Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3689/20 (GP „GRADIP“ a.d. Prnjavor)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3689/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-3689/20, rješavajući apelaciju GP „GRADIP“ a.d. Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GP „GRADIP“ a.d.
Prnjavor podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105287 20 Pž 2 od 22. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. GP „GRADIP“ a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu; Viši sud) broj 57 0 Ps 105287 20 Pž 2 od 22. juna 2020. godine.
2. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njegova prethodno donesena odluka ukinuta u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Okružni privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj 57 0 Ps 105287 18 Ps 2 od 20. decembra 2019. godine, kojom je obavezao apelanta, kao tuženog, da na ime duga isplati tužiocu „Niskogradnja“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tužilac) iznos od 81.311,71 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke od 23. januara 2017. godine, koji nije posebno cijenio, te nalaz vještaka koji je izvršila u ponovljenom postupku 12. novembra 2019. godine, koji je u cijelosti prihvatio, jer je izrađen u skladu sa pravilima nauke i struke i na osnovu dokumentacije na bazi koje je određeno da izvrši vještačenje. Dalje je navedeno da je provedenim dokazima utvrđeno da su parnične stranke (apelant kao naručilac i tužitelj kao izvođač) zaključile ugovor o izvođenju asfalterskih radova (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), koji po svojoj prirodi predstavlja ugovor o građenju, koji je regulisan odredbom člana 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore da je predmetni ugovor ništav zbog neodređenosti zemljišta i nepostojanja projekta. S tim u vezi, obrazloženo je da činjenica da u predmetnom ugovoru nije sadržano označenje zemljišta kao katastarske parcele ni u kom slučaju ne dovodi do ništavosti ugovora, posebno kad je u njemu tačno opisano zemljište i kad je tokom postupka utvrđeno da između stranaka nije bilo sporno na kojem mjestu ima da se izvrše asfalterski radovi, te je apelant uveo tužioca u posao obilaskom gradilišta. Okružni sud je ukazao i da tokom parničnog postupka tužilac nije priložio projekt kao dokaz, odnosno nije dat sudu na uvid, ali da je u predmetnom ugovoru, u članu 1, određeno da će se navedeni radovi izvršiti ,,u skladu sa projektnom dokumentacijom i predračunom radova koji je sastavni dio ovog ugovora“. Imajući u vidu da je predmetni ugovor potpisan od strane apelanta, a da je projekt sastavni dio ugovora, po mišljenju Okružnog suda, smatra se da je apelant, potpisivanjem ugovora, potpisao i saglasnost na projekt, koji je njegov sastavni dio, kao i saglasnost na predračun radova. Okružni sud je naveo da je vještačenjem po vještaku građevinske struke utvrđeno da su ugovoreni radovi izvršeni. Dalje je navedeno da su saslušani svjedoci koji su vršili nadzor i kontrolu radova ispred apelanta (šef gradilišta i poslovođa) potvrdili da su aktivno učestvovali u izvođenju radova ispred firme Ljubić koja ima ugovor o poslovno tehničkoj saradnji sa apelantom. Istaknuto je da u prilog navedenom govori i činjenica da je tužilac uveden od strane apelanta u posjed što je zabilježeno u građevinskom dnevniku. Također je istaknuto i da je njihove navode potvrdio i saslušani svjedok (šef gradilišta ispred tužioca). Stoga je Okružni sud, u smislu odredbe člana 630. ZOO-a, utvrdio da je tužilac kao izvođač izvršio svoju obavezu prema zaključenom ugovoru i obavio ugovorene asfalterske radove, dok apelant, kao naručilac, nije izvršio svoju obavezu plaćanja cijene izvršenih radova.
4. Presudom Višeg suda broj 57 0 Ps 105287 20 Pž 2 od 22. juna 2020. godine, djelimično je uvažena apelantova žalba, preinačena presuda Okružnog suda i obavezan apelant da tužiocu na ime duga isplati iznos od 45.871,20 KM, te nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen zahtjev tužioca preko dosuđenog iznosa u pogledu glavnog duga i troškova postupka. Presudom je također obavezan tužilac da apelantu na ime sastava žalbe isplati određeni novčani iznos.
