Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2625/20 (M. H.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ugovor o kupoprodaji
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 16a
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2625/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2625/20, rješavajući apelaciju Mahira Hadžibegića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mahira Hadžibegića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 275497 14 Gž od 10. juna 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mahir Hadžibegić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 4. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 275497 20 Rev od 5. maja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 275497 14 Gž od 10. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 938/19 od 30. oktobra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3485/19, koju je apelant podnio 4. septembra 2019. godine protiv presude Kantonalnog suda od 10. juna 2019. godine, zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije izjavljene protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 275497 20 Rev od 5. maja 2020. godine revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 10. juna 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tužiteljice Islamske zajednice u BiH – Gazi Husrev-begov vakuf (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i od Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljicin punomoćnik dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 16. februara do 26. februara 2021. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
5. Odgovori na apelaciju su 17. januara 2022. godine dostavljeni apelantu.
6. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 275497 12 P od 4. novembra 2013. godine usvojen je tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav Ugovor o prodaji poslovnog prostora broj OPU-IP:598/2011 od 27. aprila 2011. godine zaključen između tužene kao prodavca i apelanta kao kupca (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Istom presudom naloženo je ZK uredu Općinskog suda da na osnovu presude u odgovarajućem zk. ulošku izvrši brisanje uknjižbe apelantovog vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, te uspostavi ranije zk. stanje (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tužene i apelanta radi poništenja predmetnog ugovora, u kojoj je navela da je tužena s apelantom zaključila ugovor suprotno odredbi člana 19. Zakona o prometu nekretnina u kome je propisano da se prodaja nekretnina iz društvenog vlasništva može izvršiti samo na osnovu raspisanog javnog nadmetanja, a da iz stanja spisa proizlazi da tužena nije vršila javno nadmetanje, te da je predmetni ugovor zaključen na osnovu Odluke Općinskog vijeća tužene broj 02-49-167/11 od 28. marta 2011. godine. Također, Općinski sud je naveo da tužiteljica smatra da je predmetni ugovor protivan članu 16.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina (u daljnjem tekstu: Zakon o prometu nekretnina), te da je svoj tužbeni zahtjev za poništenje predmetnog ugovora zasnivala na odredbama člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Općinski sud je dalje naveo da je ocjenom provedenih dokaza (koji su pobrojani u obrazloženju presude) u skladu s odredbama čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi s odredbama čl. 123. i 126. ZPP, a imajući u vidu i član 109. ZOO, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Općinski sud je ukazao da odredba člana 16a. Zakona o prometu nekretnina propisuje da se „poslovni prostori kao posebni dijelovi zgrade u društvenoj cjelini ne mogu prenositi, otuđiti, zamijeniti ili na drugi način s njima raspolagati, ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta“. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je predmetni poslovni prostor prešao u društveno vlasništvo na osnovu odredbi Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz historijata zk. izvatka u koji je upisan predmetni poslovni prostor nesporno proizlazi da je u zk. izvatku predmetnog poslovnog prostora upisana „muketa“ (dugoročni zakup) u korist Gazi Husrev-begovog vakufa, te da je bio na raspolaganju porodice Užičanin prije nego što je nacionaliziran 17. novembra 1961. godine.
11. Općinski sud je dalje naveo da na osnovu provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je apelant sagradio predmetni poslovni prostor jer iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant zajedno s tuženom bio jedan od učesnika projekta rekonstrukcije Baščaršije, gdje se nalazi predmetni poslovni prostor, te da se rekonstrukcija radila u periodu od 1983. do 1985. godine prema Odluci o restauraciji poslovnih prostora na Baščaršiji donesenoj radi očuvanja ove prostorne cjeline. Općinski sud je također naveo da je kompletan postupak rekonstrukcije proveo Sarajevostan koji je upravljao i gazdovao poslovnim prostorima na Baščaršiji, a iz apelantovog iskaza proizlazi da je on kao zakupodavac predmetnog poslovnog prostora finansirao rekonstrukciju predmetnog poslovnog prostora (60%). Općinski sud je također utvrdio da se apelant i tužena ne mogu pozivati na član 16.d Zakona o prometu nekretnina jer je tužena predmetni poslovni prostor stekla na osnovu nacionalizacije, dok ga je apelant koristio kao zakupac duži niz godina.
12. Općinski sud je dalje istakao da nije mogao prihvatiti apelantove prigovore da je izgrađen novi poslovni prostor prije izmjena Zakona o nekretninama („Službeni list SRBiH“ broj 22/91) iz razloga što je u konkretnom slučaju bitna činjenica kada je tužena zaključila predmetni ugovor o kupoprodajni s apelantom, znajući da se stanje u zemljišnim knjigama nije promijenilo „na način da je stari prostor isplanjen, a uplanjen novi“. Općinski sud je utvrdio da je po osnovu Zakona o nacionalizaciji tužena raspolagala s predmetnim poslovnim prostorom koji je državno vlasništvo tako što je na osnovu svoje odluke od 28. marta 2011. godine s apelantom 27. aprila 2011. godine zaključila predmetni ugovor o kupoprodaji. Općinski sud je također utvrdio da je neosnovan prigovor aktivne legitimacije na strani tužiteljice jer je nesporno utvrđeno da je u zk. izvatku predmetnog poslovnog prostora u korist Gazi Husrev-begovog vakufa upisana muketa (dugoročni zakup), a prema mišljenju Općinskog suda upisani teret mora se poštovati, pa iz navedenog proizlazi tužiteljicina zainteresiranost da se predmetna nekretnina ne otuđi i da kao takva dočeka donošenje Zakona o denacionalizaciji i restituciji (član 109. ZOO).
13. Općinski sud je ocijenio da je neosnovan prijedlog da se predmetni parnični postupak prekine do okončanja predmeta koji se vodi kod istog suda radi utvrđenja prava vlasništva građenjem jer on nije prethodno pitanje predmetnog postupka. Shodno svemu navedenom, Općinski sud je primjenom čl. 103. i 104. ZOO odlučio kao u izreci presude.
14. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 p 275497 14 Gž od 10. juna 2019. godine odbio apelantovu žalbu i žalbu tužene, te je potvrdio prvostepenu presudu. Naime, Kantonalni sud je istakao da navodima žalbe tuženi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost osporene presude. Prema mišljenju Kantonalnog suda, žalbama se neosnovano ukazuje na povrede ZPP jer je prvostepeni sud u pogledu relevantnih činjenica cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te je za takvu ocjenu dao valjane razloge. Naime, Kantonalni sud smatra da je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama prvostepeni sud opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, te je u vezi s tim zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio njihove dokaze.
15. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizlazi da je tužena, na osnovu svoje Odluke broj 02-49-167/11 od 28. marta 2011. godine o prodaji predmetnog poslovnog prostora na kojem ona ima pravo raspolaganja na osnovu Zakona o nacionalizaciji, zaključila predmetni ugovor o kupoprodaji kojim je predmetni poslovni prostor prodala apelantu koji je već dugi niz godina prostor koristio po osnovu zakupa uz saglasnost tužene. Kantonalni sud je također naveo da se apelant na osnovu predmetnog ugovora uknjižio kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama.
16. Imajući u vidu da je odredbama člana 16a. Zakona o prometu nekretnina propisano da se nekretnine, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu prenositi, otuđivati i njima se raspolagati ako su pribavljeni u društveno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da je sporni ugovor ništav jer je protivan prinudnim propisima, i to članu 16.a Zakona o prometu nekretnina, a na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti shodno članu 109. ZOO.
17. Cijeneći da nijedna od odlučujućih činjenica koja je utvrđena u prvostepenom postupku nije dovedena u sumnju žalbenim navodima, Kantonalni sud je odbio žalbe kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio shodno odredbama člana 226. ZPP.
18. Odlučujući o apelantovoj reviziji podnesenoj protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 275497 20 Rev od 5. maja 2020. godine reviziju odbacio. Istovremeno je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije. Vrhovni sud je nakon ispitivanja dopustivosti revizije zaključio da vrijednost predmeta spora ne prelazi imovinski cenzus, te da uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena ni po kriterijima propisanim odredbama člana 237. stav 3. ZPP (sve preciznije navedeno u obrazloženju rješenja).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da osporene presude nisu u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem i dokazima koje je apelant predložio i koji na nesumnjiv način dokazuju da tužena predmetni poslovni prostor nije stekla nacionalizacijom. U vezi s tim, apelant je naveo da u spisu postoje materijalni dokazi (projektna dokumentacija i upotrebna dozvola) da je srušen postojeći objekt i izgrađen novi. Također, apelant je naveo da je nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke dokazano da je „postojeći objekt kompletno rekonstruiran“, te da je samim tim tužena s njim mogla raspolagati. Dalje smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 16.a Zakona o prometu nekretnina jer nije dokazano da se u konkretnom slučaju radi o poslovnom prostoru koji je stečen u društveno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji. Apelant smatra da je u osporenim presudama izostalo valjano obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
b) Odgovori na apelaciju
20. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda. Smatra da nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Općinski sud je naveo da je osporena presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih prava na koja se pozvao u apelaciji.
22. Tužiteljica smatra da su osporene presude pravilne i zakonite i da je apelacija neosnovana. V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
24. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 16.
Društvene pravne osobe mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade.
Društvena pravna osoba može od nosioca prava svojine sticati zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrade.
Društvena pravna osoba može zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada otuđivati iz društvene svojine samo uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti.
Član 16a.
Poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu:
(6) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ” broj: 52/58,3/59,24/61 i 1/63).
Član 16e.
Pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama čl. 16a, 16b. i 16c.
ovog zakona ništavi su.
Član 4.
Ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenom listu SR BiH“, a primjenjivaće se do 31. decembra 1991. godine.
25. Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list RBiH“ broj 21/92 od 23. novembra 1992. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
Iza člana 48. dodaje se novi člana 48a, koji glasi:
Član 48a Odredbe čl. 16a, 16b, 16c, 16d. i 16e. Zakona o prometu nepokretnosti primjenjivat će se do donošenja Zakona o reprivatizaciji.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek budući da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda od 5. maja 2020. godine. Slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu je presuda Kantonalnog suda od 10. juna 2019. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužiteljičinom tužbenom zahtjevu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3485/19 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelant primio 8. jula 2019. godine, a da je apelacija broj AP 3485/19 podnesena 4. septembra 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom i apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da je u postupku izostala pravilna ocjena dokaza, da redovni sudovi nisu prihvatili i pravilno cijenili dokaze koje je ponudio tokom postupka, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je, između ostalog, propisano u relevantnim odredbama člana 8. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) prema načelu slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
38. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su se redovni sudovi, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužiteljicinog tužbenog zahtjeva, detaljno bavili pravilima parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 8, 123. i 126. ZPP), te zauzeli identičan stav iz kojeg proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta proizlazi da je u postupku utvrđeno da je predmetni poslovni prostor u skladu sa Zakonom o nacionalizaciji upisan kao društveno/državno vlasništvo s pravom raspolaganja u korist tužene. Prema utvrđenim činjenicama, tužena je sa predmetnim poslovnim prostorom raspolagala na način da ga je dala apelantu na korištenje po osnovu zakupa, i to u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o prometu nekretnina, čijim je članom 16a. stav 1. tačka 6. bilo zabranjeno bilo kakvo raspolaganje nekretninama koje su nacionalizirane, shodno odredbama Zakona o nacionalizaciji (kao što je slučaj s predmetnim prostorom). Ustavni sud zapaža da je članom 16e. stav 1. Zakona o prometu nekretnina propisano da su ništavi svi pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama, između ostalog, i člana 16a. istog zakona. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je tužena 27. aprila 2011. godine s apelantom zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, iako je članom 48a. Uredbe o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina (u daljnjem tekstu: Uredba) jasno propisano da će se „odredbe čl. 16a, 16b, 16c, 16d. i 16e. Zakona o prometu nepokretnosti primjenjivati do donošenja Zakona o reprivatizaciji“ (restitucija).
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su udovoljili tužiteljicinom tužbenom zahtjevu. Naime, dovodeći u vezu navedene činjenice, te imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o prometu nekretnina s njegovim izmjenama i dopunama, Zakona o nacionalizaciji, te Uredbe, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi razmotrili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdili da je tužiteljicin tužbeni zahtjev osnovan, što je obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić