanja sudske takse u konkretnom slučaju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o sudskim taksama i tarifama u HNK-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić