Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-453/22 (Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prekršaj
- Javna vlast
- Prekršajni postupak
- Javne nabavke
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-453/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-453/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Pr 062209 21 Pžp od 29. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Mahir Hinović advokat iz Jelaha, podnio je 4. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Pr 062209 21 Pžp od 29. decembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 Pr 062209 21 Pr od 1. novembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 Pr 062209 21 Pr od 1. novembra 2021. godine apelant je oglašen odgovornim što je kao ugovorni organ proveo tri postupka javne nabavke roba – vodomjera putem tri direktna sporazuma, čime je počinio prekršaj iz čl. 15. stav (6) i 87. stav (3) Zakona o javnim nabavkama BiH, pa mu je na osnovu člana 116. stav (2) tač. a) i c) istog Zakona utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM. Istim rješenjem je određeno da se na osnovu člana 25. Zakona o prekršajima ista neće izvršiti ako apelant u roku od šest mjeseci ne izvrši novi prekršaj, kao i da je dužan platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 KM.
3. U obrazloženju osporenog rješenja, Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelant primjenom direktnog sporazuma u tri slučaja proveo postupak javne nabavke roba, vodomjera, te na osnovu takvih provedenih postupaka 20. februara 2019. godine zaključio ugovor sa ponuđačem VMS group d.o.o. Sarajevo na vrijednost 4.470,00 KM, 28. juna 2019. godine sa ponuđačem Exor systems d.o.o. na vrijednost od 3.425,00 KM i 20. decembra 2019. godine sa ponuđačem VMS group d.o.o. Sarajevo na vrijednost od 3.440,00 KM. Dalje, da je apelant u periodu 2019. godine (period nabavke direktnim sporazumom) imao zaključen Okvirni sporazum sa ponuđačem Aqualine d.o.o. Vitez koji ga je obavezivao zaključivati pojedinačne ugovore o nabavci roba, što apelant u konkretnim slučajevima nabavke vodomjera nije učinio pravdajući se da se radilo o vodomjerima drugačijih karakteristika od onih koje je već nabavljao od ovog ponuđača. S tim u vezi je Općinski sud naveo da, kako apelant nije dokazao da se nije radilo o istovrsnoj robi, vodomjerima (po članu
2. Pravilnika o postupku direktnog sporazuma, postupak direktnog sporazuma se može provesti kada je procijenjena vrijednost istovrsnih roba, usluga ili radova na godišnjem nivou jednaka ili manja od 6.000,00 KM), te kako je izvršio cijepanje nabavke čija je ukupna vrijednost na godišnjem nivou 11.335,00 KM na tri postupka, to je prekršio odredbe člana čl. 15. stav (6) i 87. stav (3) Zakona o javnim nabavkama BiH.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 1. novembra 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 39 0 Pr 062209 21 Pžp od 29. decembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da se žalbeni navodi apelanta koji se odnose na nedokazanost namjere mogu podvesti pod pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, razlog zbog kojeg se prema odredbi člana 84. Zakona o prekršajima prvostepena odluka ne može pobijati, pa se ovaj žalbeni osnov ne može razmatrati. Dalje je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud iznio potpune razloge o utvrđenom činjeničnom stanju i obrazložio koje je dokaze izveo, kako ih je cijenio, kakvo je činjenično stanje utvrdio i iz kojih razloga, kako je to propisano odredbom člana 74. Zakona o prekršajima, što govori da rješenje sadržava zakonom propisane elemente i zasnovano je na pravilnoj primjeni načela slobodne ocjene dokaza u skladu sa članom 70. stav (1) Zakona o prekršajima. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud uz pravilnu ocjenu svih okolnosti koje se imaju i moraju uzeti u obzir prilikom odlučivanja o sankciji, apelantu pravilno izrekao novčanu kazna u minimalnom iznosu od 1.500,00 KM, shodno odredbi člana 116. stav (2) tač. a) i c) u vezi sa članom 25. Zakona o prekršajima, a koja se neće izvršiti ako apelant ne počini novi prekršaj u roku od šest mjeseci, te da će se izricanjem uslovne osude ostvariti kako opšta tako i posebna svrha kažnjavanja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da je Kantonalni sud propustio utvrditi da je postojanje namjere subjektivni element bića prekršajnog djela. Također, da u konkretnom slučaju nije riječ o pogrešno i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju, već pogrešnoj primjeni materijalnog prava kao žalbenom osnovu. Konačno navodi da su za isti činjenični opis utvrđene dvije pravne kvalifikacije djela. Relevantni propisi
7. Zakon o javnim nabavkama BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 39/14) Član 15. stav (6) (Procijenjena vrijednost javne nabavke) Ugovornom organu nije dozvoljeno dijeljenje predmeta nabavke s namjerom izbjegavanja primjene odgovarajućeg postupka definiranog ovim zakonom.
Član 87. stav (3) (Vrste postupka za dodjelu ugovora male vrijednosti) Ugovorni organ provodi postupak direktnog sporazuma za nabavku robe, usluga ili radova čija je procijenjena vrijednost jednaka ili manja od iznosa od 6.000,00 KM.
Član 116. stav (2) tač. a) i c) (Prekršajne odredbe) Novčanom kaznom u iznosu od 1.500,00 do 15.000,00 KM kaznit će se za prekršaj ugovorni organ:
a) ako nabavi robu, radove ili usluge bez provođenja postupaka javne nabavke propisanih ovim zakonom osim u slučajevima kada to zakon dopušta;
c) ako se ne pridržava uslova i načina javne nabavke prema procijenjenim vrijednostima i dijeli vrijednost nabavke s namjerom izbjegavanja primjene propisanog postupka nabavke;
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da apelant kao javno preduzeće ne uživa prava iz Evropske konvencije, ali da uživa garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o javnim nabavkama BiH i Zakona o prekršajima, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić