Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4438/21 (L. Z.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4438/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-4438/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Lazo Zec, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Lazo Zec protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 043355 21 Gž 2 od 30. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lazo Zec (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 27. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Mal 043355 21 Gž 2 od 30. septembra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 Mal 043355 18 Mal 2 od 1. decembra 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita izjava o raskidu ugovora prvotužene (Republika Srpska, Republički sekretarijat za raseljena lica i migracije Republike Srpske) od 18. aprila 2016. godine i da se obavežu prvotužena i drugotužena (Opština Šipovo) da ispune sve obaveze iz tripartitnog ugovora za rekonstrukciju/izgradnju stambene jedinice u okviru projekta rekonstrukcije stambenog fonda – OPEC, zaključenog između apelanta i tuženih 13. maja 2014., odnosno 14. jula 2014. godine, te da izvrše izgradnju stambene jedinice koja će zadovoljavati standarde minimuma stambenih uslova u skladu sa prihvaćenim predmjerom radova, specifikacijom materijala unutrašnje vodovodne i električne instalacije, u roku od četiri mjeseca od donošenja presude. Istom presudom je apelant oslobođen plaćanja troškova postupka.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 1. decembra 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 75 0 Mal 043355 21 Gž 2 od 30. septembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza u toku prvostepenog postupka i izvedenih dokaza pred drugostepenim sudom utvrdio da su apelant i tuženi zaključili tripartitni ugovor, i to apelant kao korisnik pomoći, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS (prvotužena) kao implementator i drugotužena. Dalje, da je navedenim ugovorom određeno da se implementator slaže da će izvršiti rekonstrukciju/izgradnju stambene jedinice koja će zadovoljavati osnovne standarde minimuma stambenih uslova u skladu sa prihvaćenim predmjerom radova/specifikacijom materijala (građevinski materijal i ugradnja istog). Također, da je navedenim ugovorom apelant ovlastio implementatora da organizuje i izvrši radove kao što je navedeno u članu 2. ugovora, te se obavezao da se neće uplitati u navedene radove. Okružni sud je dalje naveo da je implementator započeo sa izvođenjem radova, ali je apelant prigovarao na kvalitet istih, povodom čega mu je prvotužena 21. oktobra 2014. godine dostavila dopis kojim ga obavještava da je projektno-tehnička dokumentacija za njegov stambeni objekat izgrađena u skladu sa važećim propisima i standardima za obnovu i izgradnju stambenih jedinica i objekata u svrhu zbrinjavanja povratka propisanih od Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te da je prošla reviziju monitoringa koji vrši Ministarstvo, i nadležnih organa drugotužene. Nadalje, da je povodom prigovora apelanta sačinjena i službena zabilješka 5. novembra 2014. godine od strane Ministarstva, povodom koje je prvotužena 30. januara 2015. godine obavijestila drugotuženu da je 18. decembra 2014. godine traženo pojašnjenje vezano za dopis izvođača radova („Progres gradnja“ d.o.o. Banjaluka), kojim se traži raskid ugovora za stambenu jedinicu apelanta zbog stalnog ometanja radova od strane apelanta. Također, da je prvotužena, kako se izvođač radova nije izjasnio o traženom, zauzela stav da se radovi na stambenoj jedinici nastave čim se za to steknu uslovi, o čemu je obaviješten apelant dopisom od 2. februara 2015. godine. Konačno, da je apelant i pored dogovora sa ugovornim stranama da neće ometati radove, nastavio ometati iste suprotno članu 3. potpisanog tripartitnog ugovora, i upućivanjem prigovora Ministarstvu i ostalim institucijama, zbog čega je prvotužena dostavila drugim ugovornim stranama izjavu o raskidu predmetnog ugovora. S tim u vezi je Okružni sud ukazao da je između apelanta i tuženih bio zaključen tripartitni ugovor na čija se pravila o izvršenju imaju primijeniti osnovna načela Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tj. odredba člana 17. stav (1) kojom je propisano da su učesnici u obligacionim odnosima dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno izvršenje, odnosno stav (2) da se obaveza može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona. Dalje, da se apelant nije ponašao u skladu sa obavezom iz člana 17. stav (1) ZOO-a, te da su u takvoj situaciji druge ugovorne strane imale mogućnost da raskinu ugovor kako to propisuje odredba člana 124. ZOO-a, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili pod uslovima predviđenim u idućim članovima raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju naknadu štete. Konačno, da se u konkretnom slučaju na jednostrani raskid ugovora ima primijeniti i odredba člana 138. ZOO-a, koji u stavu (1) propisuje da, kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, njena obaveza se gasi, a ona zadržava potraživanje prema drugoj strani, s tim što se smanjuje za onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja sopstvene obaveze. U vezi sa navedenim je Okružni sud zaključio da je apelant svojim ponašanjem onemogućio realizaciju predmetnog tripartitnog ugovora, te je slijedom citiranih zakonskih odredbi prvotužena imala pravo da raskine predmetni ugovor bez obzira na izvor sredstava (donacija za izgradnju porušenih objekata u RS i BiH za izbjegla i raseljena lica), jer je preuzela obavezu implementacije projekta izgradnje objekata u čemu je onemogućena od strane apelanta.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, smatra da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, jer su utvrdili da su se stekli uslovi za raskid predmetnog ugovora. Naime, apelant navodi da nije preduzeo nijednu radnju fizičkog ometanja rada ili prijetnje izvođačima, već je samo pisao dopise nadležnim organima upozoravajući na nezakonitosti u postupku izgradnje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić