Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4350/21 (S. V.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4350/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4350/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sanja Veselić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanja Veselić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 241995 20 Rev od 3. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanja Veselić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić advokati iz Banjaluke, podnijela je 21. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 241995 20 Rev od 3. septembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezana je apelantkinja da tužiocu („Vantage Leasing“ d.o.o. Sarajevo) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (kako je precizirano izrekom prvostepene presude), te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužilac (kao davalac lizinga) sa „Geokop“ d.o.o. Banjaluka (kao primaocem lizinga) zaključio ugovor o lizingu od 30. aprila 2013. godine, koji ugovor je, kao jemac platac, potpisala i apelantkinja. Nadalje, da je apelantkinja sa tužiocem zaključila i ugovor o solidarnom jemstvu od 30. aprila 2013. godine kojim se obavezala da, u slučaju da primalac lizinga ne ispuni svoju punovažnu i dospjelu obavezu u roku, jemči i odgovara solidarno kao jemac platac za obaveze iz ugovora i u vezi s ugovorom. Takođe, da je tužilac pismenom izjavom od 4. avgusta 2015. godine obavijestio primaoca lizinga da, zbog neizvršavanja obaveza u skladu sa ugovorom o lizingu od 30. aprila 2013. godine, raskida predmetni ugovor sa 15. avgustom 2015. godine. Konačno, da je rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 18. septembra 2018. godine zaključen stečajni postupak nad primaocem lizinga, te da je rješenjem navedenog suda od 15. januara 2019. godine primalac lizinga brisan iz sudskog registra, a da je tužilac predmetnu tužbu podnio 11. jula 2016. godine. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelantkinje da, u situaciji kada je tužilac raskinuo ugovor o lizingu od 30. aprila 2013. godine i kada su raskidom ugovora obje ugovorne strane oslobođene svojih obaveza izuzev obaveze na naknadu eventualne štete, apelantkinja nije pasivno legitimisana za predmetni tužbeni zahtjev jer nije bila jemac za štetu, niti je bilo šta primila po osnovu raskinutog ugovora o finasijskom lizingu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da obaveza apelantkinje u konkretnom slučaju proizlazi iz člana 10. predmetnog ugovora o lizingu (radi čega je apelantkinja zapravo i potpisnik tog ugovora), a proizlazi i iz ugovora o solidarnom jemstvu od 30. aprila 2013. godine (kao posebnog obligaciono-pravnog odnosa zasnovanog između tužioca i apelantkinje). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 2. ugovora o solidarnom jemstvu od 30. aprila 2013. godine uređeno da apelantkinja, kao jemac, jemči i odgovara solidarno kao jemac platac, kako za ispunjenje svih obaveza koje je primalac lizinga preuzeo prema tužiocu, tako i svih obaveza koje proizlaze iz ugovora ili u vezi sa ugovorom. Dakle, apelantkinja odgovara za ispunjenje obaveza primaoca lizinga iz osnova ugovora o lizingu (za plaćanje neisplaćene naknade), nevezano za oblike odgovornosti primaoca lizinga po osnovu tog ugovora u slučaju raskida predmetnog ugovora. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je odgovornost apelantkinje u konkretnom slučaju ustanovljena pod drugačijim uslovima i po drugim pravnim osnovima u odnosu na odgovornost primaoca lizinga, kao glavnog dužnika, što je u skladu sa odredbama člana 414. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem teksu: ZOO). Konačno, Vrhovni sud je zakljuio da odgovornost apelantkinje iz osnova predmetnog ugovornog odnosa proizlazi i iz odredbi člana 1004. stav (3) ZOO, saglasno kojim odredbama jemac platac odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može tražiti njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jemca, ili od oboje u isto vrijeme (solidarno jemstvo).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je tužilac obavijestio korisnika ugovora da raskida predmetni ugovor o lizingu, a da je odredbama člana 132. stav (1) ZOO propisano da su raskidom ugovora ugovorne strane oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete. Dakle, kako apelantkinja nije bila jemac za štetu, odnosno nije jemčila za naknadu eventualne štete, već samo sa ispunjenje obaveza po ugovoru, koji ugovor je tužilac raskinuo, to je u konkretnom slučaju njeno jemstvo (koje je akcesorne prirode i ne može samostalno postojati) prestalo da važi. Apelantkinja ističe da su redovni sudovi pogrešno „sudili kao da se radi o tužbi za ispunjenje ugovora, a ne o tužbi za naknadu štete“ budući da predmet konkretnog spora nije moglo biti izvršenje ugovora o lizingu od 30. aprila 2013. godine koji je raskinut.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4350/21 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio