Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2989/20 (D. K.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Ništavost
- Isplata duga
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2989/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2989/20, rješavajući apelaciju Dobrivoja Kneževića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dobrivoja Kneževića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 098909 20 Rev 2 od 19. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dobrivoje Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 098909 20 Rev 2 od 19. maja 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 098909 19 Gž 5 od 29. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 098909 18 P 4 od 28. februara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužilaca Milorada Dakića i Zore Dakić (u daljnjem tekstu: tužilac i tužiteljica ili zajedno tužioci) zatraženo je 15. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. novembra 2021. godine, Okružni sud 22. novembra 2021. godine, a Osnovni sud i tužioci 24. novembra 2021. godine.
4. Na osnovu odredbe člana 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom punomoćniku 19. januara 2022. godine.
5. Apelantov zastupnik je dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju 27. januara 2022. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Tok postupka
7. Tužioci su 27. septembra 2010. godine podnijeli tužbu protiv apelanta kojom su tražili da se apelant obaveže da im na ime duga isplati iznos od 196.588,57 KM.
8. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 098909 10 P od 14. marta 2012. godine tužbeni zahtjev tužilaca djelimično usvojio i obavezao apelanta da tužiocima isplati iznos od 96.578,57 KM, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužilaca odbijen kao neosnovan.
9. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 098909 12 Gž od 2. jula 2012. godine ukinuo presudu prvostepenog suda od 14. marta 2012. godine i predmet vratio na ponovno suđenje.
10. U ponovnom postupku tužioci su opredijelili tužbeni zahtjev pa je Osnovni sud Presudom broj 71 0 P 098909 12 P 2 od 25. juna 2013. godine odbio tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su ništavi ugovor o prodaji zaključen između tužilaca i apelanta 18. juna 2009. godine, ovjeren kod notara Gordane Gerdijan, a zaključen povodom prodaje nepokretnosti upisane u zk. ul. broj 567 KO Budžak (u daljnjem tekstu: ugovor o prodaji) i ugovor o zakupu zaključen između tužilaca i apelanta, takođe notarski ovjeren kod notara Gordane Gerdijan, a koji ugovor se odnosi na zakup nepokretnosti iz zk. ul. broj 576 (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu). Istom presudom tužioci su obavezani da apelantu na ime troškova postupka isplate iznos od 5.300,00 KM.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 098909 13 Gž od 24. marta 2014. godine žalba tužilaca je odbijena i presuda Osnovnog suda od 25. juna 2013. godine potvrđena.
12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 098909 14 Rev od 12. maja 2016. godine reviziju tužilaca usvojio i drugostepenu presudu od 24. marta 2014. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
13. Rješenjem Okružnog suda od 8. jula 2016. godine žalba tužilaca je usvojena, presuda Osnovnog suda od 25. juna 2013. godine ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
14. U ponovljenom postupku tužioci su ostali pri tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, s tim da su uz postojeći zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji i ugovora o zakupu postavili i zahtjev da se apelant obaveže na izdavanje tabularne isprave, kao i zahtjev za predaju u posjed nepokretnosti. Presudom Osnovnog suda od 14. avgusta 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su ništavi ugovor o prodaji i ugovor o zakupu, kao i zahtjev da se obaveže apelant da tužiocima izda tabularnu ispravu podobnu za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, te da preda u posjed slobodnu od lica i stvari nepokretnost iz zk. ul. broj 567, uz prijedlog da se apelant može ove obaveze osloboditi isplatom iznosa od 444.152,00 KM. Istom presudom obavezani su tužioci da apelantima na ime troškova postupka isplate iznos od 15.660,00 KM.
15. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 098909 17 Gž od 23. februara 2018. godine žalba tužilaca je usvojena, ukinuta presuda Osnovnog suda od 14. avgusta 2017. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Osporene presude
16. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 098909 18 P 4 od 28. februara 2019. godine (stav I izreke presude) utvrdio da je apsolutno ništav i bez pravnog dejstva među ugovornim stranama ugovor o prodaji sačinjen između tužilaca i apelanta povodom navodne kupoprodaje nepokretnosti upisanih u zk. ul. broj 567 KO Budžak, a koje u naravi čine stambeno-poslovni objekat površine 400 m² koji se sastoji od poslovnog prostora površine 150 m² i stambenog prostora površine 190 m² sa pripadajućim zemljištem, voćnjakom i okućnicom. Suprotno tome, stavom II navedene presude je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o zakupu, koji se odnosi na zakup spornih nepokretnosti pobliže označenih kao u stavu I izreke presude, kao i zahtjev da se obaveže apelant da tužiocima izda tabularnu ispravu podobnu za uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, te da preda u posjed slobodnu od lica i stvari navedenu nepokretnost, uz prijedlog da se apelant može ove obaveze osloboditi isplatom iznosa od 444.152,00 KM.
