Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4410/21 (B. M.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Raskid ugovora
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4410/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-4410/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Branko Maričić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Maričić protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 107825 21 Gž 2 od 11. oktobra 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 107825 20 P 2 od 16. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Maričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 23. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 107825 21 Gž 2 od 11. oktobra 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 107825 20 P 2 od 16. aprila 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda, raskinut je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 29. decembra 2010. godine između tužioca (B.M.) kao primaoca izdržavanja i apelanta kao davaoca izdržavanja kojim tužilac, nakon svoje smrti, apelantu ostavlja pravo građenja na zemljištu i pravo vlasništva na objektima (pobliže naznačenim izrekom prvostepene presude), kao i aneks navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju od 5. decembra 2012. godine kojim tužilac, pored naprijed navedenih nekretnina, nakon svoje smrti ostavlja apelantu u vlasništvo i druge nekretnine (pobliže naznačene izrekom prvostepene presude), te je naloženo zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda da izvrši brisanje zabilježbe postojanja prava iz ugovora o doživotnom izdržavanju od 29. decembra 2010. godine i brisanje zabilježbe zabrane otuđenja nekretnina koje su predmet tog ugovora. Obavezan je apelant da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je najprije ukazao da je presudom Osnovnog suda od 10. marta 2020. godine taj sud usvojio predmetni tužbeni zahtjev, nakon čega je Apelacioni sud, odlučujući o žalbi apelanta, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak uz uputu prvostepenom sudu da u ponovnom postupku pozove apelanta u svojstvu stranke, te da ocjenom tog dokaza i svih već izvedenih dokaza utvrdi relevantno činjenično stanje za pravilnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud u ponovnom postupku u svemu postupio shodno uputama iz ukidnog rješenja, te u skladu sa relevantnim procesnim odredbama, budući da apelant, iako propisno upozoren na posljedice, nije pristupio na glavnu raspravu, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio da ne provodi dokaz njegovim saslušanjem. Nadalje, Apelacioni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud povrijedio procesne odredbe (time što u ponovnom postupku nije pozvao i saslušao tužioca u svojstvu parnične stranke), jer je nakon donošenja rješenja kojim je prvostepena odluka ukinuta prvostepeni sud u ponovnom postupku dužan da provede samo one parnične radnje i da raspravi ona sporna pitanja na koja ga je upozorio Apelacioni sud (shodno odredbama člana 349. Zakona o parničnom postupku). U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije postojala obaveza prvostepenog suda da dokaz saslušanjem tužioca u svojstvu parnične stranke ponovo izvodi, a samim tim ni da ga na to ročište radi saslušanja poziva, pri čemu je naglasio da ponovno saslušanje tužioca nisu zahtijevale ni same stranke, nego su saglasno izjavile da nije potrebno ponovno izvoditi taj dokaz. Takođe, Apelacioni sud je naveo da je odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostepeni sud zasnovao na činjenicama da su se odnosi između tužioca i apelanta poremetili do nivoa nepodnošljivosti i da usljed toga apelant u dužem vremenskom periodu svoje ugovorne obaveze nije ispunjavao. Dalje, da je prvostepeni sud navedene činjenice utvrdio na osnovu iskaza tužioca i svjedoka G.M. (iz kojih iskaza je utvrdio da se apelant prema tužiocu ponašao grubo i neprikladno, što je dovelo do loše komunikacije parničnih stranaka, te teško i trajno poremećenih odnosa, nakon čega apelant uopšte nije izvršavao obaveze preuzete predmetnim ugovorom, što je dalje značilo da se taj ugovor ne izvršava u dužem vremenskom periodu). Konačno, da apelant niti jednim konkretnim žalbenim navodom nije ukazao zbog čega smatra da tako utvrđene relevantne činjenice iz njihovih iskaza ne proizlaze, nego je citirao dijelove navedenih iskaza o činjenicama koje su irelevantne za presuđenje (prema kojima apelant ugovorne obaveze jeste ispunjavao povremeno, zbog čega to i nije bio osnov za raskid predmetnog ugovora).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističe da je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da ga u ponovljenom postupku prvostepeni sud nije saslušao, te da u tom, ponovljenom postupku, nije saslušao ni tužioca. Ističe da jeste izvršavao svoje ugovorne obaveze, što je i utvrđeno u predmetnom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Apelacioni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić