Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4331/20 (M.M.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Pravosnažno okončanje prethodnog postupka
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ne bis in idem
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4331/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4331/20, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 K 068861 19 Kž od 26.

augusta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Damir Alić, advokat iz Tuzle, podnijela je 1. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 K 068861 19 Kž od 26. augusta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 6. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su u periodu od 13. do 15. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

3. Odgovori na apelaciju su 26. januara 2022. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku na eventualno izjašnjenje. Apelanticin punomoćnik se nije izjasnio na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 127 0 K 068861 18 K od 8. oktobra 2019. godine apelantica je proglašena krivom da je u vrijeme i mjestu opisanom u izreci presude, „u svojstvu odgovorne osobe, radeći kao direktor navedene osnovne škole (u daljnjem tekstu: škola), iskoristila svoja službena ovlaštenja [...], tako što je zaključila Ugovor o radu na određeno vrijeme sa M. A. [...], za poslove radnog mjesta sekretara škole do raspisivanja i okončanja konkursne procedure, [...] iako je znala da M. A. ne ispunjava uslove predviđene članom 78. stav 1. Zakona za radno mjesto sekretara jer nije imala položen stručni ispit već položen pripravnički ispit [...]“. Utvrđeno je da je na navedeni način apelantica M. A. pribavila korist u vidu protivpravnog zaposlenja na određeno vrijeme, čime je počinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je, primjenom člana 383. stav 1, čl. 7. i 49, člana 60. stav 2. i člana 62. KZFBiH, kao i člana 300. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelantici izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se ona neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine po pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom apelantici je u skladu sa članom 76. st. 1. i 2. KZFBiH izrečena i detaljno opisana sigurnosna mjera.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je Kantonalno tužilaštvo Optužnicom broj T03 0 KTK 0061420 16 od 25. decembra 2017. godine (u daljnjem tekstu: optužnica od 25. decembra 2017. godine) optužilo apelanticu zbog krivičnog djela iz člana 383. stav

1. KZFBiH. Zatim je Općinski sud naveo da je apelanticin branilac u uvodnom izlaganju prigovorio da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je res iudicata, budući da je Općinski sud Rješenjem broj 127 0 K 065475 16 Kps od 3. marta 2017. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 3. marta 2017. godine) o istoj pravnoj stvari odlučio. Isti prigovor, kako je navedeno, istaknut je i na izmijenjenu optužnicu na glavnom pretresu.

7. Općinski sud je dalje naveo da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi Kantonalnog tužilaštva, i to ispitivanjem svjedoka Eldine Husić, M. A. i I. J., te je izvršen uvid u opisane materijalne dokaze i njihovo čitanje (str. 3. i 4. i strana 5. pasus prvi presude). Navedeno je da je odbrana ispitala svjedoka A. B. i da je predložila da se provedu materijalni dokazi: Optužnica Kantonalnog tužilaštva broj XT03 0 KTK 0061420 16 od 5. decembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: optužnica od 5. decembra 2016. godine), rješenje od 3. marta 2017. godine, Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 259367 16 Rsž od 23. juna 2017. godine i Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 259367 17 Rev od 18. januara 2018. godine.

8. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je po raspisanom konkursu za prijem radnika na radna mjesta u osnovnim i srednjim školama Tuzlanskog kantona, za mjesto sekretara škole na neodređeno vrijeme, nakon provedene procedure, sačinjena rang-lista prema kojoj je N. Č. bio na prvom mjestu, dok je na drugom mjestu bila Eldina Husić. N. Č. je zatim zaključio ugovor o radu sa školom, ali ga je brzo raskinuo. Utvrđeno je da je za upražnjeno radno mjesto ponovo raspisan konkurs i da je do okončanja konkursne procedure apelantica kao direktorica škole pozvala M. A. i ponudila joj da radi na mjestu sekretara, te je apelantica sa M. A. zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme. Dalje, Općinski sud je naveo da se Eldina Husić, drugorangirana sa rang-liste, obratila apelantici i Školskom odboru tražeći da se poštuje rang-lista i da se na to mjesto primi ona kao drugorangirani kandidat, a ne M. A. Utvrđeno je da apelantica nije prihvatila primjedbe Eldine Husić, dok je Školski odbor zauzeo stav da je apelantica prekršila član 20. stav 5. Pravilnika o uvjetima, kriterijima i postupku zapošljavanja u javnim ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja na području Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i tražio od apelantice da se ta greška otkloni. Međutim, apelantica je iskoristila mogućnost da na tu odluku stavi veto, pa je u konačnici Kantonalna uprava za inspekcijske poslove donijela rješenje kojim je naređeno školi kao pravnom licu da otkloni utvrđene nedostatke, tj. nedostatak u vezi s prijemom – angažiranjem M. A. na radno mjesto sekretara škole, na način da prijem lica na spomenuto radno mjesto izvrši u skladu sa Zakonom i Pravilnikom. Navedeno je da se na odluku Školskog odbora i rješenje Kantonalne inspekcije apelantica oglušila jer je i dalje držala M. A. u radnom odnosu do 31. decembra 2015. godine.

9. Općinski sud je istakao da je u predmetnom postupku bilo sporno da li je prijem M. A. na mjesto sekretara škole bio zakonit budući da nije bila na rang-listi škole, te iz razloga što nije imala položen odgovarajući stručni ispit za rad na mjestu sekretara škole. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da su relevantne odredbe koje reguliraju prijem radnika u radni odnos javnih ustanova Tuzlanskog kantona član 78. stav 1. i član 79. stav 9. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju i član 20. stav 5. Pravilnika. Ocijenjeno je da je apelantica prekršila navedene odredbe jer je, nakon što je prvorangirani kandidat N. Č. raskinuo radni odnos, zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme sa M. A., koja nije imala položen stručni ispit za rad u javnim ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja, zbog čega nije mogla ni konkurirati na to radno mjesto.

10. Općinski sud je naveo da je apelanticina odbrana ukazivala na član 79. stav 3. tačka c) Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju prema kojoj na određeno vrijeme radi osiguranja stručne zastupljenosti nastave i obavljanja drugih neophodnih poslova, do raspisivanja konkursa, odnosno do okončanja postupka po raspisanom konkursu, škola može primiti lice koje ispunjava uvjete utvrđene tim zakonom do kraja započetog polugodišta uz prethodnu saglasnost Ministarstva. Međutim, prema stavu Općinskog suda, taj član ne daje pravo apelantici za prijem M. A. jer M. A. nije bila na rang-listi niti je položila odgovarajući stručni ispit. Sljedeća apelanticina pogreška, kako je dalje istakao Općinski sud, jeste ta što je prilikom prijema M. A. u radni odnos zanemarila član 20. stav 5. Pravilnika, prema kojem su objavljene rang-liste kandidata za sve pozicije škole dužne koristiti do objavljivanja sljedećeg konkursa. Općinski sud je istakao da se apelantica u potpunosti oglušila na dužnost korištenja rang-liste i prijema kandidata sa liste, čime je oštetila drugorangiranu sa liste – Eldinu Husić, a pogodovala prijemu M. A., koja nije imala položen odgovarajući stručni ispit, niti je bila učesnica konkursa, pa stoga nije mogla biti na rang-listi, omogućivši joj da na nezakonit način zasnuje radni odnos i stekne imovinsku korist za period dok je bila u radnom odnosu.

11. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor da je taj sud u predmetu broj 127 0 K 065475 16 Kps donio rješenje od 3. marta 2017. godine kojim je istovjetna optužnica odbijena i koje ima karakter sudske presude, pa se po novoj istoj optužnici ima postupiti u skladu s načelom res iudicata i da se ova krivična stvar može podvesti pod načelo ne bis in idem iz člana 4. ZKPFBiH. Općinski sud je pojasnio da u ovoj krivičnoj stvari nije donio meritornu odluku nego je procesnom odlukom odlučivao o pitanju prethodne optužnice, pa se stoga ovaj slučaj ne može podvesti pod načelo presuđene stvari i dvostrukog suđenja na koje se poziva odbrana. U prilog tome, Općinski sud se pozvao i na odredbe člana 243. stav 6. ZKPFBiH, koje propisuju da nakon odbijanja svih ili pojedinih tačaka u optužnici, tužilac može podnijeti novu ili izmijenjenu optužnicu, koja će biti zasnovana na novim dokazima, koja optužnica se podnosi na potvrđivanje. U konkretnom slučaju Općinski sud je postupio po novoj optužnici od 25. decembra 2017. godine, koju je potvrdio sudija za prethodno saslušanje koji je cijenio prethodne prigovore, te smatra da nema nikakve smetnje za postupanje u ovom predmetu.

12. Općinski sud je također ocijenio neosnovanim pozivanje odbrane na presude iz parničnog postupka, u kojem je Eldina Husić tražila naknadu štete (dokazi odbrane) jer, kako je istakao, presuda iz parničnog postupka ne obavezuje sud u krivičnom postupku.

13. Kantonalni sud je Presudom broj 127 0 K 068861 19 Kž od 26. augusta 2020. godine žalbu apelanticinog branioca djelimično uvažio i Presudu Općinskog suda broj 127 0 K 068861 18 K od 8. oktobra 2019. godine preinačio u odluci o krivičnopravnoj sankciji i sigurnosnoj mjeri tako da je apelantici za učinjeno krivično djelo iz člana 383. stav 1. KZFBiH, za koje je tom presudom proglašena krivom, uz primjenu odredbi čl. 42, 49. stav 1, 60. stav 2. i 62. st. 1, 2. i 3. KZFBiH izrekao uvjetnu osudu kojom se apelantici preuzima kao utvrđena kazna zatvora iz te presude u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo. Istom presudom je izrečena sigurnosna mjera zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije iz člana 76. KZFBiH ukinuta. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

14. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe da je u toku prvostepenog postupka Kantonalno tužilaštvo izmijenilo optužnicu na način da je korigiralo prvobitnu izreku optužnice, „čemu je odbrana kontinuirano prigovarala“, o čemu je izostao stav prvostepenog suda. Kantonalni sud je istakao da iz uvida u spis predmeta prvostepenog suda proizlazi da je kantonalni tužilac izvršio izmjenu činjeničnog opisa djela iz optužnice na glavnom pretresu održanom 3. oktobra 2019. godine, te da je apelanticin branilac naveo da je „bespredmetno protivljenje učinjenoj izmjeni optužnice“, ali da odbrana ostaje pri prethodnim prigovorima od 23. januara 2018. godine, koji se suštinski odnose i na izmijenjenu optužnicu. Dakle, branilac se nije protivio samoj izmjeni optužnice da bi sud morao odlučiti o takvom prigovoru i u presudi dati razloge o tome, već je ponovio raniji prigovor presuđene stvari, koji je odbrana iznosila i u odnosu na prvobitnu optužnicu od 25. decembra 2017. godine, o čemu je Općinski sud u pobijanoj presudi dao razloge.

15. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i navode žalbe da je u prvostepenoj presudi izostao bilo kakav stav suda u pogledu dva uvrštena i od suda prihvaćena materijalna dokaza odbrane, i to Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 259367 16 Rsž od 23. juna 2017. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 259367 17 Rev od 18. januara 2018. godine, jer je Općinski sud na stranici 11. pobijane presude naveo da je neosnovano pozivanje odbrane na presude donesene u parničnom postupku za naknadu štete oštećene E. H., jer presuda iz parničnog postupka ne obavezuje sud u krivičnom postupku. U vezi s tim je ocijenjen neosnovanim navod u vezi s Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 259367 16 Rs od 23. juna 2017. godine. S obzirom na to da je kantonalni tužilac izvršio izmjenu činjeničnog opisa djela iz optužnice na glavnom pretresu održanom 3. oktobra 2019. godine na način da su, između ostalog, iz optužnice izostavljeni navodi da je učinjenjem djela Eldina Husić pretrpjela štetu, nakon čega je apelantica pobijanom presudom proglašena krivom u skladu s ovako izmijenjenom optužnicom, to nisu osnovani braniočevi žalbeni navodi „da su neosnovani navodi prvostepenog suda o navodnoj šteti pričinjenoj kandidatima sa važeće rang-liste“. U vezi s tim je navedeno da je u činjeničnom opisu krivičnog djela, u izreci pobijane presude, kao posljedica apelanticinih protivpravnih radnji navedeno samo da je apelantica pribavila korist M. A. u vidu protivpravnog zaposlenja na određeno vrijeme.

16. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi kojim se pobija zaključak suda da je apelantica u konkretnom slučaju postupala protivno tzv. blanketnim propisima s obzirom na to da je apelantica postupila suprotno odredbama člana 78. stav 1. i člana 79. stav 3. tačka c) tada važećeg Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju jer je 1. oktobra 2015. godine zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme sa M. A. za poslove radnog mjesta sekretara škole, iako je znala da ona ne ispunjava uvjete propisane članom 78. stav 1. Zakona za radno mjesto sekretara jer nije imala položen stručni ispit.

17. Kantonalni sud je zatim ispitao navode apelanticinog branioca da je povrijeđeno načelo ne bis in idem jer se „pažljivom analizom“ optužnice od 5. decembra 2016. godine i optužnice od 25. decembra 2017. godine može zaključiti da se radi o činjenično i kvalifikatorno identičnoj optužnici, te da je Općinski sud svojim rješenjem od 3. marta 2017. godine optužnicu od 5. decembra 2016. godine odbio, te meritorno i argumentirano iznio potpune razloge zbog čega se ista optužnica odbija („to i takvo procesno rješenje od 3. marta 2017. godine sadrži sve razloge u pogledu obilježja bića krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret, sadrži razloge zbog čega isto nema predmetna obilježja, te konačno sadrži argumentaciju koja je detaljna i zakonita, zbog čega kao takva i ima karakter meritorne odluke“). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je kantonalni tužilac u optužnici od 25. decembra 2017. godine, koja sadrži isti činjenični opis djela kao i ranija optužnica od 5. decembra 2016. godine, predložio i određene nove dokaze u odnosu na raniju optužnicu (četiri dokaza opisana u presudi na strani 6), te se prema članu 243. stav (6) ZKPFBiH nova optužnica mogla podnijeti na potvrđivanje i biti potvrđena od strane prvostepenog suda, zbog čega su neosnovani prigovori odbrane koji se pozivaju na presuđenu stvar res iudicata i povredu načela ne bis in idem.

18. Kantonalni sud je utvrdio da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud cijenio sve izvedene dokaze, te na osnovu takve ocjene izveo pravilne zaključke o relevantnim činjenicama za predmetno djelo, za što je dao valjane razloge, pa i o odlučnoj činjenici da je apelantica iskorištavanjem svog službenog položaja s namjerom pribavila drugom korist. Zatim, da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sve izvedene dokaze prvostepeni sud cijenio savjesno u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH te je, nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i dovođenja dokaza u međusobnu vezu, pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno zaključio da su se u apelanticinim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH. U obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud je dao razloge na kojima je zasnovao presudu kojom je apelanticu proglasio krivom, te zašto nije prihvatio njenu odbranu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelantica navodi da su joj osporenom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je u konkretnom slučaju protiv nje u dva navrata pokrenut i vođen krivični postupak za isto krivično djelo, sa istim činjeničnim opisom radnji koje su joj optužnicama stavljene na teret, te je u apelaciji navela hronologiju tih postupaka. Apelantica je pojasnila da je Kantonalno tužilaštvo protiv nje podiglo optužnicu od 5. decembra 2016. godine zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav

1. KZFBiH, koju je taj sud potvrdio 26. decembra 2016. godine. Zatim je Općinski sud 3. marta 2017. godine donio rješenje broj 127 0 K 065475 16 Kps kojim je prethodne prigovore koje je izjavila na optužnicu usvojio kao osnovane, pa je klauzula o potvrđivanju optužnice broj T03 0 KTK 0061420 16 stavljena van snage, a optužnica odbijena (u apelaciji naveden sadržaj rješenja). Apelantica navodi da je zatim Kantonalno tužilaštvo ponovo, 25. decembra 2017. godine, pod istim brojem predmeta, podiglo optužnicu protiv nje za isto krivično djelo, sa istim dokazima, koje joj je optužnicom od 5. decembra 2016. godine bilo stavljeno na teret, kojom su, kao i u prethodnoj optužnici, apelantici stavljene na teret iste radnje. Optužnica je potvrđena Rješenjem Općinskog suda broj 127 0 K 068861 17 Kps od 12. januara 2018. godine, te je taj sud, odlučujući o njenim prethodnim prigovorima na optužnicu, u kojim je istakla i prigovor ne bis in idem, donio Rješenje broj 127 0 K 068861 17 Kps od 20. aprila 2018. godine kojim su odbijeni kao neosnovani apelanticini prethodni prigovori jer je sudija za prethodno saslušanje zaključio da optužnica sadrži sve elemente navedene u članu 242. ZKPFBiH, a da načelo ne bis in idem nije navedeno kao razlog za izjavljivanje prethodnih prigovora.

20. Pored toga, apelantica navodi da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje da je došlo do paušalne primjene krivičnog zakona jer se istovremeno, dok je protiv nje vođen predmetni krivični postupak, pred Općinskim sudom u Tuzli i Kantonalnim sudom vodio parnični postupak po tužbi tužiteljice Eldine Husić (u optužnici i presudi označena kao oštećena) protiv škole i Ministarstva u vezi sa spornim radnim odnosom (sekretar škole, za period od 14. septembra do 31. decembra 2015. godine). Apelantica navodi da je u tom postupku Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 259367 16 Rsž od 23. juna 2017. godine u cijelosti odbijena tužba Eldine Husić i nesporno je utvrđeno da joj nisu povrijeđena nikakva prava iz radnog odnosa, a to je de facto potvrđeno i odbacivanjem revizije Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 259367 16 Rev od 18. januara 2018. godine. Apelantica smatra da su ove odluke bile „od suštinskog značaja za utvrđivanje postojanja bitnih obilježja krivičnog djela za koje je proglašena krivom, te da „iste nisu bile od značaja za odlučivanje suda u krivičnom postupku, na koje dokaze se prvostepeni sud u krivičnom postupku uopće nije ni osvrnuo“. Također, apelantica smatra da iz materijalnih dokaza priloženih uz apelaciju, a posebno poređenjem optužnice od 5. decembra 2016. godine sa onom od 25. decembra 2017. godine, sasvim jasno proizlazi istovjetnost inkriminacija koje su de facto Rješenjem Općinskog suda broj 127 0 K 065475 16 Kps od 3. marta 2017. godine utvrđene kao inkriminacije koje ne predstavljaju obilježja bića krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret, nego da se u konkretnom slučaju moglo eventualno raditi o obilježjima prekršaja. II.Odgovori na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije, te da ostaje pri navodima iz osporene Presude broj 127 0 K 068861 19 Kž od 26. augusta 2020. godine. Kantonalni sud je istakao da nije na apelanticinu štetu povrijedio prava na koja se ukazuje apelacijom.

22. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su sva pitanja koja apelantica definira kao sporna u apelaciji raspravljena kako u odluci tog suda tako i u odluci Kantonalnog suda, iz kojeg razloga cijeni da nema potrebe ponovo ih obrazlagati. Općinski sud je posebno istakao navode o povredi načela ne bis in idem i načela res iudicata koje je apelanticin branilac iznosio i tokom postupka, koje je prvostepeni sud odbio kao neosnovane, a što je potvrdio i Kantonalni sud.

23. Kantonalno tužilaštvo je u svom odgovoru istaklo da je Kantonalni sud svojom Presudom broj 127 0 K 068861 19 Kž od 26. augusta 2020. godine dao sasvim jasne i uvjerljive razloge zbog kojih smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari i da se ne radi o povredi načela ne bis in idem. Kantonalno tužilaštvo je napomenulo da je odredbama ZKPFBiH predviđeno da ukoliko sud odbije potvrđivanje optužnice, da Tužilaštvo može podnijeti novu optužnicu sa novim dokazima, pa se u tom svjetlu samo može posmatrati postupanje Tužilaštva u konkretnom slučaju jer je tako i učinjeno. Naglašeno da je nova optužnica zasnovana i na dodatnom dokazu koji je u međuvremenu pribavljen, a što se može lako uočiti upoređivanjem prvobitne i naknadne optužnice. Pored toga, na glavnom pretresu od 3. oktobra 2019. godine Kantonalno tužilaštvo je izmijenilo optužnicu i povodom izmijenjene optužnice prvostepeni sud je apelanticu proglasio krivom i izrekao joj navedenu krivično-pravnu sankciju.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Ne bis in idem Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.

Član 243. st. (2) i (6) Odlučivanje o optužnici (2) Sudija za prethodno saslušanje može potvrditi ili odbiti sve ili pojedine tačke optužnice u roku od osam dana, a u složenim predmetima u roku od 15 dana od dana prijema optužnice. Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje koje se dostavlja tužitelju. Protiv ovog rješenja žalba se podnosi u roku od 24 sata. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od 72 sata.

(6) Nakon odbijanja svih ili pojedinih tačaka u optužnici tužitelj može podnijeti novu ili izmijenjenu optužnicu koja će biti zasnovana na novim dokazima. Nova odnosno izmijenjena optužnica podnosi se na potvrđivanje.

Član 248. stav (1) Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:

a) osporava nadležnost,

b) ističu okolnosti iz člana 239. stav (1) tačka d) ovog Zakona,

c) ukazuje na formalne nedostatke u optužnici,

d) osporava zakonitost dokaza,

e) zahtijeva spajanje ili razdvajanje postupka,

f) osporava odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branitelja na osnovu člana 60. stav (1) ovog Zakona.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 127 0 K 068861 19 Kž od 26. augusta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, suština apelacije odnosi se na apelanticin navod da redovni sud nije primijenio načelo ne bis in idem. Navedeno načelo sadržano je u odredbi člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pa će Ustavni sud najprije ispitati ovaj navod.

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

30. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom određene države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta.

3. Ovaj član se ne može derogirati na osnovu člana 15. Konvencije.

31. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju nesporno da je protiv apelantice zbog njenog postupanja u svojstvu odgovornog lica – direktorice škole u vezi s prijemom zaposlenika (bliže opisano u dijelu ove odluke Činjenično stanje) Kantonalno tužilaštvo u dva navrata podiglo optužnicu. Prvi put 5. decembra 2016. godine, kada je podignuta optužnica broj T03 0 KTK 0061420 16, koju je Općinski sud potvrdio 26. decembra 2016. godine. Zatim je Općinski sud, odlučujući o apelanticinim prigovorima na optužnicu, donio Rješenje broj 127 0 K 065475 16 Kps od 3. marta 2017. godine kojim je usvojio prethodne prigovore kao osnovane, pa je klauzula o potvrđivanju optužnice broj T03 0 KTK 0061420 16 stavljena van snage, a optužnica odbijena. Nakon toga, Kantonalno tužilaštvo je ponovno podiglo „drugu“ Optužnicu broj T03 0 KTK 0061420 16 od 25. decembra 2017. godine protiv apelantice za isto krivično djelo koje je apelantici optužnicom od 5. decembra 2016. godine bilo stavljeno na teret. Općinski sud je, postupajući po optužnici od 25. decembra 2017. godine (koja je u određenom dijelu izmijenjena i na glavnom pretresu Rješenjem broj 127 0 K 068861 17Kps od 20. aprila 2018. godine), apelanticine prigovore, među kojim je i prigovor res iudicata, odbio kao neosnovane. Zatim je Općinski sud proveo krivični postupak u skladu s procedurom propisanom ZKPFBiH, te je donio meritornu odluku kojom je apelantica proglašena krivom za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, a koju odluku je, izuzev dijela o izrečenoj sankciji i mjeri sigurnosti, potvrdio i Kantonalni sud. U okviru tih okolnosti apelantica problematizira pitanje eventualne povrede načela ne bis in idem.

32. Ustavni sud ukazuje da je ZKPFBiH u članu 4. propisao načelo ne bis in idem, te ono glasi: „Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.” Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je ZKPFBiH u članu 298. stav 1. tačka d) propisao da „kada je optuženi za isto djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravomoćno obustavljen, a ne radi se o rješenju o obustavljanju postupka iz člana 342. ovog zakona [Ponavljanje postupka završenog pravomoćnim rješenjem], izriče se presuda kojom se optužba odbija“. Zatim, da to predstavlja i razlog za žalbu protiv prvostepene presude (član 311. tačka b) ZKPFBiH) i da je to jedan od propisanih razloga za utvrđenje povrede Krivičnog zakona, tj. činjenica da su postojale okolnosti koje su isključivale krivično gonjenje, posebno da je stvar već bila pravomoćno presuđena (član 313. tačka c)

ZKPFBiH).

33. Ustavni sud podsjeća da su se praksa i stavovi Evropskog suda u vezi s primjenom načela iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju mijenjali i evoluirali. U vezi s tim, Ustavni sud posebno naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) jasno naveo da član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u prvom stavu sadrži zabranu ne bis in idem (ne dva puta o istom), dok u drugom stavu predviđa izuzetke od ovog pravila pod „kontroliranim“ uvjetima. Ustavni sud također primjećuje da pojam bis postavlja pitanje koje vrste sudskih odluka aktiviraju primjenu ovog načela, dok pojam idem, posebno razvijen u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud [GC] aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), polazi od identiteta pravnih kvalifikacija, odnosno opredjeljenja da se radi „o istom“. Tako je u navedenoj odluci utvrđeno da se zabranjuje progon ili suđenje za „isto krivično djelo“, odnosno djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su, u suštini, iste. Evropski sud je također jasno utvrdio da se postupak načela ne bis in idem iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju „aktivira“ kada je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda stekla svojstvo res iudicata (presuđena stvar), odnosno da nema redovnog pravnog lijeka u skladu s domaćim zakonima, da je iskorišten ili da je istekao rok za izjavljivanje pravnog lijeka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je za primjenjivost člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju potrebno da postoji prethodni krivični postupak okončan pravomoćnom presudom i da postoji pravomoćna osuđujuća ili oslobađajuća presuda. Dakle, za primjenjivost nije dovoljno da odluka ima snagu res iudicata, već je potrebno da ona bude oslobađajuća ili osuđujuća.

34. U konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda jeste odgovoriti na pitanje predstavlja li Rješenje Općinskog suda broj 127 0 K 065475 16 Kps od 3. marta 2017. godine, kojim su apelanticini prethodni prigovori na optužnicu usvojeni kao osnovani, te je stoga klauzula o potvrđivanju optužnice broj T03 0 KTK 0061420 16 stavljena van snage, a optužnica odbijena, po svom karakteru, odluku res iudicata, što je uvjet za primjenljivost člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je isti prigovor apelantica isticala u toku redovnog postupka, te da su kako Općinski sud tako i Kantonalni sud ovaj prigovor ispitali i dali odgovor zašto nije osnovan. Naime, iz presuda donesenih u tom postupku, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud razmotrili ovaj apelanticin prigovor, te zaključili da rješenje na koje se apelantica poziva nije meritorna odluka nego se radi o procesnoj odluci o pitanju prethodne optužnice, pa se stoga ovaj slučaj ne može podvesti pod načelo presuđene stvari i dvostrukog suđenja, pa dosljedno tome rješenje, kao takvo, ne predstavlja valjan osnov za primjenu odredbi o zabrani ponovnog suđenja (načelo ne bis in idem). U prilog tome, Općinski sud se pozvao i na odredbe člana 243. stav (6) ZKPFBiH koje propisuju da nakon odbijanja svih ili pojedinih tačaka u optužnici, tužilac može podnijeti novu ili izmijenjenu optužnicu, koja će biti zasnovana na novim dokazima, koja optužnica se podnosi na potvrđivanje. Zatim je i Kantonalni sud isti apelanticin prigovor, prilikom odlučivanja o apelanticinoj žalbi na presudu Općinskog suda, razmotrio i ocijenio ga neosnovanim. Pri tome je Kantonalni sud istakao da kako je Kantonalno tužilaštvo u Optužnici broj T03 0 KTK 0061420 16 od 25. decembra 2017. godine, koja sadrži isti činjenični opis krivičnog djela kao i ranija Optužnica broj T03 0 KTK 0061420 16 od 5. decembra 2016. godine, predložilo i određene nove dokaze u odnosu na raniju optužnicu (četiri dokaza opisana na strani 6. prvostepene presude), to se prema članu 243. stav (6) ZKPFBiH nova optužnica mogla podnijeti na potvrđivanje i biti potvrđena od strane prvostepenog suda, zbog čega su neosnovani prigovori odbrane koji se pozivaju na presuđenu stvar res iudicata i povredu načela ne bis in idem.

