Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4237/21 (J. K.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ugovor o poklonu
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4237/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine, u predmetu broj AP-4237/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jovanka Kljajić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jovanka Kljajić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 P 249928 20 Rev od 2. studenoga 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 249928 19 Gž od 12. ožujka 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 249928 16 P od 6. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovanka Kljajić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Davidović, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 13. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 249928 20 Rev od 2. studenoga 2021. godine, Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 249928 19 Gž od 12. ožujka 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 249928 16 P od 6. rujna 2019. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice, tako da je utvrđeno da parcela, bliže označena u izreci prvostupanjske odluke, zajedno sa stambenim objektom koji je na njoj sagrađen bez građevinske dozvole, predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka i da doprinos apelantice u stjecanju imovine iznosi ¼, pa je tuženik (D. M.) obvezan da trpi uknjižbu apelantice kao suvlasnika sa navedenim dijelom, dok je preostali dio tužbenoga zahtjeva preko dosuđenoga odbijen.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi utvrdili da su parnične stranke 29. kolovoza 1993. godine zaključile brak koji je razveden presudom Osnovnoga suda od 29. lipnja 2009. godine, da su tijekom braka rođene dvije kćeri, da je tijekom braka tuženik kupio plac na kojemu je 2000. godine započeo gradnju obiteljske kuće. Nadalje, da je utvrđeno da je novac za dovršetak izgradnje kuće u određenome iznosu osigurao otac tuženika, da je apelantica po struci medicinska sestra i da je bila zaposlena u Domu zdravlja Banjaluka, dok je tuženik radio kao inspektor u MUP-u. Nadalje, da je utvrđeno da apelantica nije sudjelovala u izgradnji kuće niti fizičkim radom niti u novcu, da su se stranke u prizemlje kuće uselili 2003.godine, da su roditelji tuženika prethodno se uselili na kat predmetnog objekta gdje su živjeli sve do smrti, te da su predmetne nekretnine u vlasništvu tuženika sa dijelom 1/1. Istakao je da je na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja nižestupanjski sudovi su zaključili da apelantici pripada pravo vlasništva na spornim nekretninama sa ¼ dijela, nalazeći da je tuženik dokazao da je njegov doprinos u stjecanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa apelantice, koji se ogledao „samo“ u brizi o djeci i domaćinstvu, dok u stjecanju spornih nekretnina apelantica nije sudjelovala niti novčano niti fizički, što među strankama nije niti sporno. Naveo je da je u smislu čl. 270. st. 5. Obiteljskoga zakona, za nastanak zajedničke imovine potrebno da se ispune dvije pretpostavke, prva – da je riječ o imovini stečenoj za vrijeme trajanja bračne zajednice i druga – da se radi o imovini nastaloj „radom“ bračnih supružnika. Istakao je da pojam rada kao pretpostavke za stjecanje imovine ne treba shvatiti u užemu smislu samo kao gospodarsku kategoriju koja bi polazila od neposrednoga rezultata rada, nego treba imati u vidu i tzv. posredni rad, kojim jedan bračni supružnik pomažući drugome u obavljanju različitih poslova u domaćinstvu, ovome omogućava da realno stječe prihode kojima se u pravilu najviše dolazi do imovine. Istakao je da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da su stranke zajedničkim radom stekli nekretnine za vrijeme trajanja bračne zajednice, ali da njihovi doprinosu u tome stjecanju nisu jednaki. Istakao je i da novac kojega je otac tuženika dao objema strankama, kako se to tvrdi u reviziji, nije bio samo poklon parničnim strankama. Naime, istakao je da iz utvrđenih činjenica proistječe da kuća nije građena samo za parnične stranke, već i za roditelje tuženika, koji su se odmah nakon što je kuća osposobljena za stanovanje uselili na kat i tu stanovali sve do svoje smrti, a nakon što su prethodno živjeli kao podstanari nakon što su deložirani iz tuđe imovine. Stoga, istakao je da iz namjene poklona danoga u vidu novčanoga iznosa u određenome iznosu, proistječe da on nije dan samo radi rješavanja stambenoga pitanja parničnih stranaka već i radi rješavanja stambenoga pitanja roditelja tuženika. Naveo je i da se ne mogu prihvatiti navodi apelantice da tuženik nije dokazao da je njegov udio u stjecanju bračne stečevine veći od njezinoga. Naime, istakao je da je točno da postoji zakonska pretpostavka da svakome od bračnih supružnika pripada po ½ dijela zajedničke imovine, pa da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je njegov udio veći od udjela apelantice, a on je to i po shvaćanju toga suda dokazao. Također, istakao je da se neutemeljeno u reviziji prigovara da tuženik nije dokazao vrijednost predmetnih nekretnina, te je naveo da će to biti relevantno jedino u eventualnome postupku civilne diobe kojega će stranke pokrenuti radi izdvajanja svojega suvlasničkoga dijela, ukoliko fizička dioba ne bude moguća. Isto tako, istakao je da su bez utemeljenja navodi da tuženik nije dokazao koliko je novca uložio u gradnju kuće i kolika je bila visina njegovih primanja, kod činjenice da je apelantica tijekom postupka priznala „da ona ni paru nije uložila“ pa čak i tvrdila da joj nije jasno kako je tuženik došao do novca za kupnju placa i izgradnju kuće. Dakle, istakao je da je među strankama neprijeporno bilo da je sva novčana sredstva za izgradnju predmetne nekretnine osigurao tuženika i da apelantica u tomu nije imala bilo kakvoga sudjelovanja.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostaloga navodi, da sudovi nisu cijenili da je poklon učinjen od strane oca tuženika učinjen za vrijeme trajanja bračne stečevine i da je kao takav činio bračnu stečevinu, te navodi kako tuženik nije bezrezervno dokazao da je njegov udio u imovini veći od ½.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude (glede poklona oca tuženika i dokazivanja tuženika u udjelu bračne stečevine), a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić