Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2994/21 (Š. R.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2994/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-2994/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Šemsudin Rekić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šemsudin Rekić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 013990 19 Uvp od 13. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsudin Rekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić odvjetnik iz Bihaća, podnio je 18. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 013990 19 Uvp od 13. svibnja 2021. godine.

2. Zaključkom Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) od 26. travnja 2018. godine odbačen je i smatra se da nije ni podnesen zahtjev apelanta od 8. listopada 2008. godine za donošenje rješenja o priznavanju prava na osobnu invalidninu i izuzetno materijalno osiguranje.

3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 10. srpnja 2018. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv zaključka prvostupanjskog organa od 26. travnja 2018. godine.

4. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 013990 18 U od 3. prosinca 2018. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba podnesena protiv osporenog rješenja tuženog organa od 10. srpnja 2018. godine.

5. Osporenom odlukom Vrhovnoga suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke od 3. prosinca 2018. godine.

6. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude, kao i podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski organ (cijeneći presudu Vrhovnog suda broj 01 0 U 005796 12 Uvp od 27. lipnja 2013. godine) od apelanta 10. travnja 2018. godine tražio da u roku od 8 dana precizira svoj zahtjev od 8. listopada 2008. godine, na način da navede što točno traži i na osnovu kojih propisa i dokaza. Pri tomu, naveo je da je apelant svojim zahtjevom od 8. listopada 2008. godine tražio da mu se donese rješenje o priznavanju prava na osobnu invalidninu i izuzetno materijalno osiguranje radi usklađivanja s uvjerenjem prvostupanjskog organa od 4. rujna 2008. godine. Dalje je naveo da je apelant 24. travnja 2018. godine dostavio odgovor na navedeni dopis prvostupanjskog organa, u kojem je istakao da je zahtjev već preciziran, zbog čega je prvostupanjski organ zaključio da apelant nije otklonio navedene nedostatke u ostavljenom roku, te je zbog toga odbacio njegov zahtjev u skladu s člankom 67. stavak 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Vrhovni sud je istakao da iz spisa proizlazi da je konačnim rješenjem od 26. rujna 1996. godine, apelantu priznato pravo na osobnu invalidninu, dok je rješenjem od 30. svibnja 1997. godine apelantu priznato pravo na izuzetno materijalno osiguranje. Vrhovni sud je istakao da je apelant 8. listopada 2008. godine podnio prvostupanjskom organu zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju prava na osobnu invalidninu i izuzetno materijalno osiguranje usklađeno s uvjerenjem prvostupanjskog organa od 4. rujna 2008. godine, koje je priložio uz zahtjev. Vrhovni sud je istakao da Uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se pozvao apelant u svom zahtjevu u smislu članka 169. stavak 1. ZUP, predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja. Dakle, istakao je da samo uvjerenje ne predstavlja osnovu za donošenje novog rješenja o priznavanju prava na obiteljsku invalidninu, odnosno izuzetno materijalno osiguranje, a donošenje takvih rješenja nije predviđeno pozitivnim propisima. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da sukladno odredbi članka 170. stavak 2. ZUP, samo uvjerenje ne vezuje organ koji treba rješavati o upravnoj stvari u kojoj je to uvjerenje podneseno kao dokaz. Ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju. Vrhovni sud je istakao da u situaciji kada o određenim činjenicama uopće ne postoji obaveza vođenja takve evidencije, samo uvjerenje ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa uvjerenjem od 4. rujna 2008. godine. S obzirom na navedeno, istakao je da su neutemeljeni apelantovi prigovori iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Apelacioni navodi

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog, ističe da je uvjerenje izdano u skladu s odredbama ZUP-a i kao javna isprava služi kao dokaz onoga što se u njoj potvrđuje i određuje, odnosno, koristi se u svrhu dokazivanja prava na isplatu usklađenih a neisplaćenih invalidnina. U svezi s tim, ukazivao je na odluke redovitih sudovi u drugim predmetima, ističući da su sudovi u tim predmetima donosili drugačije odluke zasnovane samo na uvjerenjima prvostupanjskog organa.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP-2993/21 od 20. listopada 2021. godine i AP-4127/21 od 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj dostupne na www.ustavnisud.ba). .Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2994/21 (Š. R.) | Sudska praksa | Aktio