Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3821/21 („A3“ d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3821/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-3821/21, rješavajući apelaciju „A3“ d.o.o. Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „A3“ d.o.o. Široki Brijeg protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Ps 193940 20 Gž od 26. kolovoza 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „A3“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Markić odvjetnik iz Mostara, podnio je 5. studenog 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 193940 20 Gž od 26. kolovoza 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezan je tuženik (JP „CESTE FEDERACIJE BiH“ d.o.o. Sarajevo) da apelantu na ime materijalne štete na teretnom motornom vozilu i na ime troškova šlepanja vozila isplati određene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obveže tuženik da mu na ime najma određenoga vozila isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđena odgovornost tuženika za počinjenu štete na apelantovom motornom vozilu, jer je tuženik odgovoran za održavanje puta na dionici na kojoj se dogodila prometna nezgoda, ali nije utvrđena uzročna veza između ove odgovornosti i navodnog izdatka apelanta u povodu zaključivanja ugovora o najmu vozila. Naime, Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao da je došlo do umanjenja njegove imovine, jer nije dostavio račune za plaćeni najam vozila. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao ni da je u pitanju izdatak koji je bio nužan, odnosno nije dokazao da kod sebe na raspolaganju nije imao vozilo istih ili sličnih karakteristika, koje bi mu moglo služiti u iste svrhe kao i oštećeno vozilo, pa time izbjeći štetne posljedice koje su mogle nastati neupotrebom oštećenog vozila. Osim toga, nije predočio odgovarajuće dokaze da na teritoriji BiH nije imao mogućnost da iznajmi takvo vozilo ukoliko nije imao na raspolaganju svoja vozila, a što bi bio razloga da za najam vozila koristi inozemnu firmu (kao što je učinio u konkretnom slučaju). Kantonalni sud je naveo da navedene okolnosti nisu u pravno relevantnoj uzročnoj vezi s činjenicom da je tuženik odgovoran za štetu koju je pretrpio apelant uslijed navodnog najma drugog zamjenskog vozila. Kantonalni sud je istakao da je točno da se naknada materijalne štete dosuđuje u iznosu koji je potreban da se materijalna situacija apelanta dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje sukladno čl. 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO). Međutim, istakao je da za potpunu naknadu štete potrebno je bilo dokazati naprijed navedene činjenice, sukladno čl. 123. Zakona o parničnom postupku, čiji je teret dokazivanja bio na apelantu, odnosno onoj strani koja je tvrdila da je pretrpjela štetu u ovom obliku i u navedenoj visini.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je iznajmljivanje vozila u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom štetnog događaja, jer je taj događaj bio razlog za iznajmljivanje, te smatra da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZOO.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić