Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4380/21 (T. S.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4380/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-4380/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Tamama Spahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Tamama Spahić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 160797 17 Gž od 27. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 160797 15 P od 21. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tamama Spahić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Kerim Karabdić advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 160797 17 Gž od 27. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 160797 15 P od 21. aprila 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 160797 15 P od 21. aprila 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da su ništavi članovi 1., 3., i 10. ugovora o kreditu od 18. maja 2007. godine (tačka I), kao i da je apelantici – korisniku kredita po navedenom ugovoru odobren kredit u iznosu od 24.738,00 KM koji iznos KM je u cijelosti isplaćen apelantici (tačka II). Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je kredit stavljen u otplatu 1. jula 2007. godine kada je dospio prvi anuitet, a otplata se vrši u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u valuti KM, te da se apelantica obavezuje uplaćivati anuitete na transakcijski račun tužene (Addiko Bank d.d. Sarajevo) (tačka III). Konačno, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena obaveže isplatiti joj određeni novčani iznos na ime neosnovano stečene imovine po osnovu promjene kursa švicarskih franaka (u daljnjem tekstu: CHF), kao i određene novčane iznose na ime marže, odnosno promjene kamatne stope, po osnovu više obračunate kamatne stope i povećanja bankarske marže tokom pet godina prije podnošenja tužbe 10. februara 2015. godine, sa zakonskom zateznom kamatom (tačka IV).

3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 21. aprila 2017. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 160797 17 Gž od 27. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da među strankama nije sporno da je tužena, kao davalac kredita, sa apelanticom, kao korisnikom istog, zaključila ugovor o kreditu 18. maja 2007. godine na 21.000 CHF, na rok otplate 180 mjeseci, sa godišnjom promjenjivom kamatnom stopom od 7%, utvrđenu zavisno od kretanja 12-mjesečne LIBOR kamatne stope uvećan za maržu. Također, da će se usklađivanje kamatne stope sa kretanjem LIBOR-a vršiti jedanput godišnje, i to 31. decembra, te da će se u slučaju promjene sačiniti novi otplatni plan za anuitete koji dospijevaju nakon dana promjene kamatne stope, uz obavještavanje o promjeni. Dalje, da nije sporno ni da je apelantica otvorila račun kod tužene, na koji joj je ona 21. maja 2007. godine isplatila za odobreni kredit od 20.000 CHF iznos od 24.838,19 KM po srednjem kursu, te da je apelantica trajnim nalogom ovlastila tuženu za prijenos sredstava sa njezinih računa na ime uplate kredita za period od 1. jula 2007. do 2. juna 2022. godine, svakog prvog dana u mjesecu, u iznosu od 186,24 CHF. Kantonalni sud je dalje naveo da je prema nalazu vještaka finansijske struke apelantica isplatila tuženoj na ime rata kredita u periodu od 21. maja 2017. do 1. marta 2017. godine ukupno 25.051,20 KM, što znači da je vratila tuženoj 709,67 KM više od onoga što je primila. Također, da je u toku postupka utvrđeno da je tužena, kada je LIBOR za CHF valutu padao na svjetskom tržištu novca padao, povećavala ugovorenu kamatu na način da je povećavala svoju maržu, koja je u trenutku zaključenja ugovora, prema nalazu vještaka finansijske struke, bila određena na 4,50%, a stopa LIBOR-a 2,5%, iako za to nije imala nikakvog razloga, jer se marža određuje odlukom banke za određeni period na ime korisnika kredita, nakon svih analiza kretanja novca na svjetskom tržištu. Naime, marža je dobit tužene, odnosno cijena za koju banka posuđuje svoja sredstva trećim licima na određeni rok, koja u sebi supsumira sve trenutne, postojeće aspekte koji utiču na njeno određenje, ali i one buduće, nepoznate, koji se ne mogu predvidjeti u trgovini novcem. Dakle, ništa buduće, ni eksterni ni interni faktori, nije trebalo uticati na visinu kamatne stope, koja u toku cijelog perioda otplate anuiteta mora biti jednaka visini koju je imala u momentu zaključenja ugovora. Kantonalni sud je s tim u vezi ukazao da iz navedenog slijedi da je marža, iako nije bila određena ugovorom, bila odrediva, zbog čega se ne može govoriti o ništavosti pojedinih odredbi ugovora na osnovu odredbe člana 47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kako to pogrešno smatra apelantica. Nadalje, da je tačno da je ugovor zaključen u CHF valuti i da su mjesečni anuiteti određeni u visini 186,24 CHF, ali s obzirom da je tužena plasirala kredit apelantici u valuti KM, i da ga je ona vraćala u toj valuti, nije riječ o deviznom ugovoru, već o ugovoru sa valutnom klauzulom. Kantonalni sud se u vezi sa navedenim pozvao na stav iz Odluke Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 135023 16 SPP od 25. maja 2016. godine, prema kojoj ugovori o kreditu zaključeni između fizičkih lica i banaka u CHF čija je isplata izvršena u KM, u kojoj se valuti vrši otplata anuiteta, predstavljaju ugovore sa valutnom klauzulom. Također, da je Zakonom o deviznom poslovanju u FBiH predviđena mogućnost zaključenja ovakvih ugovora između domaćih fizičkih lica i banaka, zbog čega se ne radi o ništavom pravnom poslu u smislu odredbi čl. 103. i 105. ZOO-a. Konačno, da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu koja sadrži tačno određenje fiksnog i varijabilnog dijela kamatne stope dovoljno odrediva sa aspekta predmeta obaveze, zbog čega ne predstavlja ništavu odredbu u smislu člana 47. ZOO-a. Kantonalni sud je dalje naveo da iz navedenog proizilazi da je ugovor zaključen u skladu sa odredbom člana 1065. ZOO-a, te da odredbe člana 1., 3. i 10. istog nisu ništave, s obzirom da se radi o ugovoru sa valutnom klauzulom. Također, da je kod činjenice da je u planu otplate kredita rastao kurs za valutu CHF, bilo očekivano da apelantica na ime kreditne obaveze plati više nego što joj je plasirala tužena, jer sa na to saglasila ugovorom, zbog čega žalba apelantice u odnosu na tačku I izreke nije osnovana. Kantonalni sud je zatim ukazao da su se utvrđenja iz tačke II i tačke III izreke trebala isticati i dokazivati u osnovanosti tužbenog zahtjeva iz tačke IV izreke, pa se nisu mogli isticati kao poseban tužbeni zahtjev, zbog čega su se trebali odbaciti, ali kako su posljedice odbijanja za apelanticu iste, to prvostepenu presudu ne čini nezakonitom. Konačno, da tužena nakon zaključenja ugovora nije mogla povećati stopu kamatne marže, koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 4,5%, što pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Međutim, da je pravilno odbijen i ovaj dio tužbenog zahtjeva jer apelantica nije dokazala koliko je više platila po osnovu kamate zbog povećanja kamatne marže u periodu otplate kredita, počev od 10. februara 2010. do 8. oktobra 2015. godine kada je apelantica prestala da vraća kredit jer je vještak po nalogu apelantice tu razliku izračunao do 1. marta 2017. godine, pa se iskazani iznos razlike od 2.263,67 CHF samo djelimično odnosi na neosnovano naplaćenu kamatu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelantica smatra da je provedeno vještačenje dokaz na osnovu koje je nesumnjivo utvrđena visina neosnovano naplaćenog iznosa kamatne marže u periodu od 10. februara 2010. do 1. februara 2014. godine, i da su redovni sudovi barem djelimično trebali usvojiti tužbeni zahtjev za neosnovanu naplaćenu kamatnu maržu za taj period. Također smatra da su redovni sudovi trebali primijeniti Zakon o deviznom poslovanju koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a kojim je bilo propisano da banke mogu odobravati devizne kredite samo pravnim licima radi plaćanja u inostranstvu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4380/21 (T. S.) | Sudska praksa | Aktio