35. Ustavni sud nalazi da su Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud, u obrazloženju svojih odluka, povodom kojih je podnesena ova apelacija, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, u kojem Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud podrobno analizirao apelanticin prigovor u pogledu povrede načela ne bis in idem, da je jasno i precizno obrazložio da je postupak koji se vodio protiv apelantice u Općinskom sudu okončan odlukom koja je imala isključivo procesni karakter i nije se upuštala u odlučivanje o meritumu glavne stvari, zbog čega je taj sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu osnovani prigovori apelanticine odbrane da se radilo o presuđenoj stvari. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantici nije bilo suđeno dva puta za iste krivičnopravne radnje u smislu garancija člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u odnosu na odluku osporenu ovom apelacijom i ranije donijeto rješenje kojim je „optužnica odbijena“, budući da krivični postupak protiv apelantice nije bio došao do faze suđenja. Dakle, apelantica povodom istog događaja nema pravomoćnu presudu suda kojom je oslobođena optužbe ili proglašena krivom prije donošenja presude koja je osporena ovom apelacijom, zbog čega u predmetnom postupku, nezavisno od opširnih apelanticinih navoda, nisu ni mogle biti primijenjene garancije iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak

36. U pogledu apelanticinih prigovora da je u presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je došlo do paušalne primjene krivičnog zakona, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

37. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza (izjave svjedoka, materijalna dokumentacija) na osnovu koje je Općinski sud zaključio da je apelantica počinila krivično djelo na način naveden u presudi. Naime, Općinski sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nakon provedenih dokaza u obrazloženju pobijane presude, između ostalog, naveo da je apelantica kao odgovorno lice u Federaciji, iskorištavanjem svojih službenih ovlaštenja, prekršila odredbe člana 78. stav 1. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju tako što je, suprotno interesima i zadacima ustanove u kojoj je obavljala dužnost direktorice, preduzela radnje kojim je pogodovala licu koje nije zadovoljavalo zakonske uvjete za prijem u radni odnos. Općinski sud je utvrdio da je apelantica ovo djelo učinila s direktnim umišljajem jer je istrajala u svom planu da na upražnjeno mjesto sekretara škole zaposli lice bez adekvatnih uvjeta za prijem na to radno mjesto. Svi zaključci Općinskog suda su opet bili predmet ispitivanja od strane Kantonalnog suda po apelanticinoj žalbi i potvrđeni su, uz dato obrazloženje koje ni u jednom segmentu ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava. Dakle, redovni sud (prvo Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud) detaljno je analizirao dokaze, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak u pogledu izvršenja krivičnog djela za koje je apelantica proglašena krivom. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je utvrđenje apelanticine krivice u konkretnom slučaju zasnovano na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza, a apelantica ni na koji način ne dovodi u pitanje da li je odbrana imala mogućnost da osporava dokaze. Ocjenom provedenih dokaza redovni sud je utvrdio odlučne činjenice, zbog čega nisu osnovane ni apelanticine tvrdnje kojim se, u suštini, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku, niti da su zaključci suda paušalni i bez obrazloženja. Stoga, osim apelanticinog nezadovoljstva osporenom presudom, Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazivalo da je apelanticino pravo na pravično suđenje u navedenom postupku povrijeđeno. Naime, apelantica suprotstavlja vlastite tvrdnje zaključcima iz osporene presude Kantonalnog suda, što ne pokreće pitanja pravičnosti postupka kada je apelantici data mogućnost da učestvuje u postupku i svoje tvrdnje suprotstavi tvrdnjama optužbe, u čemu očigledno nije uspjela.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelanticine tvrdnje da joj je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da apelantici nije prekršeno pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer povodom istog krivičnog djela, prije donošenja presude koja je osporena ovom apelacijom, nije donijeta pravomoćna presuda suda kojom je apelantica oslobođena optužbe ili proglašena krivom.

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom, a redovni sud (Općinski sud, a zatim i Kantonalni sud) je za svoje utvrđenje i odlučivanje dao jasna obrazloženja, te činjenica da apelantica nije zadovoljna osporenom presudom ne pokreće pitanja prava na pravičan postupak.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4331/20 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio