Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3362/21 (Ministarstvo obrazovanja/prosvjete, nauke/znanosti, kulture i sporta/športa Hercegovačko-neretvanskoga kantona)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3362/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-3362/21, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Ministarstvo obrazovanja/prosvjete, nauke/znanosti, kulture i sporta/športa Hercegovačko-neretvanskoga kantona, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Ministarstvo obrazovanja/prosvjete, nauke/znanosti, kulture i sporta/športa Hercegovačko-neretvanskoga kantona protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Ps 085653 21 Pž 2 od 18. kolovoza 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ministarstvo obrazovanja/prosvjete, nauke/znanosti, kulture i sporta/športa Hercegovačko-neretvanskoga kantona (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Pravobraniteljstvo Hercegovačko-neretvanskoga kantona, podnijelo je 24. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 085653 21 Pž 2 od 18. kolovoza 2021. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Mostaru od 27. travnja 2012. godine po tužbi tužiteljice (Udruga „Vaša prava BiH“ Sarajevo), radi utvrđivanja diskriminacije, utvrđeno je da su tuženici (apelant kao prvotuženik, drugotuženica Osnovna škola Stolac i trećetuženica Osnovna škola Čapljina) organiziranjem škola na etničkom principu i donošenjem i implementacijom školskih planova i programa na etničkome principu odvajali učenike u školama na području Hercegovačko-neretvanskoga kantona (u daljnjemu tekstu: HNK) na temelju njihove etničke pripadnosti, čime su počinili diskriminaciju. Naloženo je apelantu da poduzme neophodne i zakonom predviđene korake i radnje usklađene sa legitimnim i specifičnim ciljevima obrazovanja sukladno propisima BiH, u cilju prestanka daljnje diskriminacije djece u školama na području HNK na temelju njihove etničke pripadnosti i to tako što će najkasnije do 1. rujna 2012. godine ustanoviti jedinstvene integrirane multikulturne obrazovne ustanove – škole za utvrđena upisna područja sa jedinstvenim nastavnim naučnim planom i programom, uz puno poštivanje prava djece na obrazovanje na materinskom jeziku, a drugotuženici i trećetuženici je naloženo da u istome roku integracijom stvore temelj multikulturalnosti škole i obrazovanja djece bez obzira na etničku pripadnost, po jedinstvenome planu i programu na materinskom jeziku.

3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 11. lipnja 2013. godine prizivi tuženika su uvaženi, prvostupanjska je presuda ukinuta i tužba tužiteljice je odbačena kao nepravovremena.

4. Presudom Vrhovnoga suda od 29. kolovoza 2014. godine revizija tužiteljice je uvažena, drugostupanjsko je rješenje preinačeno na način da se prizivi tuženika odbijaju i prvostupanjska je presuda potvrđena.

5. Tužiteljica je 6. ožujka 2015. godine podnijela prijedlog za ovrhu na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskoga suda od 27. travnja 2012. godine, te je Općinski sud (pečatom) dozvolio predloženu ovrhu 16. rujna 2015. godine.

6. Rješenjem Općinskoga suda od 19. svibnja 2021. godine odbijen je prigovor apelanta i u odnosu na njega je odlučeno da rješenje o ovrsi ostaje na snazi. Usvojen je prigovor drugoovršenice (Osnovna škola Stolac) i trećeovršenice (Osnovna škola Čapljina) glede mjesne nenadležnosti, slijedom čega se taj sud oglasio mjesno nenadležnim za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu i provođenje ovrhe u odnosu na te ovršenice, rješenje o ovrsi toga suda od 16. rujna 2015. godine stavio izvan snage u dijelu koji se odnosi na te ovršenice, ukinuo sve provedene ovršne radnje u odnosu na te ovršenice, te odlučio da će se nakon pravomoćnosti toga rješenja izvršiti razdvajanje spisa i ustupiti predmet u odnosu na prijedlog za ovrhu protiv tih ovršenica nadležnome ovršnome sudu na daljnje postupanje.

7. Rješenjem Kantonalnoga suda od 18. kolovoza 2021. godine priziv tražiteljice ovrhe (dakle, „Vaša prava BiH“ Sarajevo) i djelomično priziv apelanta, glede mjesne nenadležnosti suda, su uvaženi i prvostupanjsko rješenje preinačeno tako da su odbijeni prigovori drugoovršenice i trećeovršenice izjavljeni protiv rješenja o ovrsi od 16. rujna 2015. godine i rješenje o ovrsi je u cijelosti održano na snazi. U preostalome dijelu priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.

8. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je neutemeljen prigovor apelanta glede neurednosti prijedloga za ovrhu. Naime, analizirajući predmetni prijedlog, istakao je da isti ima sve elemente propisane čl. 36. st. 1. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZOP), pa i da je rješenje o ovrsi doneseno stavljanjem pečata na prijedlog, sukladno čl. 39. st. 1. ZOP. Istakao je da su, naprotiv navodima priziva, nenovčane obveze svih ovršenika potpuno i jasno određene ovršnom ispravom, te kao takve naložene za prinudnu ovrhu rješenjem o ovrsi, pa stoga nikako nema mjesta tvrdnjama da je ovršna isprava neprovodiva, odnosno da nije podobna za ovrhu. Naveo je da apelant u prizivu ponavlja više puta isticane prigovore apsolutne nenadležnosti suda za provođenje ovrhe, kao i prigovore aktivne legitimacije na strani tražiteljice ovrhe i pasivne legitimacije na strani apelanta. Istakao je da neutemeljenost tih prizivnih navoda proistječe i iz pravomoćne i ovršne presude Općinskoga suda od 27. travnja 2012. godine. Osim toga, istakao je da je neutemeljen prigovor apelanta da je izvršio svoju obvezu, jer bi se to vidjelo u predmetnim školama na terenu, tako što bi učenici tih osnovnih škola, na temelju jedinstvenih planova i programa pohađali jedinstvene multikulturne obrazovne institucije - škole, zajedno, bez obzira na nacionalnu pripadnost, u nacionalno mješovitim odjeljenjima, tako da bi nastavu pohađali zajedno i u prijepodnevnoj i poslijepodnevnoj smjeni itd. Kantonalni je sud istakao da ništa od toga nije dokazano izvedenim dokazima, pa niti Odlukom apelanta o donošenju usuglašenih i na zajedničkoj jezgri utemeljenih nastavnih planova i programa za devetogodišnji osnovni odgoj i obrazovanje od 30. kolovoza 2012. godine. Da je tako, istakao je da govori nepromijenjeno stanje na terenu, za što je bilo više nego dovoljno vremena, nego naprotiv segregacija učenika po etničkoj razini se provodi i gotovo 10 godina poslije, prilikom upisa učenika u novi razred, pri čemu se razdvajaju na etničkoj razini. Istakao je i da apelant odlično zna da je školstvo od predškolskoga do visokoga obrazovanja u njegovoj nadležnosti, sukladno Ustavu F BiH, Ustavu HNK, te naročito sukladno čl. 9. st. 1. toč.

1. Zakona o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave. Stoga, istakao je da je besmisleno da apelant svoje obveze iz ovršne isprave prebacuje na drugoovršenicu i trećeoovršenicu, kada ima sve mehanizme da oblast školstva uredi u duhu Ustava i njime zajamčenih ljudskih prava i sloboda. Istakao je da je utemeljen prigovor apelanta kao i tražiteljice ovrhe glede usvojenoga prigovora mjesne nenadležnosti u odnosu na drugoovršenicu i trećeovršenicu. U kontekstu toga, istakao je da čl. 207. ZOP određuje mjesnu nadležnost prvoovršenika, tj. apelanta u ovome slučaju, a priziv pravilno ukazuje da se i u odnosu na ostale ovršenice ima primijeniti čl. 46. ZOP, jer obveze proistječu iz iste činjenične i pravne osnove. Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je naveo kako se povreda prava iz čl. 6. Europske konvencije ogleda naročito u tomu da je u donošenju osporenoga rješenja kantonalnoga suda sudjelovala ista sutkinja koja je donijela presudu Općinskoga suda od 27. travnja 2012. godine na temelju koje je pokrenut postupak ovrhe (R. T.). Nadalje, naveo je da je poduzeo niz aktivnosti iz svoje nadležnosti glede ispunjenja presude, o čemu je dostavljao dokaze, da teret provođenja presude leži na drugoovršenici i trećeovršenici, te da apelant nije njihov utemeljitelj već da su to općinska vijeća gradova u kojima se predmetne škole nalaze.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. Ustavni sud, a priori, podsjeća na svoje stanovište da državni organi i javna vlast, kao sudionici sudbenih postupaka, ne uživaju jamstva prava iz Europske konvencije, ali da uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni će sud ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo apelanta na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnomu slučaju radi o ovršnome postupku u kojemu apelant ima svojstvo ovršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoje principijelno stanovište o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv kojega se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoje stanovište da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u ovršnome postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

13. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o ovršnome postupku, kojega je pokrenula tražiteljica ovrhe protiv apelanta, na temelju ovršne isprave, tj. presude Općinskoga suda od 27. travnja 2012. godine. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnome ovršnome postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obveze» apelanta, već da su ona ranije utvrđena navedenom ovršnom ispravom, tj. presudom Općinskoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnome slučaju, ovršni postupak ne uživa zaštitu i jamstva iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnome ovršnome postupku, pokrenutome na temelju pravomoćne i ovršne presude u kojoj se odlučivalo o diskriminaciji, niti na koji način nije odlučivalo niti o imovinskim pravima apelanta iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3362/21 (Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio