Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4424/21 („Uni Bristol“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4424/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-4424/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Uni Bristol“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Uni Bristol“ d.o.o. Tuzla protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 176929 21 Pžip od 11. oktobra 2021. godine, Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 176929 20 Ip 2 od 11. maja 2021. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 176929 20 Ip 2 od 11. marta 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Uni Bristol“ d.o.o. Tuzla protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 176929 21 Pžip od 11. oktobra 2021. godine, Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 176929 20 Ip 2 od 11. maja 2021. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 176929 20 Ip 2 od 11. marta 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Uni Bristol“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 27. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 176929 21 Pžip od 11. oktobra 2021. godine, Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 176929 20 Ip 2 od 11. maja 2021. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 32 0 Ps 176929 20 Ip 2 od 11. marta 2020. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog broj 32 0 Ps 176929 20 Ip 2 od 11. marta 2020. godine, na prijedlog tražioca izvršenja („Radius“ d.o.o. Gračanica) podnesenog protiv apelanta kao izvršenika, radi prinudne naplate novčanog potraživanja na osnovu izvršne isprave, presude Općinskog suda od 16. maja 2016. godine, preinačene presudom Kantonalnog suda od 11. decembra 2019. godine, određeno je izvršenje pljenidbom i prenosom novčanih sredstava koja se nalaze na transakcijskim računima apelanta pobliže naznačenim u predmetnom prijedlogu za izvršenje.

3. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 11. marta 2020. godine, taj sud je Rješenjem broj 32 0 Ps 176929 20 Ip 2 od 11. maja 2021. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan i osporeno rješenje u cijelosti održao na snazi.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 11. maja 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 Ps 176929 21 Pžip od 11. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je, za vrijeme dok je trajao parnični postupak po žalbi protiv predmetne izvršne isprave (koji postupak je pokrenut tužbom tužioca „Conit building“ d.o.o. Zavidovići podnesenom protiv apelanta) predmetno potraživanje ustupljeno tražiocu izvršenja na osnovu sporazuma o regulisanju međusobnih odnosa od 14. marta 2017. godine zaključenog između tražioca izvršenja i „Conit building“ d.o.o. Zavidovići (na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni od strane notara Z.B. iz Gračanice). Dalje, da je u navedenom parničnom postupku presudom Kantonalnog suda od 11. decembra 2019. godine preinačena presuda Osnovnog suda od 16. maja 2016. godine tako što je apelant obavezan da tužiocu u tom postupku, umjesto iznosa od 39.324,19 KM, isplati iznos od 58.229,38 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Konačno, da je tražilac izvršenja 6. marta 2020. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave, presude Općinskog suda od 15. maja 2016. godine, preinačene presudom Kantonalnog suda od 11. decembra 2019. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je navedenim sporazumom od 14. marta 2017. godine, koji po svojoj sadržini predstavlja ugovor o cesiji iz člana 436. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao ovjerenom privatnom ispravom u smislu odredbi člana 30. stav (1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), tražilac izvršenja dokazao da je na njega preneseno predmetno potraživanje. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neprihvatljivo žalbeno nastojanje da se pravilnost pobijanog rješenja dovede u pitanje prigovorom da navedeni sporazum od 14. marta 2017. godine (koji je potpisan pred notarom i na kojem su od strane notara ovjereni navedeni potpisi ugovarača) ne predstavlja izvršnu ispravu u smislu člana 90. ZIP jer se u konkretnom slučaju izvršenje nije tražilo na osnovu tog sporazuma, već na osnovu izvršne presude suda kao izvršne isprave, shodno odredbama člana 23. stav (1) tačka 1) ZIP. Dakle, navedeni sporazum samo legitimiše tražioca izvršenja kao ovlaštenika za podnošenje predmetnog prijedloga za izvršenje protiv apelanta. Takođe, Kantonalni sud je naveo da se pravilnost pobijanog rješenja ne može dovesti u pitanje ni ponovljenim žalbenim prigovorom da je ustupilac potraživanja duže vrijeme blokiran i s tim u vezi pozivanjem na odredbe člana 18. stav (1) Zakona o finansijskom poslovanju Federacije BiH (kojim je propisano da poduzetnik u stanju nelikvidnosti ne smije obavljati nikakva plaćanja osim onih koja su nužna za redovno poslovanje), pa da je samim tim sporazum na osnovu kojeg je tražiocu izvršenja ustupljeno predmetno potraživanje iz izvršne isprave ništav. Naime, odredbama člana 24. stav (1) tačka b) Zakona o finansijskom poslovanju Federacije BiH propisano je da poslovni subjekat koji postupa suprotno odredbama člana 18. st. (3) i (4) tog zakona, odnosno u stanju nelikvidnosti obavlja bilo kakva druga plaćanja osim onih nužnih za redovno poslovanje, čini prekršaj za koji je propisana novčana kazna, radi čega, suprotno žalbenom rezonovanju, ugovor o cesiji koji sklapa cedent „blokiranog računa“ samim time nije ništav.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je odredbama člana 90. ZIP propisan sadržaj izvršne isprave, pa „nikakvo šire tumačenje…ne može upućivati da bi se kao izvršna isprava mogao prihvatiti sporazum (od 14. marta 2017. godine)“. Nadalje, apelant ističe da su redovni sudovi u konkretnom slučaju zanemarili odredbe člana 18. stav (1) Zakona o finansijskom poslovanju Federacije BiH.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. U odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 11. oktobra 2021. godine odbijena je žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 11. maja 2021. godine i potvrđeno rješenje o izvršenju Općinskog suda od 11. marta 2020. godine (kojim je na, osnovu izvršne isprave, određeno izvršenje protiv apelanta). Ustavni sud primjećuje da su, dakle, osporena rješenja donesena u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu izvršne isprave, presude Općinskog suda od 16. maja 2016. godine, preinačene presudom Kantonalnog suda od 11. decembra 2019. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanta, već da su ona utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno ne nalazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim zakonskim odredbama, jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4424/21 („Uni Bristol“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio