Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4262/21 (R. Š.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izdržavanje
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4262/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine, u predmetu broj AP-4262/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Rasim Šabanić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rasim Šabanić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 449416 18 Gž od 8. listopada 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 449416 14 P od 1. lipnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Šabanić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Hadžića, kojega zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 16. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 449416 18 Gž od 8. listopada 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 449416 14 P od 1. lipnja 2018. godine
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da sa 4. srpnjem 2014. godine prestaje obveza apelanta za izdržavanje tuženice (S. Š.), određena presudom Općinskoga suda broj 65 0 P 149577 10 P od 12. lipnja 2012. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je po tužbi tuženice apelant presudom Općinskoga suda od 12. lipnja 2012. godine, između ostaloga, obvezan da doprinosi izdržavanju tuženice sa određenim mjesečnim iznosom počevši od 21. lipnja 2010. godine, pa dok za to postoje zakonski uvjeti. Istakao je da je prvostupanjski sud zaključio da se okolnosti na strani bilo koje od parničnih stranaka, od momenta donošenja ranije odluke suda do podnošenja tužbe u toj pravnoj stvari, nisu u bitnome izmijenile da bi takve promijenjene okolnosti utjecale na donošenje odluke kojom će sud ukinuti obvezu apelant za izdržavanje tuženice. Kantonalni je sud naveo da je čl. 224. Obiteljskoga zakona propisano da bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svojega bračnoga partnera razmjerno njegovim mogućnostima. Istakao je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se nisu izmijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija presuda, posebno jer tuženica i dalje u cijelosti ispunjava uvjete propisane navedenom odredbom. U svezi s tim naveo je da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica i dalje nezaposlena osoba, da ima dijagnosticirano neuropsihijatrijsko oboljenje sa stalno određenome terapijom, da ne posjeduje nekretnine niti drugu pokretnu ili nepokretnu imovinu registriranu na njezino ime. Imajući u vidu navedeno, istakao je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženica u dobi od 55 godine i sa takvim oboljenjem ne spada u skupinu osoba na koju bi se mogao staviti teret pronalazak zaposlenja. Istakao je i da apelant u prizivu navodi da tuženica posjeduje nekretnine, ali da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženica ne posjeduje nekretnine registrirane na svoje ime, te da živi u prizemnome dijelu objekta u vlasništvu apelanta, kojega su za vrijeme trajanja bračne zajednice izgradile i koristile parnične stranke zajedno. Osim toga, istakao je da apelant u prizivu navodi da tuženica može obrađivati nekretnine i izdavati dio kuće u kojoj trenutačno stanuje. U svezi s tim, istakao je da je pravilno utvrđeno iz nalaza vještaka poljoprivredne i građevinske struke da je nerentabilno baviti se stočarstvom na tim nekretninama i da zbog neopremljenosti (izvršeni samo grubi radovi u tome dijelu kuće) apelantica ne može niti izdavati taj dio kuće. Istakao je da su neutemeljeni navodi u svezi toga što je apelant naknadno zaključio ugovor o kreditu zbog kupnje stana kojega je naknadno poklonio sadašnjoj supruzi. Naime, istakao je da naknadno preuzeta obveza nema utjecaja na oslobađanje apelanta od obveze izdržavanja. Također, istakao je da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da i nova bračna zajednica apelanta nije od utjecaja na drukčije rješenje stvari, kada je utvrđeno da tuženica ispunjava zakonom propisane uvjete za izdržavanje, te da su neutemeljeni navodi apelanta da je podstanar nakon razvoda sa tuženicom, jer je prvostupanjski sud utvrdio da apelant živi u stanu u vlasništvu sadašnje supruge (kojega joj je on poklonio). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi kako tuženica raspolaže sa sredstvima za život, da nije nesposobna za rad, da može koristiti imovinu koju joj je apelant stavio na raspolaganje i tako doprinositi svojemu izdržavanju. Osim toga, navodi kako se sada nalazi u drugoj bračnoj zajednici, da mora plaćati kiriju i da živi od mirovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da je utvrđeno da se nisu u bitnome promijenile okolnosti na strani parničnih stranaka, koje su postojale u vrijeme donošenja prethodne odluke o izdržavanju tuženice, te da tuženica i dalje ispunjava uvjete za izdržavanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić