Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2249/21 (M. H.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Otpremnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2249/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-2249/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Meliha Hadžiabdić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Meliha Hadžiabdić protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 107470 16 Rsž od 26. studenog 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Meliha Hadžiabdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Odvjetničko društvo Đonko d.o.o. Mostar iz Mostara, podnijela je 24. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 107470 20 Rev od 23. ožujka 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 107470 16 Rsž od 26. studenog 2019. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4042/20 od 27. listopada 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda od 26. studenog 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 107470 12 Rs od 30. svibnja 2016. godine obavezan je tuženik (Buregdžinica ,,Musala“ Mostar) da apelantici na ime naknade plaća za razdoblje od 23. srpnja 2010.godine do 9. travnja 2012.godine, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je na ime otpremnine tražila određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

4. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je apelantica bila zaposlenik tuženika počevši od 10. srpnja 2010. godine (na temelju Ugovora o radu zaključenog 23. srpnja 2010 godine), a radni odnos joj je prestao rješenjem tuženika o otkazu radnog odnosa i apelantica je izvršila odjavu u poreznoj upravi sa 20. travnjem 2012. godine. Dalje je naveo da apelantici nije isplaćivana plaća niti doprinosi za razdoblje od 10. srpnja 2010. godine do 20. travnja 2012. godine, jer po kazivanju tuženika nikad nije došla na posao. Imajući to u vidu, prvostupanjski sud je zaključio da se apelantica nalazila u stalnom radnom odnosu kod tuženika, te je apelantica ostvarila pravo na isplatu naknade plaća sukladno odredbi članka 72. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojim je u stavku 1. propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za razdoblje u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih Zakonom i Kolektivnim ugovorom. Kako ni apelantica a ni tuženik kroz postupak nisu dokazali da je apelantica dolazila i radila na poslovima po Ugovoru o radu i da joj je za taj rad isplaćivana plaća, prvostupanjski sud je zaključio da apelantici, primjenom odredbi članka 72. ZOR a u svezi s člankom 7. Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU), pripada pravo na naknadu plaće. Nadalje, prvostupanjski sud je istakao da je nesporno da je apelantici ugovor o radu prestao zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, a da apelantica nije na radu kod tuženika provela neprekidno duže od dvije godine. Prvostupanjski sud je ukazao da prema članku 100. ZOR zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u ovisnosti od duljine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem. Dakle, istakao je da je pravo zaposlenika na otpremninu konstituirano pod određenim zakonskim pretpostavkama koje zaposlenik mora ispunjavati, pri čemu apelantica nije dostavila dokaz o odlasku u mirovinu, te je tužbeni zahtjev u pogledu otpremnine odbijen kao neutemeljen.

5. Presudom Kantonalnoga suda od 26. studenog 2019. godine priziv apelantice je odbijen, a priziv tuženika je uvažen, te je prvostupanjska presuda je preinačena na način da je odbijen u cijelosti kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev.

6. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da je ugovor o radu apelantice i tuženika proizašao iz kupoprodajnog ugovora (zaključenog 2009. godine) čiji je predmet bio poslovni prostor prodavatelja (,,KTK Visoko“ d.d. Visoko), pri čemu je u članku 3. kupoprodajnog ugovora, ugovorena obveza tuženika da u roku od 30 dana od zaključenja kupoprodajnog ugovora preuzme dva radnika koja su na dan zaključenja ugovora bila u radnom odnosu sa prodavateljem i zaposli ih na neodređeno vrijeme i to najmanje tri godine od dana prijema. Kantonalni sud je istakao da je tuženik apelanticu prijavio kao zaposlenika nadležnom Zavodu PIO/MIO i Zavodu za zdravstveno osiguranje i istoj djelomično uplatio doprinose za PIO/MIO (u razdoblju oko šest mjeseci). Međutim, istakao je da je nesporno utvrđeno da se apelantica kao zaposlenica po zaključenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme nije javila na posao 10. srpnja 2010. godine nakon čega je tuženik 20. listopada 2010. godine apelanticu pismeno pozvao da se javi na posao, ali ona i pored poziva nije pristupila na radno mjesto po ugovoru niti je svoj izostanak sa posla opravdala. Kantonalni sud je ukazao da su odredbom članka

72. ZOR propisani slučajevi kada zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za razdoblje u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad, plaćeno odsustvo, za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, viša sila, privremeni zastoj rada u proizvodnji, kada nisu provedene propisane mjere zaštite na radu, ako za to vrijeme zaposlenik nije raspoređen na druge odgovarajuće poslove). Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da apelantica niti jedan dan nije radila kod tuženika, pri čemu nije dokazala zbog čega ne radi kod tuženika i kako joj to tuženik sprječava rad. Također, nesporno je utvrđeno da se apelantica i pored poziva da se javi na posao nije odazvala, kao i da nije dokazala kada i kome se javljala prilikom dolaska na posao. Stoga, Kantonalni sud je istakao da se ne radi o opravdanom izostanku apelantice s rada, niti se radi o spriječenosti apelantice od strane poslodavca da obavlja rad za koji je zaključila ugovor o radu, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 72. ZOR (kako to osnovano u prizivu ističe tuženik). Samim time, istakao je da apelantici ne pripada pravo na naknadu plaća za utuženo razdoblje, jer nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu naprijed navedene odredbe članka 72. ZOR. Konačno, istakao je da je apelantičin priziv odbijen kao neutemeljen iz naprijed navedenih razloga. Apelacioni navodi

7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, ističe da je materijalnim dokazima i svojim iskazom dokazala da joj tuženik nije omogućio rad, da bi Kantonalni sud u samo jednoj rečenici pozvao na odredbi članka 72. ZOR, te je bez ikakve analize dokaza zaključio da apelantica nije dokazala zbog čega nije radila kod tuženika. Pri tome, apelantica ističe da Kantonalni sud nije obrazložio razloge odbijanja njenog priziva koji se ticao prava na otpremninu. Apelantica je ukazivala na praksu redovitog suda u kojoj je u identičnoj situaciji zauzet drugačiji stav od onog u konkretnom predmetu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu navoda apelantice da je „redoviti sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke“, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovitih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2249/21 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio