Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4183/21 (Općina Hadžići)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4183/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-4183/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Općina Hadžići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Hadžići protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 210097 20 Gž 2 od 23. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Hadžići (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko Pravobranilaštvo Hadžići, podnijela je 8. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 210097 20 Gž 2 od 23. septembra 2021. godine. Apelantica je 16. decembra 2021. godine dopunila apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 210097 20 P 2 od 6. maja 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je vlasnik parcele k.č. 434 upisane u z.k. ul. broj 2925 KO Hadžići po starom premjeru što odgovara parcelama po novom premjeru (pobliže označenim u izreci presude), kao i da je vlasnik dijela parcele tuženog (E. K.) označene kao k.č. 2325/2, uz nalog ZK uredu za upis prava vlasništva apelantice.
3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 6. maja 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 210097 20 Gž 2 od 23. septembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica u žalbi istakla da je na glavnoj raspravi proveden kao dokaz z.k. izvadak za predmetnu parcelu od 21. februara 2011. godine (tj. za parcelu k.č. 434), te da ista postoji na terenu, samo da ima drugi broj, kao i da navedeni z.k. izvadak predstavlja dokaz vlasništva prije uspostave novog premjera. Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrdio da predmetna parcela više ne egzistira u zemljišnim knjigama, jer je stupanjem na snagu novog premjera stari premjer stavljen van snage. Također, da je prvostepeni sud naveo da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio koje parcele novog premjera odgovaraju predmetnoj parceli starog premjera i da to nije parcela tuženog (k.č. 2325/2). S tim u vezi je prvostepeni sud ukazao da je z.k. izvadak koji je proveden u toku postupka, stari izvadak, te da isti ne može biti relevantan kao dokaz za utvrđenje prava vlasništva, a da apelantica nije izvodila dokaz o vlasništvu parcela novog premjera, koje odgovaraju parceli k.č. 434 starog premjera. Nadalje, da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je parcela tuženog bila vlasništvo LJ.Ž. koja je pravo vlasništva stekla odlukom državnog organa na osnovu tada važećeg Zakona o premjeru i uspostavljanju katastra nekretnina, i od koje je tuženi istu kupio na temelju ugovora o prodaji. Konačno, da je prvostepeni sud naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da se parcela tuženog podudara sa stanjem kakvo je bilo na dan aerofotogeometrijskog snimanja i kada je stupanjem na snagu novog premjera stari premjer stavljen van snage, odnosno da parcela tuženog niti jednim dijelom nije dio predmetne parcele. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je članom
23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da se pravo vlasništva stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. Dakle, ovom odredbom su propisani osnovi sticanja prava vlasništva. U konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da je stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini shodno citiranoj zakonskoj odredbi. Konačno, da suprotno žalbenim navodima nisu postojali zakonski osnovi za određivanje novog vještaka, jer je vještak dostavio nalaz i mišljenje koji je jasan, razumljiv i potpun i izjasnio se na primjedbe i pitanja apelantice, te da je kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, smatra da su redovni sudovi, u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, ona navodi da prilikom donošenja odluka, nisu uzeli u razmatranje z.k. izvadak broj 2952 KO Hadžiči koji je dokaz vlasništva apelantice na zemljištu prije uspostavljanja novog premjera. Također osporava nalaz i mišljenje vještaka i navodi da isti nije zasnovan na zakonu, jer je sam sebi kontradiktoran.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na pravni status apelantice, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propis. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić