Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4432/21 (F. K., A.K., S.P., M.Đ. i F.Č.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4432/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-4432/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli F. K. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podijeli F.K., M.Đ. i F.Č. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 423230 21 Rev od 5. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli A.K. i S.P. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 423230 16 Gž od 31. marta 2021. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. F. K. iz Zenice, A.K. iz Kaknja, S.P. iz Kaknja, M.Đ iz Zenice i F.Č. iz Maglaja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnijeli su 27. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 423230 21 Rev od 5. oktobra 2021. godine kojom je odbačena kao nedopuštena revizija A.K. i S.P. izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 423230 16 Gž od 31. marta 2021. godine, dok je odbijena kao neosnovana revizija F.K., M.Đ. i F.Č. izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 423230 14 P od 13. novembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se obavežu tuženi (Federacija Bosne i Hercegovine kao prvotužena i Bosna i Hercegovina kao drugotužena) da isplate apelantima solidarno, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava ličnosti usljed neosnovanog lišenja slobode, za pretrpljene fizičke bolove, kao i za pretrpljeni strah, određeni novčani iznos, odnosno F.D. ukupan iznos od 49.470,00 KM, A.K. ukupan iznos od 7.350,00 KM, S.P. ukupan iznos od 7.350,00 KM, M.Đ. ukupan iznos od 10.590,00 KM i F.Č. ukupan iznos od 42.450,00 KM, kako je pobliže naznačeno izrekom predmetne presude, sve sa pripadajućim zakonskim kamatama.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da su apelanti predmetnu tužbu podnijeli radi naknade nematerijalne štete jer su za vrijeme trajanja ratnih zbivanja na teritoriji države Bosne i Hercegovine bili lišeni slobode bez valjanog pravnog osnova, odnosno zatočeni u logorima, radi čega smatraju da im, shodno odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pripada pravo na novčanu naknadu. Nadalje, Općinski sud je naveo da je dokazima provedenim pred tim sudom (potvrde Saveza logoraša BiH i/ili potvrde Međunarodnog komiteta crvenog krsta za svakog apelanta ponaosob, medicinska dokumentacija za apelante, vještačenje po vještaku medicinske struke O.Ć i saslušanje apelanata) utvrđeno da su apelanti proveli u logorima periode navedene u predmetnim potvrdama izdatim od strane Saveza logoraša BiH i Međunarodnog komiteta crvenog krsta, kao i da je apelant A.K. nakon toga liječen u Kantonalnoj bolnici u Zenici. Međutim, Općinski sud je naveo da je prihvatio prigovor zastare potraživanja koji su istakle tužene jer je odredbama člana 376. stav (1) ZOO propisano da pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana saznanja za štetu i za počinioca (subjektivni rok), odnosno u roku od pet godina od dana kada je šteta nastala (objektivni rok). U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da kod privilegovanog (dužeg) roka zastare prava na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, shodno odredbama stava (2) navedenog člana zakona, potraživanje štete prema odgovornoj osobi zastarijeva istekom vremena određenog za zastarjelost krivičnog gonjenja. Nadalje, da se naprijed navedeno dokazuje pravosnažnom krivičnom presudom protiv lica oglašenog za krivičnog djelo iz kojeg je proistekla šteta koja se potražuje u parničnom postupku. Stoga, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju smatra da se na tužene imaju primijeniti odredbe člana 376. stav (1) ZOO, a ne privilegovani zastarni rok iz stava (2) navedenog člana zakona. Pri tome, Općinski sud se pozvao na praksu Vrhovnog suda zauzetu u presudi tog suda od 28. septembra 2015. godine, kao i na relevantnu praksu Ustavnog suda.

4. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 13. novembra 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 423230 16 Gž od 31. marta 2021. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 31. marta 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 423230 21 Rev od 5. oktobra 2021. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju A.K. i S.P., dok je odbio kao neosnovanu reviziju F.K., M.Đ. i F.Č.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je pobijanu presudu ispitao u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom predmetu primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav (2) Zakona o izmjenama i dopunama ZPP. U vezi s tim, u odnosu na dio kojim je reviziju A.K. i S.P. odbacio kao nedopuštenu, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 237. stav (2) ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude apelanata A.K. i S.P. (7.350,00 KM) ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, radi čega je revizija navedenih apelanata, primjenom odredbe člana 247. stav (1) ZPP odbačena kao nedopuštena. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nije, ni izuzetno, dopustio reviziju u odnosu na ove apelante primjenom odredbi člana 237. stav (3) ZPP, jer nije ocijenio da bi odlučivanje o istoj bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je dalje naveo, u odnosu na dio kojim je reviziju F.K., M.Đ. i F.Č. odbio kao neosnovanu, da su nižestepeni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da je potraživanje apelanata zastarjelo jer su tužbu za naknadu nematerijalne štete podnijeli 1. aprila 2014. godine, dakle, nakon proteka subjektivnog i objektivnog roka propisanog odredbama člana 376. ZOO koji se imao računati od 23. decembra 1996. godine (kada je ukinuta neposredna ratna opasnost). Vrhovni sud je dalje ukazao da je takav pravni stav zauzeo i Ustavni sud u više svojih odluka, u kojima je, između ostalog, naveo da „nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećoj osobi koja, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na tu treću osobu mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO“.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Takođe navode da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Apelanti, između ostalog, navode da je u predmetnom postupku pogrešno i arbitrarno primijenjen član 376. ZOO, te da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 377. ZOO.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Protek roka - u odnosu na apelante A.K. i S.P.

9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju apelanti A.K. i S.P. su protiv presude Kantonalnog suda od 31. marta 2021. godine izjavili reviziju, koja je presudom Vrhovnog suda od 5. oktobra 2021. godine odbačena kao nedopuštena. Stoga, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u odnosu na apelante A.K. i S.P. presuda Kantonalnog suda od 31. marta 2021. godine.

10. S obzirom na to da je o reviziji apelanata A.K. i S.P. odlučeno presudom Vrhovnog suda od 5. oktobra 2021. godine, kojom je u relevantnom dijelu odbačena kao nedopuštena revizija ovih apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 31. marta 2021. godine, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, jer se podrazumijeva da su apelanti A.K. i S.P. drugostepenu presudu primili prije datuma kad je donesena odluka o reviziji. Pošto je apelacija Ustavnom sudu podnesena 27. decembra 2021. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija, u odnosu na apelante A.K. i S.P., podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su ovi apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda od 31. marta 2021. godine.

Dopustivost prima facie – u odnosu na apelante F.K., M.Đ. i F.Č.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom, a koje se odnosi na primjenu odredbi člana 377. ZOO, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4288/11 od 9. decembra 2014. godine, odluke o dopustivosti br. AP-3607/20 od 10. novembra 2020. godine i AP-4324/20 od 22. decembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4432/21 (F. K., A.K., S.P., M.Đ. i F.Č.) | Sudska praksa | Aktio