17. Osnovni sud je naveo da su tužioci u ponovnom postupku ostali pri prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, s tim da su uz postojeći zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o prodaji i ugovora o zakupu zaključenih sa apelantom 18. juna 2009. godine kod notara Gordane Gerdijan postavili zahtjev da se apelant obaveže prema tužiocima za izdavanje tabularne isprave radi uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, kao i zahtjev za predaju u posjed sporne nepokretnosti kao u izreci presude, uz prijedlog da se apelant može osloboditi obaveza na predaju u posjed navedenih nepokretnosti ako tužiocima isplati iznos od 445.152,00 KM. Prema tužbenim navodima tužilaca, predmetni ugovori su ništavi zato što imaju karakter prividnih ugovora i koji su zaključeni pod pritiskom jer ugovor o kupoprodaji prikriva ugovor o pozajmici novca tužiocima uz zelenašku kamatu, dok ugovor o zakupu prikriva naplatu kamate i jer apelant nema ovlašćenje da se bavi bankarskim poslovima, da se bavi posuđivanjem novca, pri tome koristeći tešku materijalnu situaciju tuženih. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza (sadržaja kao na str. 2 i 3 obrazloženja presude), između ostalog, uvidom u ugovor o prodaji sačinjen 18. juna 2009. godine, ugovor o zakupu od 18. juna 2009. godine, oba notarski obrađena, iskaza parničnih stranaka i iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li su ugovor o prodaji, kao i ugovor o zakupu koji je prvotužilac zaključio sa apelantom ništavi, odnosno sporno je da li je ugovor o kupoprodaji prividan pravni posao, kao što to tužilac ističe. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da su tužioci kao prodavci i apelant kao kupac 18. juna 2009. godine kod notara zaključili ugovor o prodaji sporne nepokretnosti, koju, u stvari, čini stambeno-poslovni objekat površine 400 m², da je članom 2 ugovora definisana kupoprodajna cijena od 550.000,00 KM. Članom 3 navedenog ugovora ugovorne strane su regulisale način plaćanja tako što će se u kupoprodajnu cijenu uračunati iznos ranijeg duga tužilaca prema apelantu u iznosu od 155.000,00 KM, zatim iznos od 203.411,43 KM, što predstavlja dug prvotužioca prema „Hypo Alpe Adria bank“ koji će preuzeti apelant prema banci i isplatiti ga banci, a da će isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene u visini od 196.588,57 KM isplatiti tužiocima odmah po zaključenju predmetnog ugovora. Članom 5 ugovora regulisano je da će kupac, u predmetnom slučaju apelant, ući u posjed sporne nepokretnosti, dok je članom 1 ugovora definisano da će za sprovođenje ovog ugovora biti potrebna saglasnost „Hypo Alpe Adria bank“ jer su sporne nepokretnosti opterećene hipotekom i zabranom otuđenja. Ugovorom je konstatovano da su tužioci notaru prezentovali saglasnost povjerioca „Hypo Alpe Adria bank“ vezano za promet spornih nepokretnosti. Navedenim ugovorom apelant kao kupac se saglasio sa kupovinom ovako opterećenih nepokretnosti založnim pravom „Hypo Alpe Adria bank“ za iznos kredita od 203.411.43 KM. Osnovni sud je dalje utvrdio da su ugovorne strane istog dana zaključile ugovor o zakupu, i to apelant kao zakupodavac, a prvotužilac kao zakupac, da su predmet ugovora sporne nepokretnosti, kojim ugovorom je regulisano da je obaveza zakupca (u predmetnom slučaju tužilaca) da mjesečno plaćaju zakupninu apelantu u iznosu od 4.331,25 KM, kao i iznos od 12.993,75 KM, odmah po zaključenju navedenog ugovora, a koji iznos se odnosi na garanciju urednog plaćanja zakupnine. Ugovor o zakupu je zaključen na dvije godine. Uvidom u procijenjenu vrijednost sporne nepokretnosti od 23. januara 2008. godine izvršene od stalnog sudskog vještaka, utvrđeno je da procijenjena vrijednost sporne nepokretnosti iznosi 640.740,00 KM.
18. Iz iskaza tužilaca proizlazi da je u početku dogovor bio da, budući da je apelant bio žirant za kredit tužiočeve firme kod „Hypo Alpe Adria bank“ i budući da mu je dugovao iznos od 100.000,00 KM, da tužilac stavi spornu nepokretnost pod hipoteku i da mu apelant da još 200.000,00 KM, nakon čega je apelant odustao od hipoteke, te da je rekao tužiocu da na njega prepiše spornu nepokretnost, koju će mu vratiti ukoliko mu tužilac vrati pozajmljeni novac. Takođe, po navodima tužilaca, ugovor o zakupu i zakupnina se odnosila na kamatu koja je obračunata na iznos od 550.000,00 KM. Apelant je u svom iskazu naveo da su navedeni ugovori sačinjeni kod notara, da je sa tužiocem dogovorio kupoprodajnu cijenu za spornu nepokretnost u iznosu od 550.000,00 KM, da je preuzeo njegov dug kod „Hypo Alpe Adria bank“ od 203.411.43 KM i da je tužiocu dodatno isplatio iznos od 196.000,00 KM. Apelant je takođe istakao da je sa tužiocem dogovorio da ostane u spornoj nepokretnosti i da mu plaća mjesečnu zakupninu u iznosu od 4.000,00 KM u visini kamate koliko je iznosila kod NLB Razvojne banke, uz obavezu plaćanja iznosa od 12.993,75 KM odmah po zaključenju ugovora, koji se odnosi na garanciju urednog plaćanja zakupnine. Dalje je naveo da je spornu nepokretnost prodao laboratoriji „Sineks“.
19. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da je članom 66 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da prividni ugovori nemaju pravno dejstvo među parničnim strankama, ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor i da taj drugi ugovor važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu valjanost. Dakle, iz iskaza parničnih stranaka i ostalih izvedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da je ispravna tvrdnja tužilaca u dijelu tužbenog zahtjeva da je između stranaka zaključen kupoprodajni ugovor – prividan ugovor, odnosno simulovan i da stvarna volja ugovornih strana nije bila zaključenje kupoprodajnog ugovora, odnosno sticanje prava svojine u smislu odredbe člana 454 ZOO-a, koja definiše pojam ugovora o prodaji, već da je volja ugovornih strana bila da se ugovorom o prodaji obezbijedi apelantovo potraživanje koje ima prema tužiocima tako što će se sporne nepokretnosti koje su bile predmet kupoprodaje prenijeti apelantu u svojinu kao garancija, odnosno obezbjeđenje apelantovog potraživanja prema tužiocima. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da ovakav ugovor, tj. prikriveni ugovor ili disimulovani ugovor, u stvari predstavlja ugovor o osnivanju založnog prava na nepokretnosti. U vezi s tim je ukazao da je Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) odredbama čl. od 61 do 69 definisao založno pravo na nepokretnostima. Članom 63 citiranog zakona propisano je da radi obezbjeđenja određenog potraživanja nepokretnost može biti opterećena pravom zaloge u korist povjerioca, dok je članom 69 istog zakona propisano da je ništava odredba ugovora o hipoteci kojim hipotekarni povjerilac ugovara sebi pravo da u slučaju neisplate duga svoje potraživanje može namiriti sticanjem prava svojine na založenoj nepokretnosti. Iz namjere ugovornih strana koje su vidljive iz samog ugovora, a u čemu su se parnične stranke izjašnjavale tokom ovog postupka, Osnovni sud je zaključio da ugovor koji je prikriven ugovorom o kupoprodaji nije pravno valjan, te da je on u suprotnosti sa odredbama ZOSPO-a, a u vezi sa članom 103 ZOO-a, na osnovu čega je ovaj sud odlučio kao u stavu 1 izreke presude i predmetni ugovor proglasio ništavim.
20. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim navode iz tužbe da se radi o zelenaškom ugovoru usljed kojeg je apelant stekao znatnu imovinsku korist. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na sadržaj člana 141 ZOO-a kojim je propisano da je zelenaški ugovor onaj koji je zaključen kada je neko za sebe ili nekoga trećeg ugovorio korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je dao ili se obavezao dati i ako je zaključen koristeći stanje nužde ili teške materijalne situacije neiskustvom ili lakomislenošću. Osnovni sud je prihvatio iskaz prvotužioca o njegovoj teškoj materijalnoj situaciji, međutim, takođe smatra da sama ta činjenica ne predstavlja jedini osnov za utvrđenje da li sporni ugovor predstavlja zelenaški ugovor. Ovo iz razloga jer je iz ugovora o kupoprodaji utvrđena kupoprodajna cijena na način njenog plaćanja (čl. 2 i 3 ugovora) i tako utvrđena cijena nije u očiglednoj nesrazmjeri sa tržišnom cijenom za predmetnu nepokretnost, kako to ističu tužioci, jer je procijenjena vrijednost sporne nepokretnosti tužilaca na iznos od 640.740,00 KM, dok iz apelantovih dokaza proizlazi da je on isti objekat prodao trećem licu za iznos od 400.000,00 KM (ugovor od 13. marta 2015. godine), što potvrđuje stav suda da nema očigledne nesrazmjere koju ima u vidu odredba člana 141 ZOO-a. Stoga, Osnovni sud smatra da predmetni govor nema elemenata zelenaškog ugovora, koji bi ga kao takvog činili ništavim. Takođe, imajući u vidu da su tužioci isticali da je ugovor o zakupu posljedica zelenaškog ugovora i da u stvari predstavlja plaćanje kamate, Osnovni sud je zaključio da takve činjenične tvrdnje nisu dokazane, pa je tužbeni zahtjev tužilaca u tom dijelu odbio jer ne nalazi da postoje razlozi koji bi tako zaključeni ugovor o zakupu činili ništavim. Ovo iz razloga jer je nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji došlo do upisa apelanta kao vlasnika na predmetnim nepokretnostima te je on mogao i sa tužiocima da zaključi ugovor o zakupu. Da li je ugovor o zakupu posljedica mana volje, što bi takav ugovor činili rušljivim na šta su tužioci ukazivali, Osnovni sud je naveo da na tu okolnost nije izvodio dokaze, niti su tužioci postavili zahtjev za poništenje tog ugovora, a da mane volje ne predstavljaju razlog za ništavost. Stoga, Osnovni sud je odbio zahtjev tužilaca za izdavanje tabularne isprave radi uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, napominjući da je ovaj zahtjev neosnovan bez obzira na odluku suda u pogledu zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji, odnosno jer zahtjev za izdavanje tabularne isprave svoj osnov mora imati u pravnom poslu, a ne može biti posljedica utvrđenja ništavosti. U vezi s tim, takođe je navedeno da kod ništavosti ugovora tužioci su u mogućnosti da u skladu s pravilima parničnog postupka, a u vezi s odredbom člana 104 ZOO-a, postave zahtjev za vraćanje onoga što je dato, odnosno tražiti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a tužioci takav zahtjev nisu postavili, pa je Osnovi sud zahtjev tužilaca za izdavanje tabularne isprave odbio kao neosnovan. Dalje, Osnovni sud smatra da je zahtjev za predaju u posjed predmetnih nepokretnosti neosnovan jer iz izvedenih dokaza proizlazi da apelant više nije u posjedu predmetnih nepokretnosti, odnosno jer su one bile predmet kupoprodaje, a da su vezano za predaje u posjed tužioci morali dokazati dvije činjenice, i to pravo svojine, kao i činjenicu da je stvar koja je predmet zahtjeva u apelantovom posjedu, pa kako činjenica postojanja posjeda nije dokazana, to je zahtjev tužilaca primjenom odredbe čl. 126, 127 i 128 Zakona stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) odbijen kao neosnovan.
21. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 098909 19 Gž 5 od 25. septembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dosuđujućem dijelu, dok je žalba tužilaca usvojena i prvostepena presuda je preinačena u odbijajućem dijelu tako što je utvrđeno da je ništav ugovor o zakupu zaključen 18. juna 2009. godine, da je apelant dužan tužiocima da izda tabularnu ispravu radi uspostavljanja ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na predmetnim nepokretnostima, te da im ih preda u posjed, slobodne od lica i stvari, a koja obaveza se može osloboditi i isplatom iznosa od 444.152,00 KM.
22. U obrazloženju presude je navedeno da apelant osporava presudu prvostepenog suda u usvajajućem dijelu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, a tužiocu u odbijajućem dijelu izreke presude prvostepenog suda, takođe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Okružni sud je u obrazloženju presude na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom ocijenio osnovanim žalbene navode tužilaca da ugovor o zakupu nije valjan pravni posao, te da je zahtjev o restituciji tužilaca osnovan. Takođe, smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je ugovor o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti prividan pravni posao, što, prema ocjeni suda, među parničnim strankama nije sporno. Smatra da je kupoprodajnim ugovorom u stvari data garancija da će prvotužilac vratiti dug apelantu. Takođe smatra da je ugovor o zakupu prividan ugovor jer se njime prvotužilac obavezao apelantu plaćati kamatu pa stoga smatra da ugovorena zakupnina u stvari predstavlja mjesečnu kamatu na iznos duga, a takvo ugovaranje kamate, prema ocjeni Okružnog suda, nije dopušteno. Prema tome, kako je ništav ugovor na osnovu kojeg se apelant u javnim knjigama uknjižio kao vlasnik spornih nepokretnosti, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud bio dužan da usvoji zahtjev tužilaca za izdavanje tabularne isprave radi uspostavljanja zemljišnoknjižnog stanja kakvo je postojalo prije zaključenja tog ništavog ugovora. Slijedom navedenog, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, dok je žalba tužilaca u cijelosti usvojena. Dakle, Okružni sud smatra da je pogrešan stav prvostepenog suda da je samo ugovor o kupoprodaji prividan pravni posao. Dakle, kako tužioci nisu mogli plaćati bankarske obaveze po kreditima, tužioci su s apelantom dogovorili da mu prodaju sporne nepokretnosti, ali da i dalje ostanu u posjedu tih nepokretnosti, s tim da apelantu plaćaju iznos od 4.000,00 KM zakupnine mjesečno, a što je u stvari mjesečna kamata na iznos duga prvotužioca, i da je apelant bio dužan da im vrati sporni objekat u svojinu nakon što mu oni u potpunosti isplate dug. Prema tome, Okružni sud smatra da istinska volja stranaka nije bila prodaja navedenog objekta i istovremeni zakup tog objekta budući da su parnične stranke u stvari željele da ugovori nastanu samo prividno, odnosno da istinska volja stranaka nije bila prodaja spornog objekta. Stoga je Okružni sud zaključio da prikriveni pravni poslovi koji se kriju iza kupoprodajnog ugovora i ugovora o zakupu nisu pravno valjani, tj. oni su ništavi i ne proizvode pravno dejstvo, a da su posljedice ništavosti ugovora propisane odredbom člana 104 ZOO-a. Okružni sud je nadalje obrazložio da je zahtjev za restituciju akcesorne prirode i da osnovanost tog zahtjeva proizlazi iz o osnovanosti zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora. Stoga se u slučaju usvajanja zahtjeva za utvrđivanje ništavosti ugovora posljedično tome ima usvojiti i akcesorni zahtjev za restituciju. Okružni sud je obrazložio da prikriveni pravni poslovi koji se kriju iza kupoprodajnog ugovora i ugovora o zakupu nisu pravno valjani u smislu čl. 66 i 103 ZOO-a, te da se u slučaju ništavosti ugovora vrši restitucija davanja shodno članu 104 ZOO-a, koja su učinjena u neispunjenju obaveza iz osnova ništavih ugovora. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.
23. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 098909 20 Rev 2 od 19. maja 2020. godine apelantovu reviziju odbio, kao i zahtjev tužilaca za naknadu troškova revizionog postupka.
24. Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu ocijenivši da je drugostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da prikriveni pravni poslovi koji se kriju iza kupoprodajnog ugovora i ugovora o zakupu nisu pravno valjani i da je drugostepeni sud za to dao jasno i argumentovano obrazloženje primjenom odredbe čl. 66 i 103 ZOO-a. U vezi s tim je navedeno da prihvata razloge drugostepenog suda ističući da nedozvoljeni – ništavi pravni poslovi ne mogu uživati zaštitu suda. Takođe je ukazao na posljedice ništavosti propisane odredbom člana 104 ZOO-a, tj. obavezu da svaka strana dužna da vrati drugoj ono što je primila po osnovu ništavog ugovora, te naveo da je apelant dužan da tužiocima vrati predmetne nepokretnosti koje su bile predmet nevažećeg ugovora i trpe da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije zaključenja tih ugovora. Prema tome, Vrhovni sud smatra da drugostepeni sud sa razlogom nije prihvatio kao pravilno stanovište prvostepenog suda da tužiocima ne pripada pravo na restituciju, bez obzira na to što je ugovor o kupoprodaji utvrđen ništavim jer to faktički znači da su posljedice ništavog ugovora ostale na pravnoj snazi. Takođe, smatra da prvostepeni sud nije imao u vidu da je zahtjev za restituciju akcesorne prirode i da osnovanost tog zahtjeva zavisi od osnovanosti zahtjeva. Prema tome, smatra da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo izraženo u odredbi člana 104 stav 1 ZOO-a. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 217 ZPP-a, te obrazložio da, suprotno apelantovim navodima, u predmetnom slučaju nije bilo razloga za održavanje glavne rasprave jer nisu postojali nedostaci u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i u pogledu ocjene dokaza, te je ukazano da drugostepeni sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u smislu odredbe člana 221 ZPP-a. U vezi s tim je navedeno da je u predmetnom slučaju prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 66 ZOO-a prilikom ocjene pravne valjanosti ugovora o zakupu i jer prilikom odlučivanja o zahtjevu za restituciju, odnosno uspostavljanja ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i posjedovnog stanja na predmetnim nepokretnostima nije pravilno primijenio odredbu člana 104 ZOO-a. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da je postojala stvarna volja stranaka da zaključe ugovor o kupoprodaji i ugovor o zakupu jer su one u koliziji s njegovim izjavama datim u svojstvu parnične stranke (na raspravi od 23. decembra 2011. godine), da je kao žirant platio banci dug prvotužioca i da ovaj nije mogao da mu taj novac vrati pa je zbog toga zaključen ugovor o kupoprodaji, da je prvotužilac i dalje ostao u kući koju mu je prodao sa obavezom plaćanja zakupnine u iznosu od 4.000,00 KM mjesečno, što predstavlja kamatu koju naplaćuje banka. Pri ovim navodima je ostao na ponovnom saslušanju na raspravi od 22. marta 2013. godine.
25. Vrhovni sud je nadalje naveo da je notarska obrada ugovora o prometu nepokretnosti obavezna forma u kojoj ovi ugovori moraju biti zaključeni da bi proizveli pravno dejstvo (član 68 stav 1 tačka 4 Zakona o notarima). Međutim, obrazloženo je da za pravnu valjanost nekog ugovora nije dovoljno samo da je zaključen u zakonom propisanoj formi, već ugovori moraju biti pravno valjani u materijalno pravnom smislu, tj. moraju biti izraz stvarne volje ugovarača i ne smije biti protivan prinudnim propisima. Stoga, notarski obrađeni ugovori, suprotno apelantovim navodima, podliježu ocjeni njihove pravne valjanosti. Vrhovni sud dalje navodi da apelant prvi put u reviziji ističe da su stranke zaključile ugovor o posredovanju i da su pored njih u pravnom odnosu bila i njihova preduzeća. Vrhovni sud smatra da se ovakav prigovor odnosi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pa se u tom smislu ne može isticati u postupku revizije (član 240 stav 2 ZPP-a) niti se u reviziji kao ni u žalbi mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi shodno članu 253, a u vezi sa članom 207 ZPP-a. Ukazano je da je predmet postupka bilo utvrđivanje ništavosti ugovora koji su zaključile parnične stranke a ne njihova preduzeća, a da su predmet tih ugovora bile nepokretnosti tužilaca koje nisu bile ni u kakvoj vezi sa preduzećem.
26. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da su tačni navodi da je apelant tokom trajanja postupka sporne nepokretnosti prodao „Sineks laboratoriji“ d.o.o. Banja Luka 13. marta 2015. godine, ali je i dalje, kako je obrazložio Vrhovni sud, ostao vlasnik tih nepokretnosti jer novi kupac apelantu nije u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. U vezi s tim je ukazano da je članom 8 navedenog ugovora regulisano da će se kupac u javnim knjigama uknjižiti kao vlasnik sporne nepokretnosti tek nakon što apelantu isplati cjelokupan iznos kupoprodajne cijene, što znači da će sve do 2030. godine apelant biti vlasnik sporne nepokretnosti. Takođe, imajući u vidu navedeno, neosnovani su apelantovi navodi da u konkretnom slučaju nije moguća restitucija, odnosno uspostavljanje stanja koje je bilo prije zaključenja ugovora jer lice koje je kupilo sporne nepokretnosti nije postalo njen vlasnik. Međutim, isto tako, pod pretpostavkom da treće lice drži u posjedu sporne nepokretnosti, prema odredbi člana 61 ZPP-a, svrha ove odredbe je zaštita stranaka u slučaju ako neka od njih poslije otpočinjanja toka parnice otuđi stvar ili pravo koje je predmet spora. U takvom slučaju tužioci neće izgubiti aktivnu legitimaciju, a apelant pasivnu legitimaciju u započetom sporu, koji se ima završiti između istih stranaka. Osim toga, Vrhovni sud smatra da su bez osnova apelantovi navodi da drugostepeni sud nije mogao usvojiti zahtjev tužilaca kojim apelantu ostavlja mogućnost da se isplatom iznosa od 444.152,00 KM oslobodi obaveze predaje spornih nepokretnosti tužiocima jer u pogledu tog zahtjeva nisu izvedeni dokazi. Ovdje se, kako navodi, radi o alternativnom ovlašćenju koje je moguće u parnicama kod kojih predmet spora nije novčani iznos već neka stvar (član 178 ZPP-a), a da bi postojalo ovo alternativno ovlašćenje apelanta potrebna je izjava tužioca da je voljan primiti određeni novčani iznos umjesto stvari. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud smatra da apelant nije obavezan da isplati tužiocima navedeni novčani iznos, pa tako taj iznos i ne može biti predmet prinudnog izvršenja. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da se ne može upuštati u ispitivanje da li neki iznos odgovara vrijednosti stvari i smatra da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud postupio u skladu sa članom 178 ZPP-a kada je u izreci svoje presude samo dao ovlašćenje apelantu da se može osloboditi obaveze na predaju sporne stvari ako tužiocima plati iznos koji su oni naveli. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248 ZPP-a apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
28. Apelant je naveo da povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i prava na nepristrasno suđenje. Tvrdi da je predmetne ugovore sa tužiocima zaključio u dobroj vjeri, zašto je potrebna notarska obrada ugovora, tako da smatra da se ne može reći da je bilo riječi o prividnom ugovoru koji bi eventualno prikrivao drugi ugovor. Dakle, apelant smatra da iz navedenog proizlazi da je prava volja ugovornih strana bila da zaključe ugovor o prodaji. U vezi s tim, apelant dalje navodi da je notarska služba konstituisana upravo s ciljem jačanja pravne sigurnosti, tj. sprječavanja negativnih pojava u oblasti prometa nepokretnosti. Takođe, ističe da je volja prvotužioca bila da zaključe ugovor o kupoprodaji jer je nakon provjere kod banke kod koje je uzeo kredit odustao da upiše hipoteku na spornoj nepokretnosti, na što je, kako navodi, ukazao revizijom, ali da se Vrhovni sud nije niti jednom riječi izjasnio o navedenom. Volja parničnih stranaka da zaključe ugovor o prodaji, kako navodi, proizlazi iz činjenice da je prvotužilac notaru dostavio pismenu saglasnost založnog povjerioca „Hypo Alpe Adria bank“ koja je bila potrebna za prometovanje navedenom nepokretnošću, zbog čega smatra da je prvotužilac bio svjestan činjenice da apelantu prodaje spornu nepokretnost. Apelant, takođe, dovodi u pitanje nepristrasnost suda iz razloga što su nižestepene presude više puta ukidane od Okružnog suda i što je predmet vraćan na ponovni postupak, te što su, kako navodi, „nižestepene presude išle u korist tužilaca“. U vezi s tim, ističe da je Okružni sud postupao suprotno odredbi člana 217 stav 3 ZPP-a. Stoga, apelant smatra da sudovi proizvoljno dolaze do zaključka da nije bilo volje parničnih stranaka da zaključe navedeni ugovor.
b) Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da se pretežni dio apelantovih navoda odnosi na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, što u revizionom postupku nije dozvoljeno. Apelant i u apelaciji navodi da je volja ugovornih strana bila da zaključe kupoprodajni ugovor, mada iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi suprotno. Dalje, Vrhovni sud navodi da je utvrđeno da je apelant ušao u posjed spornih nepokretnosti na osnovu kupoprodajnog ugovora, a u postupku pred nižestepenim sudovima je izjavio da je prvotužilac ostao u posjedu kuće i da mu je plaćao zakupninu koja je u stvari bila kamata na dug.
30. Okružni sud se pozvao na razloge i obrazloženja iz osporene presude, te istakao da su apelantovi navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
31. Tužioci su u odgovoru na apelaciju istakli da su žrtve zloupotrebe apelantovog prava. U konkretnom slučaju smatraju da je nesporno da su oba ugovora fiktivni simulovani pravni poslovi koji su za posljedicu imali da je apelant iskoristio njihovu tešku materijalnu situaciju i ishodio da mu kao fizičkom licu za preuzimanje duga prema banci prepišu u svojinu spornu nepokretnost vrijednu 655.000 KM, tj. tri puta vrjedniju od visine duga. Dakle, za otplatu duga prema banci po osnovu kredita koji je trebala da vrati firma u svojini prvotužioca „Inter Metal“ d.o.o. Banja Luka apelant je ishodio sebi kuću vrijednu 655.000.00 KM i da odmah sa njim zaključe ugovor o najmu prema kojem je zakupnina bila veća od rate kredita. Stoga, smatraju da su sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalni propis, te za svoje odluke dali valjano obrazloženje, posebno Vrhovni sud, te smatraju da je očigledno da osporena odluka nije zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Imajući u vidu navedeno, predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
Izjašnjenje na odgovore na apelaciju
32. Apelant je, vezano za odgovore na apelaciju, naveo da tužioci nastavljaju sa netačnim navodima o zelenaškim poslovima i zelenaškim ugovorima, što je u potpunosti neosnovano i nezakonito. Posebno ističe da se mora izjasniti na odgovore tužilaca na apelaciju da je „vještak utvrdio da apelant nije isplatio nikakav novac učesnicima (tužiocima) u postupku radi restitucije“. U vezi s tim, navodi da u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom po tužbi apelanta kao tužioca protiv učesnika u postupku (Milorada i Zore Dakić) kao tuženi, radi restitucije, zadatak vještaka nije bio da utvrdi da li je apelant isplatio kakav novac učesnicima u postupku/tužiocima, već je zadatak vještaka bio da utvrdi koji iznos je apelant platio tužiocima, a shodno zaključenom ugovoru o prodaji (koji je nezakonito proglašen ništavim), a riječ je, kako navodi, o značajnim novčanim sredstvima. U prilogu je dostavljen nalaz vještaka ekonomske struke iz predmeta Osnovnog suda iz oktobra 2021. godine.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 66.
Prividan ugovor (1)Prividan ugovor nema dejstvo među ugovornim stranama.
(2)Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj ugovor važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
Član 103.
Ništavost (1)Ugovor koji je protivan (…) prinudnim propisima ili (…) ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 104.
Posljedice ništavosti (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
34. Zakon o notarima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 86/2004, 2/2005, 74/2005, 76/2005 – ispravak, 91/2006, 37/2007, 74/2007 – odluka US, 50/2010, 78/2011, 20/2014, 68/2017, 113/2018 – odluka US i 82/2019) u relevantnom dijelu glasi: Član 68. stav 1. tačka 4.
Pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava (1)Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na:
4. pravne poslove čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama.
35. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 217.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Ako drugostepeni sud ocijeni da bi prvostepena presuda trebalo ponovo da se ukine, nakon što je ona već jedanput ukinuta povodom žalbe, dužan je zakazati raspravu, osim ako se radi o presudi na osnovu priznanja, presudi na osnovu odricanja i presudi zbog propuštanja.
Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 16 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
38. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 098909 20 Rev 2 od 19. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. (1), (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosio na tužbeni zahtjev tužilaca usmjeren na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji i ugovora o zakupu zaključenog s apelantom, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
44. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnju da se osporene presude zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, da se pokreće pitanje nepristrasnosti suda jer je Okružni sud u više navrata ukidao presudu prvostepenog suda i predmet vraćao tom sudu na ponovno suđenje jer smatra da su „nižestepene presude išle u korist tužilaca“ te što je ukidanje prvostepenih presuda suprotno odredbi člana 217 stav 3 ZPP-a“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
46. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u okolnostima predmetnog slučaja odlučivali o tužbenom zahtjevu tužilaca kojim je tražio utvrđivanje ništavosti ugovora koji su zaključeni između parničnih stranaka i u vezi s tim pitanjem da li je postojala saglasnost volja ugovornih strana za zaključenje ugovora o kupoprodaji i ugovora o zakupu spornih nepokretnosti koji su zaključeni između tužioca kao prodavca, odnosno zakupaca i apelanta kao kupca, odnosno zakupodavca, da li se radi o prividnim ugovorima (član 66 stav 1 ZOO-a), odnosno ugovorima koji su protivni prinudnim propisima, tj. koji su ništavi (član 103 stav ZOO-a). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je apsolutno ništav i bez pravnog dejstva ugovor o kupoprodaji spornih nepokretnosti, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužilaca za utvrđivanje ništavosti ugovora o zakupu tih nepokretnosti. Za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud je preinačio presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (utvrđivanje ništavosti ugovora o zakupu), dok je u preostalom dijelu odluka prvostepenog suda potvrđena, koja odluka suda je potvrđena presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u konkretnom predmetu, na način što je apelantova revizija odbijena.
47. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, detaljno ispitali apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dali detaljne i jasne razloge za zaključak da u konkretnom slučaju nije postojala saglasnost volja za zaključenje ugovora o kupoprodaji i ugovora o zakupu, što su detaljno pojasnili, te su zaključili da se radi o prividnim ugovorima u smislu člana 66 stav 1 ZOO-a. S obzirom na to, redovni sudovi su zaključili da su navedeni ugovori ništavi u smislu odredbe člana 103 ZOO-a jer su protivni prinudnim propisima i ne proizvode pravno dejstvo u smislu člana 104 navedenog zakona. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su sudovi takođe dali jasno i razložno obrazloženje da posljedice ništavosti navedenih ugovora predstavljaju obavezu da je svaka strana dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovu ništavog ugovora, zbog čega je apelant dužan tužiocima vratiti nepokretnosti koje su bile predmet nevažećih ugovora i trpjeti da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije zaključenja tih ugovora. Pri tome su redovni sudovi, vezano za apelantove navode da nije vlasnik navedenih nepokretnosti, detaljno obrazložili zašto su upravo apelanta obavezali da tužiocima izda tabularnu ispravu podobnu za uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, te da predmetnu nepokretnost preda u posjed tužiocima. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i dovodeći ih u vezu s relevantnim odredbama materijalnog prava na kojem su zasnovane osporene odluke (čl. 66, 103 i 104 ZOO-a), Ustavni sud u ovakvom postupanju, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
48. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud detaljno ispitao apelantove navode vezane za održavanje rasprave pred drugostepenim sudom, te da je obrazložio da u datim okolnostima, suprotno apelantovim navodima, nije bilo razloga za održavanje glavne rasprave jer nisu postojali nedostaci u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i u pogledu ocjene dokaza. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 217 ZPP-a, kojom su eksplicitno propisani razlozi kada drugostepeni sud odlučuje o žalbi na osnovu održane rasprave, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Okružnog suda, odnosno u obrazloženju koje je o tom pitanju dao Vrhovni sud. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant navode o pristrasnosti suda dovodi u vezu s okolnošću da su nižestepene presude više puta ukidane od Okružnog suda i što je predmet vraćan na ponovni postupak. Međutim, ta okolnost sama po sebi, bez drugih argumenata u tom smislu, ni na koji način ne dovodi u pitanje pristrasnost suda budući da je Okružni sud postupao prema ovlašćenjima koja proizlaze iz odredbi ZPP-a.
49. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog predmeta na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo (relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a), posebno ne na način da, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, te stoga smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje.
50. Konačno, vezano za apelantovo izjašnjenje na odgovore na apelaciju, Ustavni sud ukazuje da su se sudovi jasno izjasnili da se u okolnostima predmetnog slučaja ne radi o „zelenaškim ugovorima“, već o prividnom ugovoru, dok su apelantovi navodi vezani za vještačenje u drugim predmetima koji se vode između istih parničnih stranaka irelevantni za konkretni slučaj i oni će biti predmet razmatranja redovnih sudova u tim sporovima.
51. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
52. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
53. Apelant, takođe, tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku (žalbu, a zatim reviziju protiv drugostepenog rješenja). Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1) Evropske konvencije kada u obrazloženju presuda redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, kada su u obrazloženju osporenih presuda data jasna i argumentovana obrazloženja za primjenu relevantnih odredbi ZOO-a i ZPP-a na okolnosti konkretnog slučaja.
55. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je apelant tvrdnje o povredi tog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
56. Zatim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o njihovom nepostojanju ili nedjelotvornosti.
57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić