Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3171/20 (Iv. G., M. G. i Ivi. G.)

Odluka donesena 23. 02. 2022.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3171/20

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 02. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3171/20, rješavajući apelaciju Iv. G. i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. veljače 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Iv. G., M. G. i Ivi. G.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 038775 18 Rev od 2. lipnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 038775 17 Gž od 14. svibnja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Iv. G., M. G. i Ivi. G. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelant ili zajedno apelanti), koje zastupa Odvjetničko društvo „Gavran“ d.o.o. Posušje, podnijeli su 22. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 038775 18 Rev od 2. lipnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 038775 17 Gž od 14. svibnja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općine Posušje (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 4. i 7. lipnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 9. lipnja 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 29. prosinca 2021. godine dostavljeni zastupniku apelanata na izjašnjenje.

5. Zastupnik apelanata se u ostavljenom roku nije izjasnio na navode iz odgovora na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Izjavom od 10. rujna 1993. godine drugoapelant se odrekao stanarskog prava na stanu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u korist HVO-a Općine Posušje, u kojoj je izrazio želju da se predmetni stan da na korištenje obitelji poginulog branitelja Ž. P. (izjavu ovjerila tužiteljica).

8. Prvoapelantica i drugoapelant su tijekom 2000. godine otkupili predmetni stan i upisali se kao suvlasnici sa ½ u knjigu položenih ugovora za KO Posušje.

9. Prvoapelantica i drugoapelant (kao prodavatelji) i tužiteljica (kao kupac) zaključili su 20. siječnja 2002. godine ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za određenu kupoprodajnu cijenu.

10. U parničnom postupku koji je vođen po tužiteljičinoj tužbi i koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 011236 12 Rev od 5. lipnja 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da je temeljem pravnog posla – ugovora o kupoprodaji stekla vlasništvo na predmetnom stanu.

11. Rješenjem Općinskog suda od 5. kolovoza 2014. godine, na temelju navedene Presude Vrhovnog suda broj 64 0 P 011236 12 Rev od 5. lipnja 2014. godine, dozvoljena je uknjižba prava vlasništva na predmetnom stanu u korist prvoapelantice i drugoapelanta sa dijelom od po ½.

12. Rješenjem Općinskog suda od 14. listopada 2014. godine dozvoljena je uknjižba prava vlasništva na predmetnom stanu u korist trećeapelanta (uknjižba izvršena na temelju ugovora o darovanju od 8. listopada 2014. godine koji je trećeapelant zaključio s prvoapelanticom i drugoapelantom).

13. Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu kojom je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da joj prvoapelantica i drugoapelant vrate isplaćenu kupoprodajnu cijenu za predmetni stan.

14. Apelanti su podnijeli protutužbu protiv tužiteljice.

15. Protutužbenim zahtjevom, prvoapelantica i drugoapelant su tražili da im tužiteljica na ime naknade zbog neisplaćenog najma – kirije (u daljnjem tekstu: naknada najma), te na ime naknade štete zbog nemogućnosti raspolaganja, korištenja i iznajmljivanja predmetnog stana isplati određene novčane iznose.

16. Protutužbenim zahtjevom, trećeapelant je tražio da se obveže tužiteljica da mu na ime naknade štete zbog nemogućnosti raspolaganja, korištenja i iznajmljivanja predmetnog stana (u daljnjem tekstu: naknada štete) isplati određeni novčani iznos, kao i da se naloži tužiteljici da mu preda u posjed predmetni stan slobodan od stvari, prava i osoba.

Osporeni postupak

17. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 038775 15 P od 20. ožujka 2017. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji, dok je odbijen tužiteljičin zahtjev za povrat isplaćene kupoprodajne cijene za predmetni stan.

18. Prvostupanjskom presudom odbijeni su protutužbeni zahtjevi kojim su prvoapelantica i drugoapelant tražili da im tužiteljica na ime naknade najma i naknade štete isplati određene novčane iznose.

19. Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev kojim je trećeapelant tražio da mu tužiteljica na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

20. Dalje, prvostupanjskom presudom naloženo je tužiteljici da trećeapelantu preda u posjed predmetni stan slobodan od stvari, prava i osoba.

21. Istom presudom odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka.

22. U obrazloženju presude Općinski sud, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji, naveo je da potpisi na konkretnom ugovoru nisu ovjereni kod nadležnog suda u Bosni i Hercegovini (shodno članku 9. Zakona o prometu nekretnina), pa takav ugovor ne proizvodi pravni učinak, odnosno ništav je (u smislu članka 103. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim, u odnosu na zahtjev kojim je tužiteljica tražila vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene za predmetni stan (tijekom predmetnog postupka utvrđeno da je tužiteljica u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu, bliže navedeno u obrazloženju presude), Općinski sud je naveo da je podnesen po proteku zastarnog roka od pet godina (rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla).

23. Općinski sud je naveo da su prvoapelantica i drugoapelant bili u materijalnopravnom odnosu sa trećeapelantom povodom zaključenja ugovora o darovanju predmetnog stana, pa stoga svi apelanti imaju procesnu poziciju jedinstvenog suparničara u smislu članka 366. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

24. Nadalje, u odnosu na zahtjev za naknadu najma, Općinski sud je naveo da je isplata najma bila regulirana u ugovoru o kupoprodaji (članak 8. ugovora), za koji je u konkretnom parničnom postupku utvrđeno da je ništav, pa da je shodno tome jasno da za isplatu ove naknade nema osnove.

25. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelanti traže naknadu štete koju su pretrpjeli time što je tužiteljica bez pravne osnove držala u posjedu predmetni stan i tako im onemogućila ostvarivanje prihoda davanjem u zakup predmetnog stana, što znači da traže naknadu izmakle koristi u smislu odredaba članka 189. ZOO-a. U svezi s tim, istaknuto je da je, shodno odredbama čl. 360. i 373. ZOO-a, nastupila zastara samog prava na traženje štete jer je od nastanka štete, tj. saznanja za štetu do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina. Općinski sud je naveo da su prvoapelantica i drugoapelant saznali za štetu kada su otkupili predmetni stan (2000. godine) i upisali se kao suvlasnici sa ½ u knjigu položenih ugovora. Općinski sud je naveo da je naknadu štete koja nastaje sukcesivno moguće potraživati unutar zastarnog roka iz članka 376. ZOO-a, ali samo ako nije nastupila zastara prava. Općinski sud je naveo da kada zastari samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva eventualna buduća davanja nego i davanja koja su dospjela prije te zastarjelosti.

26. Zatim, u odnosu na protutužbeni zahtjev kojim je tražena predaja u posjed predmetnog stana, Općinski sud je naveo da, prema odredbama članka 127. Zakona o stvarnim pravima, vlasnik može tužbom zahtijevati vraćanje individualno određene stvari pri čemu mora dokazati da na stvari čije vraćanje traži ima pravo vlasništva, te da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti kod posjednika. U svezi s tim, istaknuto je da nije sporno da je trećeapelant sada vlasnik predmetnog stana, a da se tužiteljica nalazi u faktičkoj vlasti predmetnog stana. Dakle, tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnog stana, tako da je utemeljen protutužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana.

27. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 038775 17 Gž od 14. svibnja 2018. godine uvažena je tužiteljičina žalba u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva (vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene za predmetni stan) tako što je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

28. Drugostupanjskom presudom uvažena je tužiteljičina žalba i prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen protutužbeni zahtjev kojim je tražena predaja u posjed predmetnog stana.

29. Istom presudom odbijena je žalba apelanata u odnosu na odbijajući dio protutužbenih zahtjeva (naknada najma i naknada štete) i prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena. Istom presudom odlučeno je da u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

30. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelanti pobijaju prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu protutužbenog zahtjeva zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ukazujući da naknade nisu zastarjele jer se potražuju temeljem naknade štete za rok od tri godine od utuženja, te su predložili da se žalba usvoji i prvostupanjska presuda preinači tako „da se u cijelosti“ usvoji protutužbeni zahtjev. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud neutemeljeno odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene za stan. U svezi s tim, istaknuto je da je ništavost ugovora o kupoprodaji utvrđena u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se rok zastare od pet godina računa od dana zaključenja ugovora o kupoprodaji.

31. Također, navedeno je da je utemeljen i žalbeni navod u kojem je tužiteljica istaknula da nije u faktičkom posjedu predmetnog stana, već druga osoba, što među parničnim strankama nije ni sporno. Naime, iz Presude Vrhovnog suda broj 64 0 P 034866 17 Rev od 15. ožujka 2018. godine, kojom su preinačene presude Općinskog suda broj 64 0 P 034866 14 P od 19. studenog 2015. godine i Kantonalnog suda broj 64 0 P 034866 16 Gž od 6. lipnja 2017. godine, nesporno proizlazi da je naloženo B. P. (koja je tužena strana u tom parničnom postupku i osoba koja je u faktičkom posjedu predmetnog stana) da trećeapelantu preda u posjed predmetni stan. Kantonalni sud je istaknuo da je navedeno moralo biti poznato i prvostupanjskom sudu, te je iz tih razloga žalbu valjalo usvojiti i u tom dijelu odbiti protutužbeni zahtjev.

32. Kantonalni sud je naveo da se žalbeni navodi apelanata u odnosu na odbijajući dio protutužbenog zahtjeva kojim su tražili naknadu štete iskazuju neutemeljenim. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da treba imati u vidu činjenicu da se drugoapelant dobrovoljno, pismenim putem (izjava iz 1993. godine) odrekao predmetnog stana u korist HVO-a Općine Posušje za potrebe izbjeglih hrvatskih obitelji, odnosno obitelji stradalog branitelja, pa je shodno tome žalbeni navod kao takav, a time i žalbu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

33. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 038775 18 Rev od 2. lipnja 2020. godine odbijena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostupanjske presude. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.

34. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio odlučenje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, te je naveo činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova. Vrhovni sud je ukazao da je prvostupanjski sud, između ostalog, odbio protutužbene zahtjeve kojima su apelanti tražili naknadu štete jer je nastupila zastarjelost potraživanja, a da je drugostupanjski sud u tom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu. Zatim, nasuprot revizijskim prigovorima, prvostupanjski sud je ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, cijeneći svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, pri čemu ocjena dokaza nije bila arbitrarna, kako je to pravilno zaključio i drugostupanjski sud. Nadalje, slobodnoj ocjeni dokaza od suda stranka ne može utemeljeno suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, posebno kada ona u sebi uključuje i prigovore činjenične prirode, koji se u revizijskom postupku ne mogu isticati (članak 240. stavak 2. ZPP-a). Također, istaknuto je da obrazloženje drugostupanjske presude po svom sadržaju odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom članka 191. stavak 4. ZPP-a, te da nije utemeljen prigovor da je drugostupanjska presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 209. u svezi sa člankom 191. stavak 4. ZPP-a. Vrhovni sud je naveo da nije utemeljen prigovor apelanata da je odluka drugostupanjskog suda o odbijanju protutužbenih zahtjeva donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da prihvaća pravni zaključak drugostupanjskog suda u pogledu odluke o protutužbenim zahtjevima.

35. Vrhovni sud je ukazao da je, nasuprot prigovoru apelanata, pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da protutužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu novčanih potraživanja zbog nekorištenja predmetnog stana nije utemeljen. Naime, iz stanja u spisu proizlazi da se drugotuženi dobrovoljno odrekao stanarskog prava i predao predmetni stan HVO-u Općine Posušje, pa u toj situaciji drugoapelantu i ne pripada pravo da traži naknadu štete zbog nekorištenja predmetnog stana, kako su to pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi, dajući u obrazloženjima svojih odluka potpune i pravilne razloge koje prihvaća i revizijski sud.

36. U odnosu na protutužbeni zahtjev kojim je tražen povrat u posjed predmetnog stana, Vrhovni sud je citirao sadržaj odredaba članka 126. stavak 1. i članka 127. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima, te ukazao da iz tih odredaba proizlazi da vlasniku pripada pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njezinom posjedu, a da bi ostvario to pravo mora dokazati da je vlasnik te stvari i da se stvar nalazi u faktičkom posjedu tuženog. Zatim, navedeno je da je trećeapelant postao vlasnik predmetnog stana na temelju darovnog ugovora, te da mu kao vlasniku, u smislu članka 126. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima, pripada pravo da tužbom zahtijeva od posjednika predaju u posjed predmetnog stana. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je bilo potrebno dokazati da se tužiteljica nalazi u faktičkom posjedu predmetnog stana, a što u konkretnom slučaju nije dokazano.

37. Vrhovni sud je naveo da u svemu prihvaća pravilne i potpune razloge drugostupanjskog suda o neutemeljenosti protutužbenog zahtjeva apelanata, nalazeći da su sve revizijske tvrdnje koje se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava lišene valjane pravne osnove. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

38. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

39. Apelanti su naveli da apelacijom osporavaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda u odnosu na protutužbene zahtjeve jer su u odnosu na njih odluke sudova pravomoćne. Apelanti smatraju da su Vrhovni i Kantonalni sud proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da su proizvoljna obrazloženja osporenih odluka. Dalje, istaknuto je da je visina potraživanja dokazana ekonomskim vještačenjem. Apelanti su naveli da je tužiteljica dužna da im u skladu s ugovorom o kupoprodaji isplati naknade kao u protutužbenom zahtjevu za razdoblje kada su bili zakoniti vlasnici predmetnog stana, kao i za nemogućnost raspolaganja, korištenja i iznajmljivanja predmetnog stana kao plodova koje je nesavjestan posjednik dužan vratiti vlasniku u skladu sa člankom 214. ZOO-a. Apelanti su naveli da je prvostupanjski sud odbio isplatu „naknada” tvrdeći da se radi o zastari samog prava, što je pogrešno tumačenje. Također, istaknuto je da je tužiteljica u posjedu predmetnog stana i odbija ga predati iako nema nikakvo zakonsko pravo da ga drži u svom posjedu. Apelanti su naveli da se radi o lošem pravnom zaključku Vrhovnog i Kantonalnog suda u odnosu na izjavu iz razloga što je ona apsolutno ništava i eliminirana je otkupom predmetnog stana, a nakon toga i ugovorom o kupoprodaji. Zatim, istaknuto je da su navedene naknade potraživali i prvoapelantica i trećeapelant koji nisu dali nikakvu izjavu pa se navedeni zaključak sudova ne može odnositi na njih. Također, izjava je glasila na HVO Općine Posušje koje nije tužiteljičin pravni prednik, već nadležno federalno ministarstvo, odnosno Federacija BiH, pa je i s tog aspekta nezakonit i nelogičan zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda.

II.Odgovor na apelaciju

40. Vrhovni sud je naveo da je revizijska presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, te da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju presude. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja su se pozvali apelanti, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

41. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima iz obrazloženja drugostupanjske presude, te je ukazao da nisu povrijeđena prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji.

42. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja su se pozvali apelanti, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

43. Tužiteljica je navela da je apelacija očigledno neutemeljena, te je predložila da se apelacija u cijelosti odbije.

V.Relevantni propisi

44. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 189. st. (1) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

45. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 126. stavak (1) Vlasničke tužbe (1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

Članak 127. stavak (1) Vlasnička tužba na povrat stvari (1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.

VI.Dopustivost

46. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

47. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda 64 0 P 038775 18 Rev od 2. lipnja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 27. lipnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. kolovoza 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

49. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

50. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

51. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

52. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

53. Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužiteljičinoj tužbi radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i isplate određenog novčanog iznosa, odnosno po protutužbi apelanata radi isplate naknade najma, naknade štete, te predaje u posjed predmetnog stana. Iz navedenog proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelanti u predmetnom parničnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

54. Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, te povredu prava na obrazloženu odluku. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

55. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Europskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak članka 6. stavak 1. Europske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obvezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Europski sud za ljudska prava nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stavak 80., ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. listopada 2013. godine, stavak 46.). Ipak, iako članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obvezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, st. 59. i 61., serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi García Ruiz protiv Španjolske [VV], broj predstavke 30544/96, stavak 26., ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stavak 47.).

56. Ustavni sud zapaža da apelanti ne osporavaju odlučenje redovnih sudova u odnosu na utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji. Shodno tome, Ustavni sud će ispitati apelacijske navode samo u odnosu na protutužbene zahtjeve apelanata (prvoapelantica i drugoapelant tražili su isplatu naknade najma i naknadu štete, trećeapelant je također tražio naknadu štete, te predaju u posjed predmetnog stana).

57. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da su prvoapelantica i drugoapelant bili u materijalnopravnom odnosu sa trećeapelantom povodom zaključenja ugovora o darovanju predmetnog stana, pa stoga svi apelanti imaju procesnu poziciju jedinstvenog suparničara u smislu članka 366. ZPP-a.

58. U odnosu na protutužbeni zahtjev kojim je tražena predaja u posjed predmetnog stana, koji je u konačnici odbijen, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, na koje su se pozvali Vrhovni i Kantonalni sud, nije bilo osnove da se udovolji konkretnom protutužbenom zahtjevu. Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 127. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik stvari, da bi ostvario pravo na povrat stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu. U svezi s tim, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da među parničnim strankama nije sporno da tužiteljica nije u faktičkom posjedu predmetnog stana, već druga osoba, a iz obrazloženja konačne odluke slijedi da tijekom postupka trećeapelant nije dokazao da se tužiteljica nalazi u faktičkom posjedu predmetnog stana. Imajući u vidu navedenu činjenicu, te sadržaj relevantnih odredaba materijalnog prava na koje su se pozvali redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku da zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana nije utemeljen.

59. Nadalje, u odnosu na traženu naknadu najma, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud ukazao da je u ugovoru o kupoprodaji bila ugovorena isplata ove naknade, ali s obzirom na to da je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji ništav (prvostupanjska presuda od 20. ožujka 2017. godine), da nema osnove za njezinu isplatu. Također, Ustavni sud zapaža da je navedena odluka prvostupanjskog suda potvrđena od viših sudova. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je nesporno da je u predmetnom parničnom postupku utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da apelanti u tom dijelu nisu osporavali ovo utvrđenje. Zatim, u odnosu na zahtjev kojim su apelanti tražili naknadu štete, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da su apelanti tražili naknadu izmakle koristi u smislu odredaba članka 189. ZOO-a, te da je prvostupanjski sud ovaj zahtjev odbio jer je zaključio da je ovo potraživanje zastarjelo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelanata, odnosno Vrhovni sud o reviziji apelanata, zaključili da ovaj zahtjev nije utemeljen iz razloga što se drugoapelant izjavom odrekao predmetnog stana i predao ga u posjed HVO-u Općine Posušje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe članka 189. stavak 1. ZOO-a slijedi da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi, a da iz istog članka stavak 3. ZOO-a proizlazi da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao utemeljeno očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima. Dovodeći u svezu navedenu odredbu sa obrazloženjem u osporenim odlukama u odnosu na zahtjev za naknadu štete, kao i samo obrazloženje u odnosu na zahtjev za naknadu najma, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji ništav, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su navedeni zahtjevi neutemeljeni.

60. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima koja su dali redovni sudovi kada su odbili zahtjeve apelanata kojima su tražili naknadu najma i naknadu štete, odnosno zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana.

61. Shodno tome, Ustavni sud smatra da odlukama redovnih sudova u kojima je odlučeno o naknadi najma, naknadi štete i predaji u posjed predmetnog stana nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

62. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o povredi ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje su apelanti istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena pozitivnopravnih propisa, proizvoljno obrazloženje), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana zlouporabe prava

63. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim člankom propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u dijelu u kojem je odlučeno o protutužbenim zahtjevima za naknadu najma, naknadu štete i predaju u posjed predmetnog stana u situaciji kada su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasna obrazloženja zašto su odbili protutužbene zahtjeve apelanata, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

65. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3171/20 (Iv. G., M. G. i Ivi. G.) | Sudska praksa | Aktio