5. U obrazloženju rješenja Viši sud je naveo da apelant u žalbi ističe da sud uopšte nije cijenio dva veoma bitna dokaza, uviđaj i izjavu vještaka građevinske struke. S tim u vezi, obrazloženo je da je na prijedlog tužioca, prvostepeni sud rješenjem odredio zadatak vještaku. Dalje je obrazloženo da je nakon izlaska na lice mjesta u prisustvu i suda i stranaka vještak pojasnila da je neophodno da se pribavi nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke i izvještaj o kernovanju koje radi Institut za građevinarstvo, što je prvostepeni sud prihvatio i odredio da se ovi dokazi provedu. Istaknuto je da nakon što je Viši sud vratio predmet na ponovni postupak, sud je odredio da vještak građevinske struke ponovo sačini svoj nalaz, bez mišljenja vještaka geodetske struke i mišljenja Instituta za građevinarstvo, te je prvostepeni sud prilikom donošenja nove odluke cijenio samo nalaz i mišljenja vještaka geodetske struke koji je urađen u ponovljenom postupku. Također je istaknuto da se vještak građevinske struke izjasnila da na osnovu dokumentacije iz spisa i dokumentacije stranaka može odgovoriti postavljenom zadatku i u ponovnom postupku je sačinila dopunu nalazu. Ukazano je i da zapisnik o uviđaju, iako kao dokaz nije posebno obrazlagan od strane prvostepenog suda, cijenjen je u sklopu sa ostalim provedenim dokazima, prvenstveno nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke. Viši sud je naveo da je tužilac dokazao da je obavio radove u skladu sa predmetnim ugovorom, predmjerom i predračunom radova, pa su neosnovani navodi da predmetni ugovor nije ispunjen u smislu odredbe člana 307. ZOO, i da je predmetni ugovor suprotan odredbi člana 103. ZOO, jer ne sadrži bitan elemenat ugovora, a to su određeni projekat i određeno zemljište. Međutim, Viši sud je ocijenio da su radovi koji su izvedeni asfaltiranjem igrališta naknadni radovi, a ne ugovoreni radovi, kako to cijeni prvostepeni sud, pa tužiocu u smislu odredbe člana 633. ZOO ne pripada iznos na ime naknadno izvedenih radova. Viši sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) cijenio i materijalne i neposredno izvedene dokaze, te utvrdio da građevinski dnevnici i knjiga nisu bili uredno potpisani od strane investitora i nadzora, da je apelant propustio da potpiše i okončanu situaciju, te da je tužilac u predmetnom postupku dokazao u kakvom su se poslovnom odnosu nalazile stranke i kakva su prava i obaveze na osnovu zaključenog ugovora nastala za stranke.
6. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni čl. 8, 123, 126, 191. i 210. ZPP i ne primjenjivanju čl. 142. i 633. ZOO. S tim u vezi, ističe da sud uopće nije cijenio dokaz uviđaj na licu mjesta, niti je obrazlagao šta je zatečeno niti šta se dešavalo na licu mjesta, a niti je cijenio izjavu vještaka datu na tom ročištu u vezi sa izjavom datom na glavnoj raspravi. Također ističe da je vještak dopunu nalaza i mišljenja sačinila protivno onom što je izjavila na uviđaju na licu mjesta, te detaljno u apelaciji opisuje elemente koji su bili predmet i obim vještačenja, a koje vještak nije mogla utvrditi. Apelant izražava ozbiljnu sumnju u pristrasnost prvostepenog suda i iz razloga što sam tužilac nije predložio dva, za tužbu bitna dokaza. Također ističe da je sud selektivno cijenio dopunu nalaza i mišljenja vještaka, na način da ga je cijenio u korist tužioca, dok ga uopće nije cijenio imajući u vidu pitanja koja je apelant imao za vještaka i izjave vještaka. Osim toga, apelant ukazuje da sud nije odlučio o prigovoru apelanta koji je dat prilikom uviđaja na samo lice mjesta, te da nije utvrđeno da li se radi o istom objektu iz predmetnog ugovora i objektu koji je tužilac pokazao. Smatra da je predmetni ugovor apsolutno ništav jer ne sadrži označenje zemljišta, kao i da nije sačinjen konačan obračun. Apelant tvrdi i da tužilac nije po nalogu suda dostavio svu traženu dokumentaciju, te da je stoga sud morao cijeniti navedeno postupanje u skladu sa pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 123. i 126. ZPP i dati obrazloženje. Također apelant tvrdi da predmetni ugovor nije nikada realizovan, te da je sud morao voditi računa da tužilac nije imao saglasnost za izvođenje radova, odnosno za povećanje obima ugovorenih radova. Osim toga, apelant ukazuje i na ostale dokaze za koje smatra da nisu pravilno ocijenjeni ili nisu uopće cijenjeni (situacija, svjedoci, treći list građevinskog dnevnika i dr.), što je detaljno obrazložio u apelaciji. Apelant traži naknadu troškova sastava apelacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Viši sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom djelomično uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena na način da je apelant obavezan da isplati tužiocu određeni novčani iznos na ime duga, u manjoj visini nego je bilo dosuđeno prvostepenom presudom. Viši sud je ukazao da je tužilac dokazao da je obavio radove u skladu sa predmetnim ugovorom, predmjerom i predračunom radova, pa su neosnovani navodi da predmetni ugovor nije ispunjen u smislu odredbe člana 307. ZOO, kao i navodi da je predmetni ugovor suprotan odredbi člana 103. ZOO, jer ne sadrži bitan elemenat ugovora, a to su određeni projekt i određeno zemljište. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Viši sud pažljivo cijenio sve apelantove prigovore u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja (naročito nalaz vještaka), te dao detaljne i jasne razloge zašto ih smatra neosnovanim. Pri tome, nesporno je da je Viši sud uvažio određene apelantove prigovore u pogledu naknadno izvedenih radova te shodno tome smanjio iznos duga kojeg apelant treba platiti tužiocu.
11. U pogledu apelacionih navoda o kršenju principa nepristrasnog suda, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda koji je zapravo vezao za ocjenu dokaza, utvrđivanje činjenično stanja i primjenu materijalnog i procesnog prava, što je detaljno razmotreno u prethodnoj tački ove odluke, nije obrazložio ove navode, niti je ponudio dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu ili objektivnu pristrasnost redovnih sudova, niti u spisu apelacije postoje objektivni dokazi koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim pravima bili pristrasni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti suda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te smatra da su ti navodi očigledno neosnovani.
12. Nadalje, Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Osim toga, u vezi sa traženjem apelanta da mu Ustavni sud isplati troškove sastava apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić